Foto: © ilustracija, KNA
U knjizi Confession d’un cardinal (2007.) francuski novinar Olivier Le Gendre bilježi Kardinalove znakovite anegdote, otkrića i povijesna razmatranja, a na vidjelo izlazi problem koji razdvaja dvije glavne tendencije Crkve: jedna pokušava obnoviti stare prakse, dok se druga priprema za sukcesiju, odnosno trenutak kada će slabljenje institucije bit toliko upadljivo da će novi načini rada postati obvezni. Ovaj Kardinal, blizak svetom Ivanu Pavlu II., pita se o smislu njegova djelovanja na čelu jedne od najvažnijih vatikanskih ureda kojeg je ostavio kako bi se posvetio zapuštenoj djeci jugoistočne Azije. Evo još jednog ulomka iz knjige:
II. DIO
KARDINAL: Mi se bavimo politikom i istovremeno od nje zaziremo, kao od kuge, do te mjere da našem kleru zabranjujemo da se u njoj direktno angažira. […] Ono što branimo našim svećenicima je direktno političko djelovanje, iako se Crkva kao institucija bavi politikom.
Le Gendre: Drugim riječima, hoćete reći da je u Crkvi politika rezervirana za visoke dužnosnike, a zabranjena za “pješadiju”.
– U biti, imate pravo. Navest ću Vam jedan primjer koji to jako dobro ilustrira. […]
– Crkva oduvijek ima utjecaja na povijest. Rekli ste da je Ivan Pavao II. utjecao na posebno vidljiv i snažan način, ali to je već stoljetna praksa.
– Naravno, ali s jednom bitnom razlikom. U zapadnome svijetu koji je bio potpuno kršćanski, u kojem su prinčevi i biskupi dolazili iz istih obitelji, u kojem je vjera bila jednodušna i u kojem je papinstvo raspolagalo širokim teritorijima, bilo je prilično normalno da Crkva bude odlučujući čimbenik te povijesti. Ali svijet se danas ne ograničava na Zapad, on je konačno postao svijet, da tako kažem. Katolička crkva ne okuplja više od 17% svjetskog stanovništva. Ona već desetljećima na Zapadu gubi svoj moralni i duhovni utjecaj. I naravno da je danas napustila svaku teritorijalnu revandikaciju. Zbog svega toga, i zbog njenih slabosti, dosta je iznenađujuće da još uvijek raspolažemo s tolikim političkim utjecajem i da nas još uvijek gledaju kao utjecajne čimbenike povijesti.
– Hoćete reći da postoji nesrazmjer između vjerskog utjecaja Katoličke crkve koji opada i njezinog političkog utjecaja koji raste.
– Da, taj utjecaj na povijest, to je jedna izvanredna prednost, a istovremeno i poteškoća s kojom se svakodnevno susrećemo. Prednost je u tome što možemo pokušati nešto kako bi svijet bio čovječniji, što se možemo suprostavljati barbarstvu, braniti dostojanstvo čovjeka, bez obzira na vjeru i društveni sloj kojem pripada… Poteškoća je u tome što kada se angažiramo u smjeru utjecaja na povijest, susrećemo se s moćnicima ovoga svijeta, prihvaćamo neka od pravila koja nam nameću, odričemo se toga da jasno i glasno kažemo ono što smatramo istinom, u nadi da ćemo preko naše diskrecije dobiti od njih neke ustupke. Često se događa da “tko s vragom tikve sadi”… na kraju se kompromitiramo. […] Kada se bavimo politikom, neizbježno “večeramo s vragom”, iako ga ne želimo kao gosta, on se redovito poziva za stol…
– Kao što je to bilo u slučaju Pia XII. (primjetih).
– Očito, taj nas događaj neprestano prati. […] Nerazumno je smatrati da je Pio XII., taj papa diplomat, bio antisemit i naklonjen nacistima. On je jednostavno bio diplomat, previše diplomat. On nikada nije bio pastir, kao što je to župnik neke župe, kapelan ili biskup.
– Što hoćete reći?
– Pio XII. bio je prototip, prototip diplomate, školovanog za diplomaciju, koji se susretao samo s diplomatima, koji je razmišljao diplomatski. On je mislio da se treba angažirati u diplomaciji i neumorno zalagati kod moćnika, da se trebaju iscrpiti sve mogućnosti kako bi se došlo do rješenja problema. Nije znao djelovati proročki i jasno i bezuvjetno osuditi nacistička zločine prema hendikepiranim osobama, Židovima, Romima iz straha od odmazde prema katolicima i još veće represije prema ovim populacijama.
– Vi kažete, iako to niste baš tako izrekli, da je Papa reagirao kao šef jedne međunarodne organizacije, da je pokušavao izbjeći nešto još gore. Što je, čini mi se, vrlo različito od onoga što se očekuje od Petrova nasljednika, od “predstavnika Boga na zemlji”, kako to neki vole reći.
– Ono što kažem dosta je jednostavno: mi smo jedna moćna sila. Kao i svi moćnici mi odmjeravamo za i protiv, mi se nagađamo, prihvaćamo kompromise, šutimo čekajući bolju priliku u nadi da će ona doći. Mi djelujemo kao jedna sila, a istovremeno mi smo Crkva utemeljena na Bogu koji se rodio u štali, bio razapet u 33. godini, kojeg su htjeli zakraljiti, a koji je to odbio. […]
Iz knjige: Olivier Le Gendre, Confession d’un cardinal, JC Lattès, 2007.
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (Fratellanza.net).