Phyllis Zagano
Bez sumnje, najbolja rečenica koja proizlazi iz Sinode o sinodalnosti je „Oprostite, Vaša Eminencijo, ona nije završila govor.“
To sažima sinodu i stanje stava Katoličke crkve prema promjenama.
U listopadu su se stotine biskupa, kojima su se pridružili muškarci i žene laici, svećenici, đakoni, redovnice i redovnici, sastajali gotovo mjesec dana u Rimu na Sinodi o sinodalnosti. Na kraju je Sinoda objavila Sažeto izvješće prepuno nade i obećanja da će Crkva biti Crkva koja više sluša.
Na sinodi su glasovale oko 54 žene. Kad se vrate kući, žene se još uvijek ignorira.
Zašto?
Nije zato što žene citiraju Drugi vatikanski koncil na sastancima župnog vijeća. To je zato što previše biskupa i župnika ignorira župna vijeća.
Nije zato što žene diljem svijeta ne pišu svojim pastirima i biskupima. To je zato što se bez velikih provjera njihova pisma ignoriraju.
Sinoda o sinodalnosti bila je prijelomna djelomice jer se više bavila učenjem slušanja. Radilo se više o procesu nego o rezultatima. Cilj tog procesa bio je uključiti cijelu Crkvu u novi način relacija, vođenja „razgovora u Duhu“, gdje slušanje i molitva hrane razlučivanje i donošenje odluka.
Čak se i sada taj projekt suočava s preprekama. Na njihovom sastanku u studenom prošlog tjedna u Baltimoreu, američki biskupi čuli su prezentacije biskupa Daniela Floresa iz Brownsvillea, Teksas, koji je dosad vodio dvogodišnji proces nacionalne sinode. Njegova braća biskupi nisu izgledali zainteresirano.
Da budemo pošteni, neki biskupi u nekim biskupijama, u SAD-u i drugim dijelovima svijeta, slažu se s pokušajem pape Franje da potakne Crkvu da prihvati reforme Drugog vatikanskog koncila, da sluša Božji narod.
Ali previše biskupa nema ništa od toga.
Sinoda je prepoznala globalnu zaraženost Crkve narcisoidnim klerikalizmom. Čule su se dobre stvari o ženama u vodstvu i brizi za druge marginalizirane ljude. Ipak, sinoda na mnogim mjestima ostaje tajna. Njezine dobre riječi ne dopiru do ljudi u klupama.
Pitajte o sinodalnosti u bilo kojoj župi i možda ćete čuti „Ah, mi to ovdje ne radimo.“ Jednako je vjerojatno da ćete čuti „Kad sam“ propovijedi („Kad sam bio u sjemeništu“, „Kad sam bio u drugoj župi“), a ne o Evanđelju.
Ljudi koji su bili oduševljeni Franjinom otvorenošću i pastoralnom porukom samo odmahuju glavama.
Žene koje žele pridonijeti, koje žele pripadati, više su nego obeshrabrene. Željele su to. I više ne idu prema vratima, nego trče, noseći sa sobom supruge, djecu i čekovne knjižice.
U biskupiji Brooklyn, New York, nedavno je otkriveno da je posjećenost misama od 2017. pala za 40%. Isto je i na previše mjesta. Razlog zašto se Crkva koleba nije nedostatak pobožnosti. To je zato što se žene ignoriraju. Njihove pritužbe sežu tek kao povijesni kružni spisi.
Na što se žene žale? Na loše propovijedi, kao što se raspravljalo. Na autokratske pastire. I na ono ogromno: pederastiju. Istini za volju, žene ne povjeravaju neoženjenim muškarcima svoju djecu. U cijelom svijetu, u biskupiji za biskupijom, nastavljaju se nova otkrića. Još uvijek.
Mnogi biskupi i pastiri to razumiju. Franjo svakako, ali ga sputavaju svećenici koji kopaju po prošlosti koju mnogi od njih nikad nisu upoznali. Sve više mladih (a i starijih) svećenika žali za 1950-ima, kada su svećenici nosili čipku, a žene znale svoje mjesto. Takva imaginacija ne uključuje sinodalnost.
Hoće li sinodski napor uspjeti? Franjino otvaranje prema ženama u upravljanju Crkvom je obećavajuće. Gdje su žene u kancelariji, postoji više mogućnosti da se čuju glasovi žena. Nema sumnje, još nekoliko žena bi moglo pomoći.
Uvesti žene u sakristiju je teže.
Iako se čini da se većina članova sinode usuglasila oko ponovnog vraćanja žena u zaređeni đakonat kao priznanja jednakosti svih po krštenju, neki su tvrdili da je to protiv tradicije. Drugi su ipak vidjeli avet „zapadne rodne ideologije“ koja nastoji pomiješati uloge muškaraca i žena.
Stoga su tražili dodatna istraživanja. Opet.
Žene znaju ono što je očito: žene su bile zaređivane za đakone. Nikada neće biti potpune suglasnosti o činjenicama iz povijesti, antropologiji i teologiji. Žene su to govorile više puta.
Ako postoje apsolutni dokazi da se žene ne mogu vratiti u zaređenu službu đakonata, treba ih onda predočiti i donijeti odluku.
Žene su završile govor o tome (ncronline.org; fratellanza.net).
Phyllis Zagano doktorirala je na državnom sveučilištu New York u Stony Brooku (1979.), viša je znanstvena suradnica i profesorica religije na Sveučilištu Hofstra, Hempstead, New York. Godine 2016. papa Franjo ju je imenovao u Povjerenstvo za proučavanje đakonata žena.