Marko Medved
U subotu 20. srpnja 2024. završeno je ovogodišnje izdanje Mediteranskih teoloških susreta na temu „Kršćanstvo i islam: u službi bratstva u podijeljenom svijetu“. Radilo se o trećem izdanju ove manifestacije u organizaciji Riječke nadbiskupije, mada je de facto riječ o petom izdanju, uzevši u obzir da se program održava pod kapom nadbiskupa Mate Uzinića koji je još u Dubrovniku održao dva izdanja Ljetne škole teologije. Zainteresirani čitatelj može pronaći radove od 2019. do 2022. u zborniku Teologija u dijalogu, objavljenom prošle godine pod uredništvom Branka Jurića, Vjerana Martića i Brune Velčić.
Tjedan dana predavanja, radionica i bratskog druženja sa studentima i predavačima raznih kršćanskih konfesija proteklih godina bili su uvijek i bez izuzetka prilika za osobno sazrijevanje, teološko promišljanje i prijateljevanje. Ove godine pridružili su se predavači i studenti islamske vjere o čijem se uklapanju u već dobro strukturirani program možda moglo brinuti prije početka skupa, ali je danas jasno da je integracija bila izvrsna i da je iza nas jedno od boljih izdanja MTS-a. U tekstu koji slijedi pokušat ću objasniti zašto.
Proteklih godina stavovi i kontekst života sudionika iz raznih kršćanskih konfesija autoru ovih redaka kao katoliku otkrivali su sličnost problema i izazova s kojima se pripadnici drugih kršćana susreću. Nakon ovogodišnjih MTS-a mogu reći da su i neka od pitanja s kojima se muslimani bore u određenoj mjeri slična onima koje vidim i u mojoj Katoličkoj Crkvi. Poticaj odabiru ove teme bila je petogodišnjica potpisivanja Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot potpisan od pape Franje i velikog imama Al-Azhara Ahmada Al-Tayyiba.
Tomislav Kovač, profesor fundamentalne teologije i pročelnik Katedre fundamentalne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, govorio je o odnosima kršćana i muslimana kroz povijest. Nije idealizirao stvari, iznosio je i problematične, uključujući i crne stranice međusobnih odnosa kroz proteklih 14. stoljeća. Analizirao je o načinu na koji Kuran govori o kršćanima i kršćanstvu, kao i obrnuto, o srednjovjekovnim polemikama na kršćanskom istoku i zapadu te o novovjekovnom pogledu na islam. Istaknuo je da promjena u odnosu katolika spram islama dolazi s Drugim vatikanskim koncilom jer je Deklaracija Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama pozvala kršćane na poštovanje muslimana, naglasivši trajnu zauzetost poslijekoncilskih papa u vidu međureligijskog dijaloga. Potom je, u intervjuu za Polis.ba i Zvona-ri.org istaknuo još nekoliko vrlo važnih stvari u tome pitanju među kojima i prosudbu da kod nas, bez obzira što postoje određene strukture pa i propisane aktivnosti međureligijskoga dijaloga, puno više od običnog međusobnog uvažavanja nema. „U svim vjerskim zajednicama – ustvrdio je – nedostaje kultura susreta i dijaloga, kako unutar njih samih, tako i u njihovom odnosu prema svijetu i drugim vjerskim zajednicama“.
Rad Mediteranskih teoloških susreta obuhvaća uvijek i neke javnosti otvorene točke poput javnih tribina ili predavanja, kao i plasiranje vijesti o internim događajima u medije i društvene mreže. Očekivano, ali ne manje neugodno, bilo je susretanje s komentarima na društvenim mrežama onih vjernika katolika koji odbacuju međureligijski dijalog i ugošćavanje pripadnika islama na MTS-u tumače na pogrešan način, kao da se crkvena zajednica odriče svoga nauka i Boga žrtvuje dijalogu. Takvi teološki neutemeljeni stavovi dakako nemaju nikakvu podlogu u stvarnosti. No svejedno pisca ovih redova potakli su na promišljanje o teološki zapuštenoj hrvatskoj vjerničkoj javnosti. Naime, s jedne strane stječe se dojam da javni diskurs obiluje prisutnošću vjerskih tema i da religija nikad nije bila toliko prisutna u hrvatskom javnom prostoru kao danas, a s druge teolozi nikad manje nisu utjecali na formuliranje vjerskog stava u javnosti. O vjerskim pitanjima danas u našoj javnosti govore teološki neobrazovani pojedinci i udruge, a političke silnice, iz vlastitih sebičnih i svjetovnih interesa, podupiru neke naizgled vjerske teme isključivo zbog društvene moći. Teološki fakulteti u nas, koji od 1990. formiraju i laike, nisu iznjedrili takve teologe koji bi utjecali na ispravljanje dominantnih vjerskih stavova, pa i po cijenu konflikta. Stav pojedinca prepušten je tako valovlju društvenih medija i politički zainteresiranim grupacijama, a sve na štetu evanđelja. To je očito širi fenomen i nadilazi Hrvatsku kada i jedan od predavača, Ulrich Schmiedel, tvrdi da „imamo mnoštvo teoloških tema u javnoj sferi, ali teolozi nisu uključeni u te teme; puno se govori o religiji, ali ima vrlo malo teoloških razgovora“.
Možda najpoznatija gošća MTS-a 2024. bila je s. Nathalie Becquart, dotajnica Sinode biskupa. Iznijela je i svoja iskustva kršćansko-muslimanskog dijaloga u Francuskoj te svog boravka u raznim zemljama svijeta, istaknuvši da se vjernici ne smiju bojati različitosti i pripadnika drugih vjera, jer smo „pozvani živjeti ekumenizam i međureligijski dijalog iz perspektive razmjene darova“ i „od svakog vjernika možemo nešto naučiti i nešto mu dati.“ Ni njezino predavanje nije bilo deduktivno dociranje nauka, već svjedočanstvo o iskustvu suživota s drugima i drugačijima: „U susretu i dijalogu s muslimanima i sama sam rasla u vjeri i postala bolja kršćanka.“ Ustvrdila je da su joj prijatelji muslimani pomogli u sazrijevanju u njezinoj osobnoj kršćanskoj vjeri.
Prisustvo s. Nathalie bilo je važno i iz unutarkatoličke perspektive jer se radi o visokopozicioniranoj osobi u Svetoj Stolici u aktualnom sinodalnom procesu Katoličke Crkve. Važnost njezina prisustva u Lovranu i Rijeci prepoznali su razni domaći svjetovni mediji, pa čak i Vatican news na brojnim jezicima izvještavajući o tome i potražujući intervjue. No Hrvatski katolički radio i novinske strukture povezane uz HBK nisu iskazali interes za njezinim prisustvom i nisu zatražili izjavu, pokazavši time ustvari da bojkotiraju Sinodu kao projekt pape Franje.
Vratimo se našim predavačima, odnosno još jednom visokom gostu iz Marseillea. Svećenik i profesor teologije Patrice Choholsky, prisutnima je prikazao djelovanje Mediteranske teološke mreže u koju su uključeni i Mediteranski teološki susreti iz Rijeke. Na temelju vlastita iskustva dijaloga, uključujući akademski rad na crkvenom učilištu i djelatnu suradnju s drugim religijama u francuskome društvu, istaknuo je: „Bog je dijalog. Dijalog je mjesto u kojem nalazimo Boga.“
Benjamin Idriz, imam iz Bavarske, govorio je o različitim iščitavanjima Kurana i potrebi odbacivanja fundamentalističkog čitanja teksta. Naglasio je potrebu predanosti demokratskim normama, vladavini prava, pluralizmu te nužnost jasne osude ekstremizma, mržnje i nasilja koje je uvijek grijeh. Moramo biti na prvoj liniji protiv svake zloupotrebe religije, ustvrdio je. Isto tako vrijedi i za princip ravnopravnosti muškaraca i žena, odgovornost za prirodu i okoliš, slobodu i zaštitu ljudskog dostojanstva. Naglasivši neminovnost novih teoloških impulsa, istaknuo je kako se danas mora krenuti novim pristupom u rješavanju suvremenih izazova. Potrebno je da se muslimanski teolozi, pojedinačno i institucionalno, oslobode od tabuiziranja i dogmatiziranja nekih shvaćanja i interpretacija. „Kao što ni mi nemamo pravo da odredimo kako će ljudi poslije nas razumijevati i implementirati određene fleksibilne segmente islama, tako ni prijašnji znanstvenici nisu imali namjeru svojim stavovima kreirati shvaćanje vjere svih generacija poslije njih.“ No njegove poruke nisu bile upućene isključivo islamu, već u spomenutim riječima vidim i poruku za kršćane.
Zilka Spahić-Šiljak sa Sveučilišta u Sarajevu govorila je o temi islam i rod. Upravo u danima kada je hrvatskim javnim prostorom buktila polemika o rodnim studijima na Sveučilištu u Zagrebu, gošća iz Sarajeva je obznanila kako je upravo dobila vijest s matičnog Sveučilišta glavnog grada BiH kako je ondje službeno prihvaćen studijski program feminizam i religija, dok na Univerzitetu u Sarajevu već 20-ak godina postoje rodni studiji. Njezino mi je predavanje posvijestilo kako pitanje žene, općenito rodna pitanja u teološkim islamskim krugovima zaokupljaju puno veći krug teologa od onoga što se iz zapadne perspektive najčešće vidi.
Na ovogodišnjim MTS-a imao sam priliku vidjeti oči u oči hrabre i inteligentne ljude koji otvaraju pitanja koja nova vremena nameću religijama, a pritom najčešće nailaze na velik otpor, diskreditaciju i marginalizaciju centara moći u vlastitim zajednicama. U razgovoru s njima mogao sam čuti i primjere o mladim ljudima vjernicima u islamu koji pri izazovima vremena u kojem žive, a u njemu i rodnih pitanja, često upravo kod takvih teologa uspijevaju naći sugovornike spremne na dijalog, čiji je učinak blagotvoran za vjeru pojedinca. Drugim riječima, radi se o teolozima koji uspijevaju ući u dijalog s mladima nudeći neki put drugačije čitanje tradicionalne religijske baštine od prevladavajućeg. Spahić-Šiljak je ustvrdila da se o rodnoj ravnopravnosti ne treba govoriti samo iz sekularne perspektive, već da postoji i islamski feminizam jer su se feminističke ideje razvijale i u islamu, a ne samo na Zapadu. Među ostalim, dotaknuto je pitanje nošenja vela, a predavačica je pozitivno vrednovala sekularnost koja omogućuje razvoj i suživot religija.
Teme koje je ova predavačica otvorila podsjetile su me na veliku sličnost između čuvara poretka i crkvene moći u mojoj zajednici poput jednog umirovljenog biskupa i oštrog kritičara održavanja MTS-a. Naime, on je proteklih godina u napadima na ovu manifestaciju sam pojam feminizma optužio kao neprihvatljiv i na taj način nesvjesno pokazao da ima identična stajališta s onima iz islamskog svijeta koji zaziru od pitanja žene. Spomenuti je katolički biskup to učinio u širem kontekstu odbacivanja teološkog istraživanja koje je po njemu nepotrebno jer je, naime, u katoličkom nauku sve jasno i nepromjenjivo.
Iz više sam predavanja na MTS-u shvatio kako je izrazito važno pitanje tumačenja Svetog pisma. Društvo na Zapadu je pojam fundamentalizma najčešće vezalo za radikalna islamska tumačenja Kurana. No mi teolozi znamo da fundamentalističkog čitanja Svetog pisma ima i među kršćanima. Naime, danas svjedočimo jačanju fundamentalizma među kršćanima. Podsjetimo se kako su se krugovi bliski prije spomenutom umirovljenom biskupu prije nekoliko godina zapleli u pojam žene kao drugotne, iščitavajući retke biblijskog izvješća o stvaranju na neprimjeren način.
Na više se mjesta tijekom raznih predavanja provlačilo pitanje identiteta prisutno danas u islamu i u kršćanstvu, od nošenja vela do položaja pripadnika obje religije u sekularnom okružju. Prof. Schmiedel predložio je model suradnje u društvu, ili kako je on rekao stvaranje koalicija ili savezništava, koji ne bi trebao funkcionirati na temelju identiteta, već radije po principu zajedničkih ciljeva. Pri govoru o identitetima vratio bih se na prof. Kovača koji je upozorio da se u Crkvi danas često „nameće identitetski katolicizam koji je zatvoren u sebi i odbacuje svijet“, „umjesto koncilskog kršćanstva otvorenog izazovima današnjega svijeta“. Zagovaratelji takvoga poimanja pozivaju se uglavnom na kršćanstvo koje je samo identitetsko i političko kršćanstvo, nema nikakvih teoloških temelja i kršćanska mu vjera kao takva nema veliko značenje, zaključio je. Zbog toga je kod nas „odnos prema drugim vjeroispovijestima još uvijek (…) apologetičan, svatko svojata istinu na svoj način i boji se susresti se s istinom drugoga“.
Čuo sam ovih dana komentar jednog poznanika iz Lovrana kako su Mediteranski teološki susreti u društvenom smislu najvažniji događaj u tome mjestu kroz godinu. Ne znam je li to istina, ali oni su svakako jedan od najvažnijih teoloških okupljanja na hrvatskom govornom području. To potvrđuje sudjelovanje eminentnih imena teologa na MTS-u Tomáša Halika, kardinala Maria Grecha, Timothyja Radcliffea, Jamesa Martina, Ivana Šarčevića, Rebeke Anić, od kojih su neki na razini Opće Crkve vrlo angažirani u izgradnji Crkve u skladu s učenjem pape Franje. No možda i važnije od toga jest da su Mediteranski teološki susreti ustvari svojevrsna mala škola crkvenosti. Nju organizira i vodi dobro uhodana ekipa svećenika i laika, muškaraca i žena pod vodstvom nadbiskupa Mate. Prije koju godinu, Dušan, jedan od pravoslavnih studenata, oduševljen danima provedenim u Lovranu, napisao je kako je kršćansko bratstvo u kojem je sudjelovao s drugima predokus raja. To je najljepša ocjena koju su Mediteranski teološki susreti mogli dobiti (fratellanza.net).