Molly Cahill
Moja mama priča priču o jednoj noći kad sam s 4 godine imala želučanu virozu. Ostala je do kasno sa mnom, a kad sam napokon počela tonuti u san, uključila je televizor. Kad su vijesti zabljesnule preko ekrana zbunjeno se upitala: “Zašto je reporter ispred naše župe?”
Naš župnik, poput nekolicine drugih u Bostonu 2002. godine, punio je naslove nakon što je izašlo na vidjelo da je zlostavljao nekoliko maloljetnika tijekom svog prethodnog položaja u dječačkoj gimnaziji. Sjećam se da je dolazio kod nas na večeru, donosio mi darove na blagdane i krstio moju mlađu sestru. Onda je, jednog dana, otišao.
Moja mama često je govorila da bi njezina baka, vrlo pobožna katolkinja koja je umrla dok sam još bila beba, doživjela svojevrsnu krizu identiteta da je bila živa i gledala kako iskaču skandali u Bostonu. Toliko bi željela da u to ne vjeruje. Znajući da su potresni detalji zapravo istiniti, ugrozilo bi njeno povjerenje u ono što joj je vjerojatno najvažnije u životu.
Tijekom godina slušala sam kako odrasli dijele slične osjećaje u vezi s krizom seksualnog zlostavljanja. Iako su sve njihove priče različite, baza je ista: Jednom su vjerovali u autoritet Crkve. Vjerovali su. Odgajani su da vjeruju da su svećenici dobri i nesebični. Kad je kriza izbila, to povjerenje bilo je ugroženo. U nekim slučajevima i potpuno slomljeno.
Uvijek sam to smatrala fascinantnim jer, iako je kriza seksualnog zlostavljanja duboko osobna za moju obitelj i moju zajednicu, nikada nisam poznavala Crkvu bez nje. Ne sjećam se da sam bila katolik prije nego što je moja vlastita župa bila dio javnog skandala koji je pokrenuo domino efekt koji se do danas nije usporio. Mladi nisu izgubili povjerenje koje smo nekada imali u svećenike, mnogi od nas uopće nisu imali to povjerenje. I to se, na svoj način, čini prilično užasno i obeshrabrujuće.
Mladi nisu izgubili povjerenje koje smo nekada imali u svećenstvo; mnogi od nas uopće nisu imali to povjerenje. A to se, na svoj način, čini prilično užasno i obeshrabrujuće.
Koliko god ovo djelovalo srceparajuće, najnovije vijesti iz sveobuhvatnog vatikanskog Izvještaja o bivšem kardinalu Theodoreu McCarricku doživljavaju se kao samo još jedna epizoda u vjerskom životu moje generacije, koja je uvijek bila isprekidana razlozima za razočaranje u naše vodstvo. To sa sobom donosi istu duboku tugu koja je i previše poznata. Tužno mi je i žao što kažem da to u mom životu donosi iznenadni strah i nepovjerenje prema svećenicima, čak i prema onima koje dobro poznajem i onima koji su mi uopće nekad dali razloga da im vjerujem. Donosi pitanja prijatelja o tome kako još uvijek mogu biti katolik nakon svega ovoga. Možda najbolnije od svega, donosi hladnu stvarnost da nemam uvijek dobre odgovore za te znatiželjne prijatelje i njihove kritike.
Studirajući teologiju na isusovačkom sveučilištu, očajnički sam pokušavala pronaći način da shvatim kako bi se Crkva mogla pomaknuti iz krize. Nakon izvještaja velike porote u Pensilvaniji 2018. godine, prisustvovala sam desecima događaja u kampusu – na panelima, molitvenim službama, otvorenim forumima – u nadi da ću pronaći neki uvid koji će mi pomoći da se bez srama ponovo povežem sa svojom vjerom. Uvijek iznova sam slušala kako me profesori i svećenici u kampusu podsjećaju da je ovo moja Crkva, da bih trebala polagati pravo na nju i da ne bih smjela dopustiti da mi prijestupi pojedinih svećenika i biskupa oduzmu vjeru.
To slušam. Silno želim biti u mogućnosti preuzeti vlasništvo nad vlastitom vjerom, svojim odnosom s Bogom, svojim članstvom u tijelu koje je Crkva. Ali sve dok još uvijek postoji tako jasno definirana hijerarhija čija se vlast nadaleko nadvija iznad vjernika, savjet da vjerujem u svoju snagu u Crkvi ponekad mi zvuči šuplje.
Sve dok još uvijek postoji tako jasno definirana hijerarhija čija se vlast nadaleko nadvija iznad vjernika, savjet da vjerujem u svoju snagu u Crkvi ponekad mi zvuči šuplje.
Kao mlada katolkinja od crkvenog vodstva želim čuti nešto značajno. Zapravo sam gladna toga. Iako mogu sjediti na mjestu predvoditelja vlastitih molitvenih i duhovnih praksi, želim biti sigurna da moje pripadanje ovoj instituciji vrijedi. Pa da, zanima me kako moćni ljudi u instituciji reagiraju kad netko poput mene upozori na dugoročno razočaranje i obespravljenost moje generacije u Crkvi.
Naravno, želim vidjeti porast laičkog vodstva i autoriteta u svojoj Crkvi. Naravno, želim igrati aktivnu ulogu u zacjeljivanju ove rane koja zjapi. Ali sve dok postoji ovakva hijerarhija, moć ide ruku pod ruku s velikom odgovornošću, i dok god postoje muškarci u kolaru koji su pozvani živjeti i promovirati krepostan život, ne čini mi se radikalnim inzistirati na ispunjavanju tih obećanja. Narativ koji pokušava osnažiti laičko vodstvo ne bi se trebao koristiti i za otkazivanje trenutnog klerikalnog vodstva Crkve.
Narativ koji pokušava osnažiti laičko vodstvo ne bi se trebao koristiti i za otkazivanje trenutnog klerikalnog vodstva Crkve.
Ovaj tjedan katolička Američka biskupska konferencija održava svoje godišnje jesensko generalno zasjedanje, a planiraju, između ostalog, raspravljati o pastoralnim odgovorima na pandemiju Covida-19 i rasizma. Također će biti informirani o radu na zaštiti djece i mladih u Crkvi, što će nesumnjivo svevremensku temu seksualnog zlostavljanja dozvati u pamet, nadati se i otvoreno. Jezivi detalji McCarrickova izvješća trebali bi podsjetiti biskupe na raznolikost – u dobi, rasi, etničkoj pripadnosti, spolu – žrtava koje su stradale zbog neuspjeha crkvenih pastira i, prema tome, na širok, nemilosrdan opseg krize.
Moja najiskrenija nada je da generacije koje dolaze neće morati iskusiti razočaranje i nepovjerenje koje sam ja doživjela. Nadam se, umjesto toga, da će Crkvu povezivati s revitalizacijom i odgovornošću.
Nema vremena za izbjegavanje ove odgovornosti. Molim biskupe koji se sastaju ovog tjedna: slušajte otvorenih ušiju i molim Vas budite hrabri u Vašem odgovoru (americamagazine.org; fratellanza.net).