Foto: ilustracija, KNA
Draga Goranka,
Mogao sam Ti se obratiti na drugi način i diskretno. Nisam, već ću ovako, jer predmet ovog pisma nismo nas dvoje i naši privatni odnosi. Situacija nas je uspostavila na mjestu koje nismo tražili i upotrijebila za značenja koja nismo željeli niti im težili. Dakle:
Ti me svojedobno ljubazno pozivaš kao gosta da otvorim planiranu izložbu u galeriji „Kod Klarisa“ u Dubrovniku 26. o. m. Naravski radosno prihvaćam i osjećam se počašćenim Tvojim povjerenjem u moju riječ i prosudbu koju ona treba tom prilikom iskazati o Tvojem djelu. Odavno Te cijenim kao umjetnicu osebujnog likovnog opusa, jedino sam Ti uvijek zamjerao što prerijetko izlažeš, smatrajući da zaslužuješ češće pojavljivanje na hrvatskoj likovnoj sceni.
Zahvaljujući povjerenju i Tvoga proslavljenog supruga Eda, već sam imao dva puta čast govoriti i prigodom njegovih prekrasnih izložbi u istom prostoru prošlog i pretprošlog ljeta. U obje prilike doživio sam i besprijekornu ljubaznost vlasnice galerije gospođe Jelene Pače-Sentović, koja mi je djelovala i uvijek profesionalno kvalificirana i ljudski srdačna, a sama galerija, svojom raskošnom ponudom vrhunskih imena hrvatskog slikarstva, dostojna mjesta i razine koja se u Dubrovniku očekuje.
Iako sam doznao da je bivši samostan Klarisa prenijet u vlasništvo Biskupskog Ordinarijata u Dubrovniku, potpuno sam ignorirao vlasničko-najamne odnose između tog istog Ordinarijata i gospođe Pače-Sentović. U svakom slučaju, ni po čemu mi nije rezultiralo da bi ta galerija pripadala samom Ordinarijatu i mislio sam u te dvije prilike, koje sam spomenuo, kako me gosti gospođa Pače-Sentović, a ne Biskupski Ordinarijat. To je tako bilo sve donedavno. Onda me naziva gospođa Jelena Pače-Sentović i priopćava da je usmeno obaviještena od Don Bernarda Plešo, zaduženog za upravljanje objektom samostana sv. Klare u Dubrovniku, da je moja nazočnost, kao i eventualni nastup, nepoželjna i da mi se u tom smislu priječi pravo nastupa na Tvojoj izložbi. Ja naravski zaprepašćen ovom činjenicom upućujem dubrovačkom biskupu Mons. Želimiru Puljiću pismo u kojem ga molim za objašnjenje i pojašnjenje. On mi ne odgovara, već Don Bernardo Pleše. Potvrđuje da je “zbog jasnoće i poslovne suradnje priopćio gospođi Jeleni Pače-Sentović svoj stav” i da je zadužen u ime Ordinarijata sklapati ugovore s najmoprimcima u prostorima samostana sv. Klare i da je ovlašćen sklapati i postavljati uvjete za sklapanje poslovnih ugovora.
I tako, draga Goranka izgleda da u tim uvjetima stoji klauzula o zabrani gošćenja Don Branka Sbutege u iznajmljenim prostorima dubrovačkog biskupskog Ordinarijata. Don Pleše mi pojašnjava: “To je najmanje što Vam se moglo dogoditi poslije Vaših višekratnih neodgovornih izjava po medijima, neukusnih prozivanja i ozloglašavanja hrvatskih svećenika, Katoličke crkve i biskupa”. Prošli smo dobro, draga Goranka, to jest ja, jer po Don Pleši ovo je najmanje što bi mi se moglo dogoditi, a što bi se tek dogodilo da je malo više. Možda Castel San Angelo doživotno sa posthumnim procesom, spaljivanjem i rasipanjem pepela po Tiberu. Predmnijevam da se moja “neukusna prozivanja” odnose na moju svojedobnu reakciju u Slobodnoj Dalmaciji povodom izjave nekih biskupa o “Norcu u našim srcima”. Insinuira Don B. Pleše da sam neukusno prozivao i ozloglašavao Katoličku crkvu i hrvatske svećenike.
Prvo – ne postoje hrvatski svećenici, nego katolički, pravoslavni, budistički, hinduistički ecc… pa su oni Talijani, Hrvati, Srbi, Tibetanci, ecc. Hrvatska nije ime jedne religiozne zajednice, nit se na to može svesti niti proširiti, a uostalom, koliko znam, ja sam dio Katoličke crkve i dio hrvatskog nacionalnog korpusa i nije mi praksa da sebe ozloglašavam. Kao što vidiš, pošto nisam uselio Norca u svoje srce, izbačen sam iz srca nekih svojih kolega, pa tako i iz galerije. Kad sam iz galerije, predmnijevam da sam i iz ostalih prostora koje je unajmila ili koristi Dubrovačka biskupija. Ako nisi znala, sad ćeš nešto saznati – imamo jedinstven slučaj u povijesti Crkve selektivne i parcijalne ekskomunikacije. To će mi stvoriti male probleme, priznajem, jer ću ubuduće sa oprezom i stanovitim strahom u Dubrovniku piti kavu, jesti hamburger, kupovati suvenir ili knjigu, slušati koncert. Bit ću u obavezi da prethodno utvrdim tko je zakupodavac, kako ne bih zakupca doveo u nezgodnu situaciju da mi odbije komad pizze.
Srećom Boga se može moliti svugdje, a uvjeren sam da se zabrana ne proteže i na Židovsku općinu u Dubrovniku, kao i na otmjeni i pobožni prostor dubrovačke sinagoge. Ne znam čije je Boninovo – utvrdit ću, jer mi tamo leže kosti mnogih milih i dragih. Da li ću im smjeti pristupiti? Oh, ne, ne boj se, ne boj se, nemam nakanu žaliti se Ujedinjenim nacijama ni komitetima za ljudska prava, pa ni samoj Svetoj stolici. Velika je ova planeta i na njoj još dostatno mjesta.
Ali, pravo reci, zar nije ovo pretužno. Čemu? U ime koga? Duboko se stidim i ispred Tebe i ispred sebe. Krivo misliš ako ovo povezuješ po bilo čemu i u bilo čemu s Crkvom. Ovdje su ljudske naravi u pitanju, a časti mi i neki principi. Ni Ti ni ja nismo tu da ih rušimo, nego branimo i uspostavljamo. Svako u svom zvanju i u svom poslanju. Konačno, Tvojim slikama nije potrebna riječ, one pripadaju ljudskim očima, ljudskom vidu, čudesnom putu prema ljudskoj duši. Zašto bi se ijedna fešta kvarila? Kao da ionako nema puno starih i novih toga. A ja ću se Tvojim izložbama i Tvojim slikama radovati iz mog bokeljskog susjedstva i dalje. Tako daleko ne stižu moći ovog parcijalnog izopćenja priopćenog mi pod nadjevkom od 17.07.2002. godine iz Curiae Episcopalis slavnog nam grada Dubrovnika. Kako je lako ući u povijest, a kako mučno kroz nju se probijati. Naravski na taj Dopis neću odgovarati – nisam išta ni pitan; on je egzekutivan i, na neki način, makar sumnjivi, pravomoćan barem za mene. A ti me skužaj i ne daj si pokvariti feštu. Pozdravi prijatelje. Poljubi Eda i slikaj što više, jer kao što vidiš riječ je opasna stvar. Prijateljski, don Branko Sbutega (Fratellanza.net).
Iz knjige: Don Branko Sbutega, Kurosavin nemir svijeta, uredila Nataša Marković, Beograd 2006, str. 193-197.