Ukupno 28 svijeća, jelovi ukrasi i promjer od 1,20 metra – tako je izgledao izvorni oblik adventskog vijenca. Evangelički pastor Johann Wichern smatra se izumiteljem ovog popularnog aranžmana. Kako je do toga došlo i zašto se vijenac kasnije promijenio.
Godine 1839. 31-godišnji evangelički teolog i pedagog Johann Hinrich Wichern (1808.-1881.) iz Hamburga došao je na ideju da svojim štićenicima na senzitivno uočljiv način prenese iščekivanje Isusova rođenja. Teolog je u tzv. Rauhen Haus, bivšom seoskom imanju, pazio na siročad i zanemarenu djecu i mlade iz hamburških sirotinjskih četvrti. Kada je vrijeme postajalo sve mračnije i hladnije mladima je ipak potreban zorni doživljaj došašća kao puta svjetla, da tako provedu vrijeme iščekivanja Božića. Za svaki sljedeći dan dodavala se nova svijeća – do Badnjaka. To znači najmanje 24 svijeće. Zidovi sobe za molitvu su za vrijeme adventa prvi put 1851. ukrašeni i jelovim grančicama. Tek 1860. godine u Rauhen Haus je adventski vijenac ukrašen jelovim zelenilom i bijelim vrpcama.
Ovu povijest nastanka predbožićnog običaja već su objavljivali brojni etnolozi i čuvari običaja. A ponekad se javlja teza da adventski vijenac seže u germanske običaje. Sve su to gluposti, piše würzburška etnologinja Heidrun Alzheimer-Haller. U 19. stoljeću etnolozi su tijekom njemačkog nacionalnog pokreta gotovo sve običaje pripisivali drevnim germanskim narodima, jer je to tada bilo popularno.
Ni staro ni seosko
Ova je teza također našla plodno tlo pod nacionalsocijalizmom, smatra Alzheimer-Haller. Nacisti su često tvrdili da je izvorno germanske običaje, slavlja i simbole Crkva samo prihvatila jer su već bili široko rasprostranjeni. To je pogrešno, potvrđuje i kölnski proučavatelj običaja i rituala Manfred Becker-Huberti. Wichern je zapravo utemeljio tradiciju adventskog vijenca, a potom je nekadašnji čisto protestantski-evangelički simbol postao običaj i drugih kršćanskih konfesija. Čak je u skladu s liturgijskim specifikacijama Katoličke crkve: “Svjetlo kao slika za Krista, jelove grančice kao naznaka Kristova rođenja”, piše Becker-Huberti u svom Leksikonu o običajima i ritualima.
U svom izvornom obliku, zimzeleni adventski vijenac bio je relativno težak za izradu. To je vjerojatno bio jedan od razloga zašto se sjevernonjemački običaj nije brzo proširio cijelom Njemačkom. Širenje je počelo tek kada je broj svijeća smanjen na četiri, vjerojatno početkom tridesetih godina 20. stoljeća. Primjerice, tek je 1937. godine jedan adventski vijenac visio i u katoličkoj crkvi u Münchenu. Pokret mladih koji vole prirodu i umjetnost na početku 20. stoljeća također je mogao doprinijeti širenju ovog običaja, smatra Alzheimer-Haller. U Prvom svjetskom ratu mnogi su vojnici u bolnicama vidjeli kako su evangeličke bolničke sestre običavale objesiti adventski vijenac.
Adventski vijenac nastavlja se mijenjati
Prema riječima würzburške etnologinje, ova povijest nastanka i širenja pobija i sve uobičajene klišeje o karakteristikama ovog običaja: nije ni star, ni ruralni, ni iz niže klase i nema katoličko utemeljenje. Najnovija događanja dokazuju da se običaji nastavljaju mijenjati: prodaje se sve više adventskih ukrasa i drugih svjetlosnih simbola.
Danas adventski vijenac mnogima više nije religijski simbol. Dostupan je kao ukras za dom u svim cjenovnim razredima i materijalima, s pravim svijećama ili LED lampicama, od metala, porculana ili stakla, kao krug, spirala ili šipka.
Danas adventskih vijenaca nema samo u Njemačkoj. U katoličkom dijelu Irske, međutim, vijenac ima pet svijeća: tri svijeće su u ljubičastoj i jedna u ružičastoj boji. One predstavljaju nedjelje adventa, dok se bijela svijeća u sredini pali na Božić i simbolizira rođenje Isusa Krista (kna; fratellanza.net).