Prvi puta obilježen 2001. godine, Svjetski dan izbjeglica obilježava se svake godine 20. lipnja. Ustanovljen je u prosincu 2000. godine odlukom Opće skupštine Ujedinjenih nacija, a posvećen je snazi, hrabrosti i ustrajnosti milijuna izbjeglica. Migranti i izbjeglice svakodnevno se pokušavaju domoći Europske unije u potrazi za zaštitom i boljim životom. Svake minute mnoge osobe ostave sve za sobom da pobjegnu od rata, siromaštva, korupcije, proganjanja ili terora. Na tom putu, pa i kod nas, nailaze na otpor i svakojake poteškoće.
Povodom Svjetskog dana izbjeglica razgovarali smo s p. Stankom Pericom, SJ, ravnateljem Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u Jugoistočnoj Europi, službe čiji djelatnici i volonteri tim osobama nastoje ublažiti bol, pružiti ruku, pomoći, dočekati ih kao braću i sestre. P. Stanko za našu stranicu fratellanza.net govori o svom iskustvu, trenutnoj situaciji i našem odnosu prema ovim ljudima.
Razgovarao: Branko Jurić
Od 31. srpnja 2020. godine novi ste ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u Jugoistočnoj Europi. Za pretpostaviti je da i u Vašoj službi ima i radosti i nade, i žalosti i tjeskobe. Gledajući na svoju dosadašnju službu, ispunjava li Vas rad s migrantima?
Jako me ispunjava jer se radi o nečem što je iskonski kršćansko, a to je konkretna pomoć osobi u nevolji. Osim toga, riječ je o pružanju pomoći strancima, što je uvijek izazovno, a posebno u našem vremenu. Konačno, svi se analitičari slažu da smo u Europi tek na početku velikog priljeva stanovništva iz siromašnih zemalja, što ovu službu čini avangardnom, a nema puno sličnih stvarnosti u Crkvi.
JRS je prisutan i na sjeverozapadu Bosne, na tzv. balkanskoj migrantskoj ruti. Kako ocjenjujete situaciju u Bihaću i okolici, koji su Vaši izazovi i koja rješenja predlažete?
Tamošnja je situacija odraz nesuglasnosti i nesnalaženja europskih zemalja. Bosna je uslijed svoje geografske pozicije postala migrantski hot-spot i to će ostati godinama ne povuku li se neki odlučni potezi. To bi trebao biti individualan pristup migrantima, koji će zainteresiranima ponuditi integraciju i dostojanstven život. Dosada se europska politika nije temeljila na integraciji nego na indiferenciji, što je uvjetovalo stvaranje geta i alternativnih društava, a iz toga su pak rođeni strah i nepovjerenje koji otežavaju raspravu o ovom problemu.
Nerijetko se ukazuje na to da su ljudi koji kucaju na vrata Europe ilegalni migranti. S obzirom da ste i svećenik i pravnik, kako ih vidite Vi koji ste te osobe gledali i gledate u lice, slušate njihove životne priče?
Te osobe i nemaju legalnoga načina da uđu u Europu. Noviji migranti ne bježe više od otvorenog rata, već od obiteljskog i sektaškog nasilja, terorizma, bezakonja, korupcije, nemogućnosti da iziđu iz vrtloga siromaštva i neobrazovanosti. Legalno, ali nemoralno, mnoge bogate države prodaju oružje ili po niskoj cijeni crpe resurse iz tih zemalja i tako im generiraju nestabilnost. No, život uvijek pobjeđuje i tko vidi ogromnu volju u očima tih ljudi da svojoj djeci osiguraju bolju budućnost, taj zna da ih nikakve zakonske ili fizičke barijere dugoročno ne mogu odvratiti od tog cilja.
Slovenska novinarka Vanja Kovač prošloga je mjeseca objavila dokumentarac “The Game: Fortress of Europe” u kojemu se kaže da je cijena puta u bolju europsku budućnost za mnoge migrante prevelika. Na tom putu gube zdravlje, mladost, obiteljsku ušteđevinu, neki čak i život. Nekoliko osoba u dokumentarcu svjedoči da doživljavaju nasilje i da im neki u Hrvatskoj i Sloveniji oduzimaju mobitele, ruksake, obuću, odjeću, hranu… te ih vraćaju u Bosnu bez poštivanja njihova prava na traženje azila. Ovakva svjedočanstva nisu smo izašla u ovom dokumentarcu. Dolaze li i do Vas slične pritužbe?
Budući da su naši djelatnici u BiH angažirani kao prevoditelji u kampovima, često dijele slične priče. Ono što zabrinjava jesu psihičke posljedice koje taj put ostavlja na ljudima, posebno onima koji su labilnije prirode. Prije ili kasnije velika većina njih upornošću uspije doći do svoga odredišta, pa se zato postavlja pitanje čemu ih se izlaže takvom tretmanu. U čitavoj priči najbolje prolaze oni koji žele zaraditi na toj bijedi, bilo da migrante prevoze, podižu za njih novce koji oni po bankarskim pravilima ne smiju podići, iznajmljuju smještaj onima koji mogu platiti.
Prema nekim komentarima može se zaključiti da među nama ima i onih koji u osobama migrantima ne vide ni čovjeka, a kamo li Boga. Stranac bijah i ne primiste me. Papa Franjo često govori o potrebi molitve za dar suza i srama. Trebamo li se i zbog ovoga sramiti? Jesmo li selektivni u iskazivanju milosrđa?
Migranata se mnogi ljudi boje. No, razni ljudi se boje mnoštva stvarnosti. Strah proizlazi iz nepovjerenja, a vjera je stav temeljnog povjerenja. Dakle, ako vjerujem da Bog postoji, onda u ono što ne poznam imam ipak povjerenje, jer je i to On stvorio. Šteta je kad vjerniku život prolazi u strahu i toga se treba sramiti jer zapravo odbacujemo najveći dar koji imamo.
U dosadašnjem radu s novopridošlim gostima zasigurno ste doživjeli i neke situacije koje su Vas ganule? Mijenja li čovjeka živi susret s tim ljudima?
Uvijek me oduševljava nepopravljivi optimizam koji se kod siromašnih susreće. Isto sam iskustvo imao i u Africi, napose u slamu Kibera u Nairobiju. Nadalje, susret s njima jako relativizira moje osobne brige i potrebe. Kad susretneš čovjeka koji je prošao pola svijeta, i sve što posjeduje je odjeća koju ima ne sebi, tada shvatiš koliko nam je zapravo malo potrebno.
Ima li volontera iz Hrvatske i BiH u JRS-u? Kako se zainteresirani mogu javiti i koja vrsta posla je trenutno najpotrebnija?
Kontekst Covida i druge okolnosti uvjetuju da je angažman volontera trenutno sužen na pravnu pomoć tražiteljima azila, davanje instrukcija djeci azilantima, te periodične poslove prijevoda, napose s hrvatskog na engleski. Sve to radimo u hrvatskom uredu u Zagrebu. U BiH uredu u Bihaću su nam pak potrebni dobri prevoditelji za engleski jezik, a javiti se svi mogu na info@jrs.hr
Zaštita života i dostojanstva ljudske osobe među temeljnim je vrijednostima kršćanstva, no kada je riječ o migrantima kršćanski glas u našem društvu često je tek glas pojedinaca. Kako to mijenjati?
Trebalo bi jačati vjeru, i to ne onu političku koja se bazira na distinktivnosti identiteta i zatvorenosti spram drugoga, već onu duhovnu koja traži humanitarni angažman jer se bez njega ne može razvijati. Osim toga, mentalitetu katastrofičnosti treba se oprijeti svjedočanstvima o uspješnoj integraciji. No, ovo je zasigurno tematika kojoj pripada budućnost, pa će se angažirani glasovi umnažati.
U enciklici Fratelli tutti Papa Franjo kaže da će migracije činiti ishodišni element budućnosti svijeta (usp. br. 40). Na što nam to Papa ukazuje?
Dosadašnje su migracije bile uvjetovane uglavnom ratovima, politikom i siromaštvom. Tek nadolaze one koje će biti uvjetovane klimatskim promjenama, ali i rastućom globalizacijom. Papa poziva da se u svemu tome prisjetimo velike kulturne i vjerske baštine koju imamo u Europi. Ovdje se nismo nikada bojali dalekih svjetova, već smo ih hrabro istraživali, a već su prva takva putovanja pratili i misionari. Nerazumno bi bilo danas, stoljećima kasnije, odbaciti tu tradiciju i zatvoriti se u autoreferentnost. Mnogi stručnjaci predviđaju da će Europa poradi demografskih razloga uskoro morati tražiti načine kako privući, a ne odbiti migrante. Nadam se da se u međuvremenu nećemo previše o njih ogriješiti (fratellanza.net).