Pape u središte svog diplomatskog djelovanja stavljaju očuvanje mira. Vode se političkom ostavštinom Ivana XXIII., njegovom enciklikom „Pacem in terris“ koja ni 60 godina nakon objavljivanja nije izgubila na svojoj aktualnosti.
Simon Kajan
Optužba za „političku naivnost“ u vezi s papinskom mirovnom politikom nije bila uperena samo protiv pape Franje. Kad je papa Ivan XXIII. (1959.-1963.) objavio svoj tekst „Pacem in terris“ (Mir na zemlji) o politici mira 11. travnja 1963., morao ga je braniti i vatikanski list „Osservatore Romano“.
Nekoliko mjeseci nakon nuklearnog ponora Kubanske raketne krize, kada je sukob Istoka i Zapada gotovo eskalirao, Papa je progovorio protiv utrke u naoružanju i zabrane nuklearnog oružja – i sklopio mir s UN-om i njegovom deklaracijom o ljudskim pravima.
Svim „ljudima dobre volje“
Pacifistička linija nauka bila je već pripremljena. Kardinal Alfredo Ottaviani, koji se inače smatra konzervativnim čuvarom „rimske škole“ katoličke teologije, od kraja Drugog svjetskog rata vodi kampanju da Crkva općenito zabrani rat. No sve do Kubanske raketne krize, dijalog sa Sovjetskim Savezom smatrao se nezamislivim.
Na svjetskoj diplomatskoj pozornici tek je iskusni diplomat Ivan XXIII. prevladao antikomunističke rezerve svojih prethodnika. Stoga se njegova enciklika „Pacem in terris“ prvi put ne obraća samo katolicima, nego svim „ljudima dobre volje“. Dokument od oko 30 stranica Ivana XXIII., pape koji je već bio pred smrt, smatra se i njegovom političkom ostavštinom čovječanstvu.
Već je bilo papinskih poziva na pomirenje i mirovne inicijative: Benedikt XV. pokušao je u Prvom svjetskom ratu jednako uzaludno kao i Pio XII. u Drugom svjetskom ratu da se zaustavi besmisleno ubijanje. Ali Ivan XXIII. želio je više: Rat ne treba spriječiti samo u specifičnim pojedinačnim slučajevima, već ga u nuklearnom dobu valja strukturalno učiniti nemogućim. Ono što to danas znači jest prevencija krize.
Enciklika po prvi put ocrtava pravedan politički i ekonomski svjetski poredak s katoličkog gledišta. Do tada su ljudska prava kao produkt revolucije i masonerije odbacivana ili je na njih gledano s velikim rezervama.
Zahtjev za sveobuhvatnim globalnim autoritetom
Koliko je ovaj korak bio revolucionaran govori činjenica da Papa smatrao nužnim napisati i vlastito opravdanje. On ne poriče da su „neki kapituli s pravom iznijeli prigovore“, stoji u enciklici. Ipak, ovu deklaraciju „treba smatrati korakom i ulazom u pravni i politički poredak koji treba stvoriti za sve narode svijeta“. Enciklika konačno kulminira u zahtjevu za sveobuhvatnim globalnim autoritetom. „Stoga, radi moralnog reda, slijedi da se mora upotrijebiti globalna politička sila.“ Godinu dana nakon objave enciklike, Sveta Stolica je predstavljena kao stalni promatrač u Ujedinjenim nacijama (UN).
Tradicionalni katolički nauk o „pravednom ratu“ ukazao se Ivanu XXIII. zastarjelim ili barem valjanim u tek ograničenoj mjeri: „Stoga je u našem dobu, koje se ponosi time što je atomsko doba, protivno razumu rat smatrati prikladnim sredstvom za obnovu povrijeđenih prava“, stoji u enciklici.
U međuvremenu, kritičari su Papu optužili za previše dobre volje i premalo osjećaja za stvarnost. Deset dana nakon objave enciklike, papinske novine „Osservatore Romano“ osjetile su se ponukanima braniti Papu od optužbi za političku naivnost.
Pape se vode načelima
Ni 60 godina nakon objave enciklika nije izgubila na svojoj aktualnosti. Od tada se pape vode njezinim načelima, odgovaralo to zapadnoj javnosti ili ne. Osuda rata u Iraku ili intervencija u Siriji ovoga je puta naišla na otpor u neokonzervativnim krugovima s ove i s one strane Atlantika.
Nitko danas ne može reći hoće li ova suzdržanost i diplomatske aktivnosti Vatikana u konačnici uroditi plodom u sukobu oko Ukrajine. Ali rimski papa može imati značajnu ulogu mirovnog posrednika – u to vrijeme kod Ivana XXIII. u Kubanskoj raketnoj krizi, a i danas s Franjom s obzirom na ruski agresorski rat u Ukrajini (kna; kta; fratellanza.net).