Ironično je, dakle, kako se kroz povijest pojedinci unutar hijerarhije Katoličke crkve mogu pohvaliti time da je malo tko više od njih učinio za ateističku stvar. Počesto je u povijesti Crkve Isus iz Govora na gori, navjestitelj nenasilja i ljubavi prema neprijateljima, bio izdan.
Raspravljajući o kršćanstvu ne mogu se zaobići povijesne pogreške Katoličke crkve. Koliko je tih pogrešaka bilo, pobijaju li one danas svaki legitimitet kršćanske poruke i mora li ih se kršćanin plašiti ili ih čak prikrivati?
Na ovaj paradoks možemo odgovoriti na više načina, ovisno o shvaćanju prirode svemoći.
Kršćanin je pozvan biti ujedno i liberalan i konzervativan, u onim pozitivnim segmentima tih dvaju stavova, “iznoseći iz svoje riznice i novo i staro” (usp. Mt 13,52).
Susrećući se sa Starim zavjetom nerijetki ostaju zapanjeni količinom nasilja koje se u njemu spominje.
Potraga za povijesnim Isusom kroz protekla je dva stoljeća prošla kroz mnoge stranputice.
Iz kojeg razloga se čini kako Pavao u svojim poslanicama propovijeda drugačijeg Krista od onoga kakvog nam ga opisuju evanđelja?
Sintagma po kojoj Karla Marxa u pitanju religije najviše pamtimo jest da je ona “opijum naroda”. Religija, po njemu, odvraća od ovog svijeta i njegova mijenjanja, te upućuje na onostranost i tješi. Ona zato djeluje kao umirujuće i omamljujuće sredstvo, koje stvara iluzornu sreću umjesto zbiljske.
Čovjek je pozvan vjerovati da stvarnost u kojoj živi nije besmislena i kaotična, već da postoji temelj, cilj i smisao našeg postojanja.
Križ je onaj bitni element koji kršćanstvo izdvaja od svih ranijih i kasnijih religija. Iako su se i pretkršćanske religije redovito temeljile na prinošenju žrtvi bogovima kako bi se ljudima osigurala bolja budućnost, kršćanstvo preokreće takav odnos, tako da se ovdje sam Bog žrtvuje za čovjeka.