Pakt iz katakombi za siromašnu Crkvu koja služi naziv je dokumenta kojeg su četrdeset dvojica biskupa i kardinala – među njima i hrvatski (nad)biskup Josip Pavlišić – potpisali 16. studenog 1965., nekoliko dana prije završetka Drugog vatikanskog koncila, obvezavši se živjeti u siromaštvu i služenju te u središte svoje službe staviti upravo siromašne. Potpisivanju je prethodila euharistija na kojoj su koncilski oci molili za vjernost Isusovu Duhu.
Nedugo nakon toga paktu su se pridružili mnogi drugi koncilski oci iz cijeloga svijeta, njih oko 500, a dokument je postao izazovom “braći u episkopatu” kako bi živjeli “siromašan život” te tako promicali “siromašnu Crkvu koja služi”, kako je to predlagao i papa Ivan XXIII. Obvezali su se živjeti u siromaštvu, odreći se svih simbola ili privilegija moći, a siromašne staviti u središte svoje pastoralne službe. Tekst je imao snažan utjecaj na teologiju oslobođenja koja se pojavila u sljedećim godinama. Jedan od potpisnika i idejnih začetnika pakta bio je i sluga Božji Helder Câmara (1909.–1999.), a obećanja su tijekom zadnjih pola stoljeća inspirirala mnoge pastire diljem svijeta, vjerojatno i današnjega rimskog biskupa Franju.
Prošlo je 55 godina a dokument je i dalje aktualan. Jedini danas živi potpisnik od onih prvotnih 42 koncilskih otaca je talijanski biskup Luigi Bettazzi. Zanimljivo je da je upravo on 1992. godine, zajedno s biskupom Toninom Bellom, sudjelovao u Maršu za mir u Sarajevu, usred rata u Bosni i Hercegovini.
U nastavku donosimo cjelovit prijevod ovog zanemarenog i evanđeljem inspiriranog teksta iz 1965. godine, objavljenog u Riječkom teološkom časopisu (Vol. 53 No. 1, 2019., str. 155-162).
Pakt iz katakombi za siromašnu Crkvu koja služi
Mi, biskupi okupljeni na Drugom vatikanskom koncilu, svjesni vlastitih nedostatka glede siromaštva u skladu s evanđeljem; tražili smo jedni od drugih inicijativu kojom bi svatko od nas želio izbjeći jedinstvenost i arogantnost; u zajednici sa svom braćom u episkopatu, računajući prije svega na milost i snagu Gospodina našega Isusa Krista, na molitvu vjernika i svećenika naših biskupija; stavljajući se mislima i molitvom pred Trojstvo, pred Kristovu Crkvu i pred svećenicima i vjernicima naše biskupije; u poniznosti i u svjesnosti svoje krhkosti, ali i sa svom odlučnošću i svom snagom kojom nam Bog želi iskazati milost, obvezujemo se na sljedeće:
1. Glede smještaja, hrane, sredstava za kretanje itd., pokušat ćemo živjeti onako kako redovito živi naše stanovništvo. Usp. Mt 5,3; 6,33s; 8,20.
2. Zauvijek se odričemo izgleda i stvarnosti bogatstva, posebno u odjeći (bogata tkanina, upadljive boje), u znakovima dragocjena materijala (ti znakovi zapravo moraju biti evanđeoski). Usp. Mk 6,9; Mt 10,9s; Dj 3,6. Ni zlato ni srebro. Nećemo na svoje ime posjedovati nekretnine, pokretnine, ni bankovne račune itd.; a ako ih kojim slučajem bude neophodno posjedovati, sve ćemo staviti u službu biskupije ili društvenih i karitativnih djela. Usp. Mt 6,19-21; Lk 12,33s.
3. Kad god je moguće povjerit ćemo financijsko i materijalno upravljanje u našoj biskupiji povjerenstvu sposobnih vjernika laika koji su svjesni svoje apostolske uloge, kako bismo mi bili manje upravitelji, a više pastiri i apostoli. Mt 10,8; Dj 6,1-7.
4. Odbijamo da nas se oslovljava, usmeno ili pismeno, imenima i naslovima koji označavaju veličinu i moć (Eminencija/Uzoriti, Ekscelencija/Preuzvišeni, Monsinjor…). Usp. Mt 20,25-28; 23,6 do 11; Iv 13,12-15.
5. Svojim ćemo ponašanjem, u našim društvenim odnosima, izbjeći ono što se može učiniti davanjem privilegija, prioriteta ili bilo kakvih sklonosti bogatima i moćnima (npr. svečani prijemi i gozbe koji se nude ili prihvaćaju, u vjerskim službama). Usp. Lk 13,12-14; 1Kor 9,14-19.
6. Također ćemo izbjeći stimuliranje nečije taštine ili laskanje glede nagrada ili prikupljanja poklona ili iz bilo kojeg drugog razloga. Pozvat ćemo naše vjernike da njihove darove smatraju normalnim sudjelovanjem u bogoslužju, apostolatu i društvenoj akciji. Usp. Mt 6,2-4; Lk 15,9-13; 2 Kor 12,4.
7. Od našeg vremena, razmišljanja, srca, sredstava itd. dat ćemo sve što bude potrebno za apostolsku i pastoralnu službu radnicima i ekonomski slabijim i siromašnijim osobama i skupinama, bez predrasuda o drugim ljudima i skupinama u biskupiji. Podržavat ćemo vjernike laike, redovnike, đakone ili svećenike koje Gospodin poziva da evangeliziraju siromašne i radnike dijeljenjem radničkog života i rada. Usp. Lk 4,18s; Mk 6,4; Mt 11,4s; Dj 18,3s; 20,33 do 35; 1 Kor 4,12 i 9,1-27.
8. Svjesni zahtjeva pravde i ljubavi i njihovih međusobnih odnosa, pokušat ćemo “dobrotvorna djela” pretvoriti u društvena djela utemeljena na ljubavi i pravdi, koja uzimaju u obzir svakoga i svaku potrebu, kao poniznu uslugu odgovarajućim javnim tijelima. Usp. Mt 25,31-46; Lk 13,12-14 i 33s.
9. Djelovat ćemo tako da odgovorni iz naše vlade i naših javnih službi odlučuju i provode zakone, stvaraju strukture i društvene institucije potrebne za pravdu, jednakost i skladan i cjelovit razvoj čovjeka u svim ljudima; i preko toga na uspostavi drugog, novog društvenog poretka, dostojna čovjeka i djece Božje. Usp. Dj 2,44s; 4,32-35; 5,4; 2 Kor 8 i 9 cijeli brojevi; 1 Tim 5,16.
10. Kako bi kolegijalnost biskupa pronašla svoje potpuno evanđeosko ostvarenje u preuzimanju zajedničke odgovornosti za mnoštvo ljudi – dvije trećine čovječanstva – u stanju fizičkog, kulturnog i moralnog siromaštva, obvezujemo se:
– doprinijeti, u skladu s našim mogućnostima, žurnim ulaganjima episkopata u siromašne narode;
– zatražiti zajedno s međunarodnim organizacijama, ali svjedočeći evanđelje kao Pavao VI. u UN-u, usvajanje ekonomskih i kulturnih struktura koje više neće činiti proleterske nacije u sve bogatijem svijetu, koje siromašnim masama ne dopuštaju izlazak iz njihove bijede.
11. Obvezujemo se, u pastoralnoj ljubavi, dijeliti svoj život s braćom i sestrama u Kristu, svećenicima, redovnicima i vjernicima laicima, kako bi naša služba bila istinsko služenje, pa ćemo:
– nastojati “revidirati svoj život” s njima;
– formirati suradnike koji su više animatori u skladu s duhom nego šefovi u skladu s ovim svijetom;
– pokušati biti što više ljudski prisutni, uz iskazivanje prihvaćanja…
– biti otvoreni za sve, bez obzira na njihovu vjeru. Usp. Mk 8,34s; Dj 6,1-7; 1Tim 3,8-10.
Kad se vratimo u naše biskupije, obavijestit ćemo vjernike o našoj rezoluciji, moleći ih da nam pomognu njihovim razumijevanjem, potporom i molitvama. Pomozi nam, Bože, da budemo vjerni.
Katakombe Santa Domitilla
Rim, 16. studenog 1965.
(rtč; fratellanza.net)