Papa Franjo je 23. prosinca u Dvorani blagoslova Apostolske palače primio kardinale i poglavare Rimske kurije te im je uputio božićne čestitke. Tijekom susreta Papa je Rimskoj kuriji uputio sljedeće riječi:
Draga braćo i sestre, dobro jutro!
Kao i svake godine, imamo priliku susresti se nekoliko dana prije blagdana Božića. To je način da kroz razmjenu božićnih čestitki “naglas” iskažemo svoje bratstvo, ali je i trenutak promišljanja i provjere za svakoga od nas, kako bi nam svjetlo Riječi koja je postala tijelom bolje pokazalo tko smo i koje je naše poslanje.
Svi znamo: otajstvo Božića je otajstvo Boga koji dolazi na svijet putem poniznosti. Postao je tijelo: ono veliko synkatabasis. Čini se da je ovo vrijeme zaboravilo poniznost ili ju je jednostavno potisnulo u oblik moralizma, ispraznivši je od razorne snage koju ona posjeduje.
No ako bismo jednom riječju trebali izraziti cijelo otajstvo Božića, vjerujem da je riječ poniznost ta koja nam najviše može pomoći. Evanđelja nam govore o siromašnom, trijeznom scenariju, neprikladnom za prihvat žene koja se sprema roditi. Ipak, kralj kraljeva dolazi na svijet ne privlačeći pozornost, već pobuđujući tajanstvenu privlačnost u srcima onih koji osjećaju prodornu prisutnost novosti koja će promijeniti povijest. Zato volim misliti, pa i reći, da je poniznost vrata kroz koja je Isus ušao te i nas poziva da prođemo kroz njih. U misli mi dolazi onaj odlomak iz Vježbi: ne može se ići naprijed bez poniznosti, i ne može se ići naprijed u poniznosti bez poniženja. A sveti Ignacije nam kaže da tražimo poniženja.
Nije lako razumjeti što je poniznost. To je rezultat promjene koju sam Duh čini u nama kroz povijest koju živimo, kao što se dogodilo Naamanu Sircu (usp. 2. Kr 5). Ovaj lik uživao je veliku slavu u vrijeme proroka Elizeja. Bio je hrabri general u aramejskoj vojsci koji je u nekoliko navrata pokazao svoju vrijednost i hrabrost. Ali zajedno sa slavom, snagom, poštovanjem, počastima, slavom, ovaj čovjek je prisiljen živjeti sa strašnom tragedijom: on je gubavac. Njegov oklop, isti onaj koji mu daje slavu, zapravo pokriva krhka, ranjena, bolesna ljudskost. Često nalazimo ovu kontradikciju u našim životima: ponekad su veliki darovi oklop koji pokriva velike slabosti.
Naaman razumije temeljnu istinu: ne može se provesti život skrivajući se iza oklopa, uloge, društvenog priznanja: na kraju, to šteti. Dođe vrijeme, u svačijem postojanju, kada se želi više ne živjeti iza pokrivača slave ovoga svijeta, nego u punini iskrenog života, bez potrebe za oklopom i maskama. Ta želja tjera hrabrog generala Naamana da krene u potragu za nekim tko mu može pomoći, a on to čini počevši od sugestije ropkinje, židovske ratne zarobljenice koja govori o Bogu koji je sposoban izliječiti takve proturječnosti.
Opskrbivši se srebrom i zlatom, Naaman kreće na put i tako dolazi pred proroka Elizeja. Ovaj od Naamana, kao jedini uvjet za njegov oporavak, traži jednostavnu gestu da se svuče i opere sedam puta u rijeci Jordan. Ništa slava, ništa čast, zlato ili srebro! Milost koja spašava je besplatna, ne može se svesti na cijenu stvari ovoga svijeta.
Naaman se opire tom zahtjevu, čini mu se previše banalnim, previše jednostavnim, previše pristupačnim. Čini se da snaga jednostavnosti nije imala mjesta u njegovoj mašti. Ali riječi njegovih slugu tjeraju ga da se predomisli: “Da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio? A nekmoli kad ti je rekao: ‘Okupaj se, i bit ćeš čist’?” (2. Kr 5,13). Naaman se prepušta, i gestom poniznosti “silazi”, skida oklop, spušta se u vode Jordana, “i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se!” (2. Kr 5,14). Lekcija je ovo velika! Kroz poniznost u razotkrivanju svoje ljudskosti, prema riječi Gospodnjoj, Naaman dobiva ozdravljenje.
Pripovijest o Naamanu podsjeća nas da je Božić vrijeme kada svatko od nas mora imati hrabrosti skinuti oklop, izaći iz odjeće svoje uloge, društvenog priznanja, sjaja slave ovoga svijeta i postići svoju vlastitu poniznost. To možemo učiniti polazeći od jačeg, uvjerljivijeg, mjerodavnijeg primjera: primjera Sina Božjega, koji ne bježi od poniznosti da “siđe” u povijest postavši čovjekom, postavši dijete, krhko, zamotano u pelene i položen u jasle (usp. Lk 2,16). Nakon što svučemo odjeću, svoje prerogative, uloge, titule, svi smo gubavci, svi mi, potrebiti liječenja. Božić je živo sjećanje na tu svijest i pomaže nam da je dublje razumijemo.
Draga braćo i sestre, ako zaboravimo na svoju ljudskost, živimo samo od časti našeg oklopa, ali Isus nas podsjeća na neugodnu i uznemirujuću istinu: “Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?” (usp. Mk 8,36).
Spominjao sam i u drugim prilikama tu opasnu napast duhovne svjetovnosti, koju je za razliku od svih drugih iskušenja teško razotkriti, jer je pokrivena svime što nas inače umiruje: našom ulogom, liturgijom, naukom, religioznošću. Napisao sam u Evangelii gaudium: “U ovom se kontekstu podržava slavohlepnost onih koji se zadovoljavaju time da imaju neku sitnu moć i više vole biti generali poraženih vojski no jednostavni vojnici eskadrona koji se nastavlja boriti. Koliko samo puta sanjamo o ekspanzionističkim, do u tančine razrađenim i dobro isplaniranim apostolskim planovima, tipičnim za poražene generale! Ali to je nijekanje naše povijesti Crkve, koja je slavna upravo zato jer je povijest satkana od žrtava, nade, svakodnevne borbe, života utrošenog u služenje, postojanosti u napornom radu, jer sve je napravljeno ‘U znoju našega lica’. Umjesto toga gubimo vrijeme na razgovore o ‘onome što bi se trebalo učiniti’ – grijeh ‘trebalo bi se učiniti’ – kao duhovni učitelji i stručnjaci za pastoral koji daju upute s vrha, ali se sami ne upuštaju u to. Unedogled raspredamo o našim maštarijama i gubimo dodir sa stvarnim životom našega ispaćenoga vjerničkog puka“ (br. 96).
Poniznost je sposobnost da znamo kako živjeti našu ljudskost bez očaja, realno, radosno i s nadom, ovu ljudskost koju je Gospodin ljubio i blagoslovio. Poniznost je razumjeti da se ne trebamo sramiti svoje krhkosti. Isus nas uči da na svoju bijedu gledamo s istom ljubavlju i nježnošću s kojom gledamo na malo, krhko dijete kojemu je sve potrebno. Bez poniznosti tražit ćemo sigurnost, a možda ćemo je i pronaći, ali zasigurno nećemo pronaći ono što nas spašava, što nas može izliječiti. Sigurnosti su najperverzniji plod duhovne svjetovnosti, koja otkriva nedostatak vjere, nade i dobročinstva, te postaju nesposobnost da se zna razabrati istina stvari. Da je Naaman samo nastavio skupljati medalje kako bi ih okačio na svoj oklop, na kraju bi ga prožderala guba: naoko živ, da, ali zatvoren i izoliran u svojoj bolesti. On hrabro traži ono što ga može spasiti, a ne ono što ga odmah uveseli.
Svi znamo da je suprotnost poniznosti oholost. Redak iz Knjige proroka Malahije, koji me je toliko dirnuo, pomaže nam da nasuprot tome shvatimo kakva je razlika između puta poniznosti i puta oholosti: “Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice” (3,19).
Prorok koristi sugestivnu sliku koja dobro opisuje oholost: ona je – kaže – poput strnjike, slame. Zatim, kada dođe vatra, slama postaje pepeo, gori, nestaje. A to nam također govori da su oni koji žive oslanjajući se na oholost uskraćeni za ono najvažnije što imamo: korijenje i izdanke. Korijeni govore o našoj vitalnoj vezi s prošlošću iz koje crpimo limfu da bismo mogli živjeti u sadašnjosti. Grančice su sadašnjost koja ne umire, nego koje postaje sutra, postaje budućnost. Ostati u sadašnjosti koja više nema korijena i koja više ne niče znači živjeti kraj. Tako oholi, zatvoren u svom malom svijetu, nema prošlosti ni budućnosti, nema više korijena ni grančica i živi s gorkim okusom sterilne tuge koja obuzima srce kao “najdragocjeniji od đavolskih eliksira”[1]. Ponizni pak živi neprestano vođen dvama glagolima: sjećati se – korijena – i stvarati, plod iz korijena i iz izdanaka, i tako živi radosnu otvorenost plodnosti.
Sjećati (tal. ricordare) etimološki znači “vratiti k srcu”, ri-cordare. Životno sjećanje koje imamo na Tradiciju, na korijene, nije kult prošlosti, već unutarnja gesta kojom neprestano vraćamo u srce ono što nam je prethodilo, što je prošlo kroz našu povijest, što nas je dovelo do ovdje. Sjećanje nije ponavljanje, nego čuvanje, oživljavanje i, sa zahvalnošću, dopuštanje snazi Duha Svetoga da zapali naša srca kao prvim učenicima (usp. Lk 24,32).
No, kako sjećanje ne bi postalo zatvor prošlosti, potreban nam je još jedan glagol: generirati – stvarati. Skroman čovjek – ponizni muškarac, ponizna žena – brine i o budućnosti, a ne samo o prošlosti, jer zna gledati naprijed, zna gledati u grančice, sa sjećanjem punim zahvalnosti. Ponizan generira, stvara, poziva i gura prema nepoznatom. Dok ohol ponavlja, rigidan je – rigidnost je perverzija, to je aktualna izopačenost – i zatvara se u svom ponavljanju, osjeća se sigurnim u ono što zna i boji se novog jer ga ne može kontrolirati, osjeća se destabiliziranim zbog toga… jer je izgubio pamćenje.
Ponizan prihvaća da bude propitivan, otvoren je novostima i čini to jer se osjeća jakim u onome što mu prethodi, u svojim korijenima, u svojoj pripadnosti. Njegovu sadašnjost nastanjuje prošlost koja mu s nadom otvara budućnost. Za razliku od oholog, on zna da ni njegove zasluge ni njegove “dobre navike” nisu načelo i temelj njegova postojanja, stoga je sposoban vjerovati, oholica ne.
Svi smo pozvani na poniznost jer smo pozvani sjećati se i stvarati, pozvani smo pronaći pravi odnos s korijenjem i izdancima. Bez njih smo bolesni i predodređeni da nestanemo.
Isus, koji dolazi na svijet putem poniznosti, otvara nam put, pokazuje nam put, pokazuje nam cilj.
Draga braćo i sestre, ako je istina da se bez poniznosti ne može susresti Boga, niti doživjeti spasenje, jednako je istina da se bez poniznosti ne može susresti ni bližnji, brat i sestra koji žive pored nas.
Dana 17. listopada započeli smo sinodalni hod kojim ćemo biti zauzeti sljedeće dvije godine. I u ovom slučaju, samo nas poniznost može dovesti u pravo stanje da se možemo susresti i slušati, razgovarati i razlučivati, zajedno moliti, kako je naznačio kardinal dekan. Ako svatko ostane zatvoren u svojim uvjerenjima, u vlastitom iskustvu, u ljusci svog jedinog osjećaja i razmišljanja, teško je napraviti mjesta za ono iskustvo Duha koje je, kako kaže apostol, povezano s uvjerenjem da smo svi mi djeca “jedinoga Boga, Oca svega, koji je nad svima, djeluje kroz sve i prisutan je u svima” (Ef 4,6).
Ovo “svi” nije riječ koja se može krivo shvatiti! Klerikalizam koji se kao – perverzna – napast svakodnevno uvlači među nas, navodi nas da uvijek mislimo na Boga koji govori samo jednima, dok drugi moraju samo slušati i provoditi. Sinoda nastoji biti iskustvo osjećaja da smo svi mi članovi većeg naroda: Svetoga vjernog naroda Božjeg, dakle i učenika koji slušaju i upravo na temelju tog slušanja mogu razumjeti i volju Božju, koja se uvijek manifestira na nepredvidiv način. Međutim, bilo bi pogrešno misliti da je Sinoda događaj rezerviran za Crkvu kao apstraktnu cjelinu, udaljenu od nas. Sinodalnost je stil na koji se prije svega moramo obratiti mi koji smo ovdje i koji živimo iskustvo služenja univerzalnoj Crkvi kroz rad u Rimskoj kuriji.
A Kurija – ne zaboravimo – nije samo logističko i birokratsko oruđe za potrebe univerzalne Crkve, nego je prvo tijelo pozvano svjedočiti te upravo iz tog razloga dobiva sve veći autoritet i djelotvornost kada iz prve ruke preuzima izazove sinodalnog obraćenja na koje je i ona pozvana. Organizacija koju moramo implementirati nije korporativna, nego evanđeoska.
Iz tog razloga, ako Božja Riječ podsjeća cijeli svijet na vrijednost siromaštva, mi, članovi Kurije, moramo se prvi obvezati na obraćenje na trijeznost. Ako Evanđelje najavljuje pravdu, mi prvi moramo pokušati živjeti transparentno, bez favoriziranja i konzorcija. Ako Crkva ide putem sinodalnosti, moramo se prvi obratiti na drugačiji stil rada, suradnje, zajedništva. A to je moguće samo putem poniznosti. Bez poniznosti to nećemo moći.
Prilikom otvaranja sinodalne skupštine upotrijebio sam tri ključne riječi: sudjelovanje, zajedništvo i poslanje, a one se rađaju iz poniznog srca: bez poniznosti se ne može napraviti ni sudjelovanje, ni zajedništvo, ni poslanje. Ove riječi su tri zahtjeva koja bih želio naznačiti kao stil poniznosti kojemu treba težiti ovdje u Kuriji. Tri su to načina da put poniznosti učinimo konkretnim načinom provedbe u praksi.
Prije svega, sudjelovanje. Ono bi se trebalo izraziti kroz stil suodgovornosti. Dakako, u raznolikosti uloga i službi odgovornosti su različite, ali bilo bi važno da se svi osjećaju uključenima, suodgovornima za posao, a da ne proživljavaju jedino depersonalizirajuće iskustvo izvršavanja programa koji je uspostavio netko drugi. Uvijek me dotakne kada u Kuriji susrećem kreativnost – jako mi se sviđa -, a nerijetko se očituje prije svega tamo gdje je ostavljeno prostora i gdje ima mjesta za svakoga, čak i za one koji hijerarhijski zauzimaju marginalno mjesto. Zahvaljujem vam na tim primjerima – pronalazim ih i sviđaju mi se – i potičem vas da radite tako da budemo u mogućnosti generirati konkretnu dinamiku u kojoj svatko osjeća da aktivno sudjeluje u poslanju koje je dužan provesti. Autoritet postaje usluga kada međusobno dijeli, uključuje i pomaže rasti.
Druga riječ je zajedništvo. Ne izražava se većinama ili manjinama, već u biti nastaje iz relacije s Kristom. Nikada nećemo imati evanđeoski stil u našim sredinama ako u središte ne stavimo Krista, a ne ovu ili onu stranku, ono mišljenje ili ono drugo: Krista u središte. Mnogi od nas rade zajedno, ali ono što jača zajedništvo je i mogućnost da zajedno molimo, zajedno slušamo Riječ, gradimo relacije koje nadilaze jednostavan rad i jačaju veze dobra, poveznice dobra među nama, pomažući jedni drugima. Bez toga riskiramo da budemo samo stranci koji surađuju, konkurenti koji se pokušavaju bolje pozicionirati ili, što je još gore, tamo gdje se stvaraju relacije, čini se da one više preuzimaju dio suučesništva za osobne interese, zaboravljajući zajednički cilj koji nas drži zajedno. Suučesništvo stvara podjele, stvara frakcije, stvara neprijatelje. Suradnja zahtijeva veličinu prihvaćanja nečije privrženosti i otvorenosti za timski rad, pa i s onima koji ne misle kao mi. U suradnji smo zajedno kako bismo dobili vanjski rezultat. U suradnji ostajemo zajedno jer nam je u srcu dobro drugoga, a time i cijeloga Božjeg naroda kojemu smo pozvani služiti: ne zaboravimo konkretno lice puka, ne zaboravimo svoje korijene, konkretno lice onih koji su bili naši prvi učitelji u vjeri. Pavao je rekao Timoteju: “Sjeti se majke svoje, sjeti se bake svoje”.
Perspektiva zajedništva podrazumijeva, ujedno, prepoznavanje različitosti koja je u nama kao dar Duha Svetoga. Kad god skrenemo s ovog puta i doživimo zajedništvo i jednoličnost kao sinonime, slabimo i ušutkavamo životvornu snagu Duha Svetoga u svojoj sredini. Stav služenja od nas traži, rekao bih zahtijeva, velikodušnost i ljubaznost kako bismo prepoznali i radosno živjeli višestruko bogatstvo Božjega naroda, a bez poniznosti to nije moguće. Čini mi se da je dobro ponovno pročitati početak Lumen gentium, one brojeve 8, 12 …: sveti vjerni Božji narod. Kisik je za dušu ponovno prihvatiti ove istine.
Treća riječ je poslanje. Ono nas spašava da se ne okrenemo sebi. Tko god je okrenut sebi, “gleda na sve s visoka i izdaleka, odbacuje proročki glas sestara i braće, diskvalificira onoga koji ga postavlja u pitanje, neprestano ističe pogreške drugih i opsjednut je izgledom, izvanjskim. Srce mu je otvoreno samo ograničenomu obzoru njegove imanentnosti i njegovih interesa te, kao posljedica toga, ne uči na vlastitim pogreškama niti je istinski otvoren za opraštanje. To je strašna iskvarenost prerušena u dobro. Moramo to izbjegavati, a to ćemo uspjeti ako budemo uvijek poticali Crkvu da izlazi iz same sebe, da u središtu njezina poslanja bude Isus Krist i zauzimanje za siromašne” (Evangelii Gaudium, 97). Samo srce otvoreno poslanju osigurava da sve što radimo ad intra i ad extra uvijek bude obilježeno regenerativnom snagom Gospodinova poziva. A poslanje uvijek uključuje strast prema siromašnima, odnosno prema “zakinutima”: onima kojima nešto “nedostaje” ne samo u materijalnom, nego i u duhovnom, emocionalnom i moralnom smislu. Oni koji su gladni kruha i oni koji su gladni smisla jednako su siromašni. Crkva je pozvana na susret sa svim oblicima siromaštva, i pozvana je svima propovijedati Evanđelje jer smo svi na ovaj ili onaj način siromašni, zakinuti. Ali Crkva im također ide u susret jer nam nedostaju: zakinuti smo za njihov glas, njihovu prisutnost, njihova pitanja i rasprave. Osoba misionarskog srca osjeća da joj nedostaju sestra i brat te im s prosjačkim stavom ide u susret. Poslanje nas čini ranjivima – lijepo je to, poslanje nas čini ranjivima –, pomaže nam da se prisjetimo našeg stanja kao učenika i omogućuje nam da iznova otkrivamo radost Evanđelja.
Sudjelovanje, poslanje i zajedništvo obilježja su ponizne Crkve, koja sluša Duha i stavlja svoje središte izvan same sebe. Henri de Lubac je govorio: “U očima svijeta Crkva, kao i njezin Gospodin, uvijek ima izgled ropkinje. Ovdje dolje postoji u obliku sluškinje. […] Ona nije ni akademija znanstvenika, ni cenakul profinjenih duhovnjaka, ni skup nadljudi. Doista, upravo je suprotno. Skuplja se mnoštvo sakatih, deformiranih, bijednici svih vrsta hrle, čine prosječnu gomilu […]; teško je, odnosno nemoguće, prirodnom čovjeku, dok se u njemu ne dogodi radikalna preobrazba, u toj činjenici prepoznati ispunjenje spasonosne kenoze, dražesni trag Božje poniznosti” (Meditacije o Crkvi, 352).
Zaključno, želio bih najprije vama i sebi prvom da dopustimo da nas evangelizira poniznost, poniznost Božića, poniznost jaslica, siromaštvo i bitnost u kojoj je Sin Božji ušao u svijet. Čak i mudraci, kojih se svakako možemo prisjetiti da su došli iz ugodnijeg stanja od Marije i Josipa ili betlehemskih pastira, kada se nađu u prisutnosti djeteta pred kojim padaju ničice (usp. Mt 2,11), oni se prostiru. Nije to tek gest klanjanja, nego poniznosti. Mudraci se postavljaju na visinu Božju prostirući se na golu zemlju. I ova kenoza, ovaj silazak, ta synkatabasisè je isto što će Isus učiniti posljednje večeri svog zemaljskog života, kada “usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan” (Iv 13,4-5). Takva gesta izaziva zgroženost, provocira Petrovu reakciju, ali na kraju sam Isus daje svojim učenicima pravi ključ za čitanje: “Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih” (Iv 13,13-15).
Draga braćo i sestre, prisjećajući se naše gube, kloneći se logike svjetovnosti koja nam oduzima korijenje i grančice, dopustimo da nas evangelizira poniznost Djeteta Isusa. Samo služeći i samo razmišljajući o našem radu kao službi, možemo zaista biti na korist svima. Ovdje smo – ja prije svega – da naučimo klečati i klanjati se Gospodinu u njegovoj poniznosti, a ne drugoj gospodi u njihovoj praznoj raskoši. Mi smo kao pastiri, mi smo poput mudraca, mi smo poput Isusa. Evo pouke Božića: poniznost je veliki uvjet vjere, duhovnog života, svetosti. Neka nam je Gospodin daruje počevši od iskonske manifestacije Duha u nama: želje. Ono što nemamo, možemo barem početi željeti. I zamoliti Gospodina za milost da možemo poželjeti, da postanemo muškarci i žene velikih želja. A želja je već Duh koji djeluje u svakome od nas.
Čestit Božić svima! I molim vas da molite za mene. Hvala!
Za uspomenu na ovaj Božić, ostavio bih neke knjige… Ali da se pročitaju, a ne da se ostave u knjižnici za naše koji će ih dobiti u nasljedstvo! Prije svega ostavljam vam knjigu jednog od velikih teologa, nepoznatog jer je previše skroman. On je podtajnik Kongregacije za nauk vjere Armando Matteo, koji pomalo razmišlja o društvenom fenomenu i kako on potiče pastoralnost. Zove se Convertire Peter Pan (Obratiti Petra Pana). Riječ je o sudbini vjere u ovom društvu vječne mladosti. Provokativno je, dobro je. Druga je knjiga o sporednim ili zaboravljenim likovima Biblije, autora Luigija Maria Epicoca: La pietra scartata (Odbačeni kamen) i kao podnaslov Quando i dimenticati si salvano (Kad se spašavaju zaboravljeni). Lijepa je za meditaciju, za molitvu. Čitajući ovo, podsjetio sam se na priču o Naamanu Sircu o kojemu sam govorio. A treća je od apostolskog nuncija Fortunatusa Nwachukwua, kojeg dobro poznajete. On se osvrće na tračeve, a sviđa mi se ono što je oslikao: da onaj koji trača zapravo uzrokuje da se “topi” identitet. Ostavljam vam ove tri knjige i nadam se da će nam svima pomoći da idemo naprijed. Hvala vam! Hvala na vašem radu i suradnji. Hvala vam.
I molimo Majku poniznosti da nas nauči biti ponizni: “Zdravo Marijo…”
[Blagoslov] (vatican.va; fratellanza.net).
[1] G. Bernanos, Journal d’un curé de Campagna, Pariz 1974., 135.