Foto: Papa Franjo © kna (arhivska)
Krešimir Cerovac
Nakon što je papa Franjo objavio svoju apostolsku pobudnicu „Evangelii Gaudium“ („Radost evanđelja)“, u kojoj se osvrće na mnoga aktualna pitanja za Crkvu, uslijedile su brojne neprimjerene kritike njegovih stajališta o ekonomiji. Polemički tonovi dolazili su uglavnom iz krugova katoličkih neokonzervativaca, ponajviše u Sjedinjenom Američkim Državama. Izgledalo je kao da je Papa antikapitalist, socijalist, pa čak i marksist, premda je svojim promišljanjima zapravo samo potvrdio stavove svojih prethodnika: pape Pavla VI. u proročkoj enciklici „Populorum Progressio“, pape Ivana Pavla II. u enciklici „Centesimus annus“ („Stota godina“) te pape Benedikta XVI. u enciklici „Caritas in veritate“ („Ljubav u istini“). Svi su oni davali snažne preporuke za poboljšanje i regulaciju tržišnog sustava kako bi se bolje zaštitilo ljudsko dostojanstvo i odgovorilo na stvarne ljudske potrebe.
Neokonzervativni katolici, koji ne podnose papu Franju često mu, nikad ne osporavajući izravno njegova stajališta, lijepe etiketu »marksist« kao uvredu, ili, rjeđe, kao znak aktivističkog kredibiliteta. Međutim, većina tih katolika nema ni osnovno razumijevanje marksizma. Marksizam nudi analizu političke ekonomije i povijesne nepravde, što može značajno unaprijediti katoličko razumijevanje. Katolici, koji žele razumjeti i osnove marksizma i legitimne kritike prema njemu, mogli bi učiti od svetog pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI., koji su prepoznali određene vrijednosti marksizma, ali su kritizirali njegove nedostatke. U enciklici „Spe Salvi“ („U nadi spašeni“), papa Benedikt XVI. piše: „S velikom preciznošću, premda s izvjesnom jednostranošću, Marx je opisao situaciju svoga vremena. … Njegovo obećanje, zahvaljujući oštroumnosti (!) njegove analize i jasnom ukazivanju na sredstva za radikalne promjene, bilo je i ostaje neiscrpan izvor fascinacije.“
U slučaju marksizma problem nije u njegovoj raščlambi društvenih pitanja, nego u načinu na koji predlaže rješenja koja su, kako se pokazalo, vodila prema tiraniji i komunizmu. Ugledni katolički laik Željko Mardešić u knjizi „Odgovornost kršćana za svijet“ navodi: „Poglavita pogrješka marksizma bila je, jamačno, u tome što je vjerovao da se zlim sredstvima može postići dobra budućnost, a ne u tome što je otkrio nepravedni ustroj društva. Ako smo, dakle, dokazali neostvarivost marksizma, time nismo nužno i obezvrijedili istinitost njegove kritike društvenih stanja.“
Maritain u knjizi „Cjeloviti humanizam“ slično misli: „Marksizam je s pravom želio naći izlaz iz očaja i raspadanja ljudske osobe; njegova je tragedija u tome što je to želio izvesti bez poznavanja problema svojstvenih osobi.“
Pobudnica „Evangelii Gaudium“, a zatim nešto kasnije enciklika „Fratelli Tutti“, dovela je u pitanje katoličku neokonzervativnu agendu u pogledu kapitalizma te jasno kritizirala njezine temeljne pretpostavke. To je bio pravi šok. Nakon trideset godina izgradnje mreže institucionalnih odnosa i ostvarivanju hegemonije unutar Crkve, prvo u Sjedinjenim Državama, a zatim i širom Zapada, istaknuti predstavnici katoličkog neokonzervativizma suočili su se s neočekivanim otporom. S dolaskom „Evangelii Gaudium“ i „Fratelli Tutti“, raskrinkana je manipulacija provođena nad učenjem pape Ivana Pavla II. kroz reinterpretaciju enciklike „Centesimus Annus“.
U „Evangelii Gaudium“ papa Franjo je napisao: „Kao što zapovijed »ne ubij!« postavlja jasnu granicu kako bi se očuvala vrijednost ljudskog života, danasmoramo također reći »ne« ekonomiji isključivanja i nejednakosti. Ta ekonomija ubija. … Same se ljude promatra kao potrošna dobra, koja se mogu koristiti i baciti. Stvorili smo kulturu »odbacivanja«, koja uzima sve više maha.”
U enciklici „Fratelli Tutti“ papa Franjo je napisao: „U prvim stoljećima kršćanske vjere razni su mislioci u svojim razmišljanjima razvili su univerzalnu svijest o općoj namjeni stvorenih dobara. To ih je navelo do spoznaje da ako netko nema ono što mu je prijeko potrebno za dostojanstven život, to je zato što si je to netko drugi prisvojio. Sveti Ivan Zlatousti sažima to na ovaj način: „ne dijeliti svoja dobra sa siromašnima znači krasti od njih i oduzeti im život.”
No, najkritičniji, i najcitiraniji, odlomak iz pobudnice nalazi se u natuknici „Ne ekonomiji isključivanja“: „U tome kontekstu neki još uvijek zastupaju teoriju »ekonomije kapanja« (»trickle-down theory«), prema kojoj će ekonomski rast, potaknut slobodnim tržištem, neizbježno uspjeti stvoriti veću pravednost i socijalnu uključenostu svijetu. To mišljenje, koje nikad nije potvrđeno činjenicama, izražava grubo i naivno povjerenje u dobrotu onih,koji drže u rukama ekonomsku vlast i u mehanizme prevladavajućeg ekonomskog sustava. U međuvremenu,isključeni i dalje čekaju.“
Postoji sve veći konsenzus da smanjenje stopa poreza na dobit pridonosi rastućoj ekonomskoj nejednakosti, koja se primjećuje u mnogim zapadnim gospodarstvima. Vrlo je uočljiva i sljedeća Papina tvrdnja: „Danas sve dolazi pod zakone natjecanja i preživljavanja najjačih, gdje se moćni hrane na slabima. Kao posljedica masa ljudi nalazi se isključena i marginalizirana: bez posla, bez mogućnosti, bez ikakvih sredstava za bijeg iz poteškoća“.
Papa Franjo ovdje odbacuje središnju točku neokonzervativne ekonomske doktrine: ideju da se tržište može samoregulirati putem unutarnje logike. To je ekonomska teodiceja kojom se katolički neokonzervativci koriste za legitimizaciju „etičke” superiornosti kapitalističkog sustava. Suočeni s ozbiljnim osporavanjem neokapitalističkog modela u doba globalizacije, nakon pokušaja prisvajanja papinskih dokumenata, najprije kroz iskrivljeno tumačenje „Centesimus Annus“, a zatim kroz „vivisekciju“ „Caritas in Veritate“, katolički neokonzervativci, uvidjevši da savez s Papom nije moguć, prešli su na otvoreno protivljenje. Tada započinje borba protiv »populističkog«, »latinoameričkog«, »peronističkog» „komunističkog« i »marksističkog« pape.
Papa želi promjenu ljudskog srca, a ne ekonomskog sustava: „Promjena struktura bez stvaranja novih uvjerenja i stajališta, samo će osigurati da te iste strukture postanu, prije ili kasnije, korumpirane, ugnjetavačke i neuspješne“.
S tim u svezi Papa ističe: „Za žaljenje je, da je najgora diskriminacija od koje siromašni pate nedostatak duhovne skrbi. Velika većina siromašnih ima posebnu otvorenost prema vjeri. Oni trebaju Boga i ne smijemo propustiti ponuditi im njegovo prijateljstvo, njegov blagoslov, njegovu riječ, slavljenje sakramenata i put rasta i sazrijevanja u vjeri. Naš prvenstveni izbor za siromašne mora se uglavnom iskazati u povlaštenoj i prioritetnoj vjerskoj skrbi“.
Papa se osvrće na konzumerističku kulturu, koju stvara današnji ekonomski sustav, pa u tom kontekstu posebice ističe: „Obožavanje drevnog zlatnog teleta (usp. Izl 32:1-35) vratilo se je u novom i bezobzirnom ruhu: u idolopoklonstvu novcu i diktaturi bezličnog gospodarstva u kojem nedostaje istinske ljudske svrhe. Svjetska kriza, utječući na financije i ekonomiju, ogoljuje njihovu neuravnoteženost, iznad svega, pomanjkanje prave brige za čovjeka; čovjek je sveden samo na jednu od svojih potreba: na potrošnju“.
Moderna ekonomija promovira dakle „pretjeranu potrošnju“. U današnjoj kulturi konzumerizma „ljudska se bića smatraju potrošačima robe široke potrošnje, koja se koristi, a zatim odbacuje. To više nije samo pitanje iskorištavanja ili ugnjetavanja, već nešto novo. Isključivanje je u konačnici povezano s tim što to znači biti dio suvremenog društva; isključeni nisu više donja strana društva ili njegov rub ili njegov obespravljeni dio – oni više nisu ni dio njega. Isključeni nisu „iskorištavani” već su izopćeni, „neupotrebljivi”.
Papa, na kraju, upozorava da oni, koji apsolutiziraju slobodno tržište i prezirno odbacuju bilo kakvu državnu intervenciju zapravo pozivaju na „novu tiraniju”,koja je „nevidljiva ali često stvarna“. Poziva vjernike da ne vjeruju u potpunu autonomiju tržišta, naglašavajući da „više nije moguće vjerovati u nevidljive sile nevidljive ruke tržišta“. Upozorava da ekonomski rast i rast u pravednosti nisu jedno te isto, te ističe opasnost od ekonomije isključenja. Postavlja poticajno pitanje, koje se odnosi i na medije: „Kako to da nije vijest kad neki stariji beskućnik umre zbog hladnoće, a jest vijest kada na burzi padnu dionice za dva boda? To je slučaj isključenosti“.
Papin cilj je nedvosmislen: želi pomoći svima koji su zarobljeni u individualizmu, ravnodušnosti i egocentrizmu da se oslobode tih ograničenja i usvoje humaniji, plemenitiji i plodonosniji način života. Time žele pridonijeti dignitetu svakog pojedinca na Zemlji.
Papa Franjo smatra da slobodna tržišta dosad uglavnom nisu donijela pravedno i suosjećajno društvo, jer je „u naše vrijeme” društvo na razne načine postalo grublje, nemilosrdnije i nasilnije. Stoga katolici ne mogu zagovarati slobodna tržišta sama po sebi (per se). Zanimljivo je razmišljanje pape Benedikta XVI., koji u knjizim“Isus iz Nazareta“ ukazuje, da nakon iskustava propalih totalitarnih režima, ipak „ponovno otkrivamo dušu žalosnih“ te dodaje: „Naočigled zloporabe ekonomske moći, naočigled okrutnosti kapitalizma, koji čovjeka spušta na razinu robe, postali smo svjesni opasnosti bogatstva i ponovo razumijemo što je Isus mislio opominjujući nas da se čuvamo bogatstva, koje razara čovjeka i u svojemu okrutnu davljeničkom stisku drži velike dijelove svijeta.“
I papa Benedikt XVI. je imao »komunističke« ideje, smatrajući da je kapitalizam kao takav sada zapravo „zastario” te da ga treba zamijeniti novi oblik tržišne ekonomije, čija pokretačka snaga nije maksimizacija profita.
Povezanost ekleziologije sa socijalnim naukom je očita. Postoji bliska veza između nečije vizije crkvenog identiteta i crkvenog poslanja u širem svijetu. Stavljanje prioriteta na pastoralnu službu i solidarnost s najugroženijima, kao što papa Franjo jasno čini, prirodno usmjerava gospodarska i politička stajališta Crkve u proročanskom smjeru. S pravom naglašava da religija i kršćansko evanđelje ne mogu
„biti prognani u unutrašnje svetište osobnog života, bez ikakvog utjecaja na život društva i naroda, ne vodeći brigu o zdravlju institucija građanskog društva, bez prava da dadnemo svoje mišljenje o događajima koji tiču građana.”
Zašto toliki kršćani, uključujući katolike, često ne usvajaju ili zanemaruju papinske nauke? Zašto se svaka kritika kapitalizma automatski svrstava pod etiketu »socijalizma«? I zašto se svaki prijedlog društvenih propisa doživljava kao pokušaj uspostave socijalističkog sustava? Sve to ukazuje na to da mnogi kršćani ne slijede Isusov nauk o brizi za siromašne i potlačene. Nažalost, mnogi kršćani ne zalažu se za opće dobro, ne prate načela ljubavi, koja promoviraju solidarnost nad individualizmom.
Tržište samo po sebi nije usmjereno na brigu za opće dobro ili dobrobit ljudi. Ono je često vođeno isključivom logikom akumulacije novca i maksimizacije profita. Iako ekonomija može pridonijeti stvaranju bogatstva i akumulaciji kapitala, to ne smije biti na štetu općeg dobra ili osobnog razvoja pojedinca. Oni koji već posjeduju novac mogu ga koristiti za generiranje još većeg bogatstva, dok oni bez sredstava tonu sve dublje u siromaštvo. Unatoč prividnom društvenom napretku potaknutom kapitalizmom, problemi povezani s kapitalizmom ne nestaju; često se dodatno produbljuju, osobito kroz sve veće ekonomske nejednakosti, na što je upozorio papa Franjo: „Neka su se ekonomska pravila pokazala učinkovitima za rast, ali ne i za cjeloviti ljudski razvoj. Bogatstvo se povećalo, ali zajedno s nejednakošću, a što je rezultiralo time da se pojavljuju novi oblici siromaštva. Tvrdnja da je moderni svijet smanjio siromaštvo iznosi se mjerenjem siromaštva kriterijima iz prošlosti, koja ne odgovaraju današnjoj stvarnosti. Na primjer, u drugim vremenima, nedostatak pristupa električnoj energiji nije se smatrao znakom siromaštva, niti je bio izvor poteškoća. Siromaštvo se uvijek mora razumjeti i procijeniti u kontekstu stvarnih mogućnosti dostupnih u svakom konkretnom povijesnom razdoblju“ („Fratelli tutti“).
Papa Franjo nije marksist niti politički revolucionar. Iako se neki njegovi stavovi mogu podudarati s određenim kritikama prisutnima u marksizmu, njegovi su pogledi čvrsto utemeljeni na »Socijalnom nauku Crkve«, a ne na marksističkoj ideologiji. On je, kako sam kaže, prije svega grješnik i kršćanin. Papa Franjo nije usmjeren na promjenu političkih ili ekonomskih sustava, već na promjenu srca, na osobnu preobrazbu koja može dovesti do društvene transformacije. Ne poziva samo na ublažavanje patnje siromašnih ili reformu globalnih tržišta, već na promjenu koja donosi otkupitljenje za sve.
Unatoč kritikama da je papa Franjo ekstreman, ili čak marksist, njegova je doktrina u vrlo bliskom kontinuitetu sa učenjima njegovih prethodnika. Iako izražena novim, živopisnim i angažiranim jezikom, papina se poruka nalazi već u dokumentima poput „Rerum Novarum“, „Gaudium et spes“, „Populorum Progressio“, „Centesimus Annus“ i „Caritas in Veritate“. Papa Franjo poručuje kako je na kršćanskim zajednicama da „svaka u svojoj zemlji objektivno raščlani postojeće stanje“ (fratellanza.net).