Papa Franjo je na spomendan sv. Franje Asiškog 4. listopada 2023., u homiliji na svetoj misi s novim kardinalima i kardinalskim zborom, kojom je otvorio redovnu glavnu skupštinu Sinode o sinodalnosti, pozvao da se s izazovima i problemima današnjice ne suočavamo duhom razdora i sukoba, nego usredotočujući svoj pogled na Boga, da budemo Crkva koja sluša i dijalogizira. Protagonist je Duh Sveti. Papinu homiliju prevodimo u cijelosti.
HOMILIJA SVETOG OCA
Sveta misa s novim kardinalima i kardinalskim zborom.
Otvaranje redovne glavne skupštine Biskupske sinode
4. listopada 2023.
Evanđelju koje smo čuli prethodi pripovijest o teškom trenutku Isusova poslanja, koji bismo mogli definirati kao „pastoralna pustoš“: Ivan Krstitelj sumnja je li on doista Mesija. Mnogi gradovi kroz koje je prošao, unatoč učinjenim čudima, nisu se obratili. Ljudi ga optužuju da je izjelica i vinopija, a malo prije su se žalili na Krstitelja jer je bio previše strog (usp. Mt 11,2-24). No vidimo da se Isus ne da obuzeti tugom, nego podiže oči prema nebu i blagoslivlja Oca jer je jednostavnima objavio otajstva Božjega kraljevstva: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlja jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,25). U trenutku pustoši, dakle, Isus ima pogled sposoban vidjeti onkraj: on hvali Očevu mudrost i može vidjeti skriveno dobro koje raste, sjeme Riječi koje prihvaćaju jednostavni, svjetlo Božjeg kraljevstva koje se probija i u noći.
Draga braćo kardinali, subraćo biskupi, sestre i braćo, na otvaranju smo Sinodske skupštine. I ne treba nam imanentan pogled, sazdan od ljudskih strategija, političkih kalkulacija ili ideoloških bitaka – hoće li Sinoda dopustiti ovo, ono drugo, otvoriti ova vrata, ona druga – od toga nema koristi. Nismo ovdje da provedemo parlamentarno zasjedanje ili plan reformi. Sinoda, draga braćo i sestre, nije parlament. Protagonist je Duh Sveti. Ne. Nismo ovdje da sazivamo parlament, već da koračamo zajedno s Isusovim pogledom koji blagoslivlja Oca i prihvaća one koji su umorni i potlačeni. Pođimo stoga od Isusova pogleda, koji je pogled koji blagoslivlja i prihvaća.
1. Pogledajmo prvi aspekt: pogled koji blagoslivlja. Unatoč tome što je doživio odbacivanje i vidio takvu tvrdoću srca oko sebe, Krist ne dopušta da ga zarobi razočaranje, ne postaje ogorčen, ne trne hvalbenu molitvu. Njegovo srce, utemeljeno na Očevom prvenstvu, ostaje mirno čak i u oluji.
Ovaj nas Gospodinov blagoslovni pogled također poziva da budemo Crkva koja radosne duše razmatra Božje djelovanje i razlučuje sadašnjost. I koja, usred katkad uzburkanih valova našeg vremena, ne klone duhom, ne traži ideološke začkoljice, koja se ne zabarikadira iza stečenih uvjerenja, ne prepušta ugodnim rješenjima, koja ne dopušta svijetu da joj diktira dnevni red. Ovo je duhovna mudrost Crkve koju je s vedrinom sažeo sveti Ivan XXIII.: „Potrebno je prije svega da Crkva nikada ne skida pogled sa svete baštine istine primljene od starih, a istodobno treba gledati i na sadašnjost koja je donijela nove situacije i nove načine življenja te otvorila nove putove apostolatu“ (Govor na svečanom otvaranju Drugoga vatikanskog koncila, 11. listopada 1962.).
Blagoslivljajući Isusov pogled poziva nas da budemo Crkva koja se ne suočava s izazovima i problemima današnjice s duhom razdora i sukoba, već koja, naprotiv, upire pogled na Boga koji je zajedništvo te ga, s čuđenjem i poniznošću, blagoslivlja i njemu se klanja, priznajući ga za svog jedinog Gospodara. Mi pripadamo Njemu i – podsjetimo se – postojimo samo da bismo njega donijeli na svijet. Kao što nam je rekao apostol Pavao: „Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 6,14). Ovo nam je dovoljno, On nam je dovoljan. Ne želimo zemaljske slave, ne želimo se uljepšavati pred očima svijeta, nego doći do njega s utjehom evanđelja, svjedočiti bolje i svima beskrajnu ljubav Božju. U biti, kako je rekao Benedikt XVI. govoreći na jednoj Sinodskoj skupštini, „pitanje za nas je: Bog je progovorio, on je doista prekinuo veliku šutnju, on se pokazao, ali kako možemo učiniti da ta stvarnost dopre do današnjeg čovjeka, tako da postaje spasenje?“ (Meditacija na I. glavnoj kongregaciji XIII. redovne opće skupštine Biskupske sinode, 8. listopada 2012.). To je temeljno pitanje. I to je primarna zadaća Sinode: ponovno usmjeriti svoj pogled na Boga, biti Crkva koja na čovječanstvo gleda s milosrđem. Ujedinjena i bratska Crkva – ili barem nastoji biti ujedinjena i bratska –, koja sluša i razgovara. Crkva koja blagoslivlja i hrabri, koja pomaže onima koji traže Gospodina, koja blagotvorno potresa ravnodušne, koja otvara putove za uvođenje ljudi u ljepotu vjere. Crkva koja ima Boga u središtu i koja stoga nije iznutra podijeljena i nikada nije oštra prema izvan. Crkva koja riskira s Isusom. Isus želi takvu Crkvu, takvu svoju Zaručnicu.
2. Nakon ovog blagoslovnog pogleda, promotrimo Kristov pogled prihvaćanja. Dok oni koji vjeruju da su mudri ne mogu prepoznati Božje djelo, On se raduje u Ocu jer se objavljuje malenima, jednostavnima, siromasima duhom. Jednom je došlo do poteškoća u jednoj župi i ljudi su pričali o toj poteškoći, pričali su mi neke stvari. A jedna starija osoba, vrlo stara, gospođa iz puka, gotovo nepismena, održala je govor upravo kao teologinja, i s takvom blagošću i duhovnom mudrošću dala je svoj doprinos. Sjećam se tog trenutka kao objave Gospodnje, također s radošću. Pa mi došlo da je upitam: „Recite mi, gospođo, gdje ste studirali tu snažnu teologiju, kod Royoa Marína?“. Mudri ljudi iz puka imaju ovu vjeru. I zato kroz cijeli život Bog preuzima taj prihvaćajući pogled prema najslabijima, patnicima, odbačenima. Posebno im se obraća govoreći ono što smo čuli: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28).
Ovaj Isusov prihvaćajući pogled također nas poziva da budemo Crkva koja prihvaća, ne Crkva zatvorenih vrata. U složenom vremenu kakvo je naše, pojavljuju se novi kulturni i pastoralni izazovi koji zahtijevaju srdačan i ljubazan unutarnji stav, kako bismo se bez straha mogli s njima suočiti. U sinodalnom dijalogu, u ovom lijepom „hodu u Duhu Svetom“ koji zajedno poduzimamo kao Božji narod, možemo rasti u jedinstvu i prijateljstvu s Gospodinom kako bismo njegovim pogledom gledali na izazove današnjice, kako bismo postali, koristeći lijepi izraz svetog Pavla VI., Crkva koja postaje „dijalog“ (Enciklika Ecclesiam suam, br. 67). Crkva „slatkog jarma“ (usp. Mt 11,30), koja ne nameće terete i koja svima ponavlja: „Dođite, izmoreni i potlačeni, dođite vi koji ste zalutali ili se osjećate daleko, dođite vi koji ste zatvorili vrata nadi: Crkva je tu za vas!“. Crkva otvorenih vrata – svima, svima, svima!
3. Braćo i sestre, sveti Božji narode, pred poteškoćama i izazovima koji nas očekuju, Isusov blagoslovni i prihvaćajući pogled sprečava nas da padnemo u neka opasna iskušenja: da budemo rigidna Crkva – carinarnica – koja se naoružava protiv svijeta i gleda unatrag; da budemo mlaka Crkva koja se prepušta modi svijeta, da budemo umorna Crkva povučena u samu sebe. U knjizi Otkrivenja Gospodin kaže: „Evo stojim pred vratima i kucam da se otvore“; ali mnogo puta, braćo i sestre, On kuca na vrata, ali s unutarnje strane Crkve, zato dopustimo Gospodinu da izađe s Crkvom naviještati svoje evanđelje.
Koračajmo zajedno: ponizni, gorljivi i radosni. Koračajmo stopama svetog Franje Asiškog, sveca siromaštva i mira, „lude Božje“ koji je nosio Isusove stigme u svome tijelu i koji je, da bi se obukao Njime, skinuo sa sebe sve. Kako je teško ovo unutarnje i vanjsko ogoljivanje svih nas, a i institucija! Sveti Bonaventura pripovijeda da mu je, dok je molio, Raspeti rekao: „Idi i popravi moju Crkvu“ (Legenda maior, II, 1). Sinoda služi da nas podsjeti na ovo: naša Majka Crkva uvijek treba pročišćenje, da se „popravlja“, jer svi smo mi Narod grešnika kojima je oprošteno – oboje smo: i grešnici i oni kojima je oprošteno – uvijek u potrebi vraćanja izvoru koji je Isus i ponovnog postavljanja sebe na staze Duha kako bismo njegovim evanđeljem dosegnuli do svakoga. Franjo Asiški, u vrijeme velikih borbi i podjela između svjetovne i vjerske vlasti, između institucionalne Crkve i heretičkih struja, između kršćana i ostalih vjernika, nije kritizirao i nije se okomio na nikoga, uzimajući samo oruđe evanđelja, to jest: poniznost i jedinstvo, molitvu i milosrđe. Činimo i mi tako! Poniznost i jedinstvo, molitva i milosrđe.
I ako sveti Božji narod sa svojim pastirima, sa svih strana svijeta, ima očekivanja, nade, pa i ponešto strahova od Sinode koju započinjemo, podsjetimo se opet da ona nije politički skup, nego okupljanje u Duhu, da ona nije polarizirani parlament, već mjesto milosti i zajedništva. Duh Sveti, dakle, često razbija naša očekivanja kako bi stvorio nešto novo što nadilazi naša predviđanja i naše negativnosti. Vjerojatno mogu reći da su najplodonosniji trenuci na Sinodi oni molitveni, pa i molitvenog okruženja, s kojima Gospodin djeluje u nama. Otvorimo mu se i zazovimo ga: On je protagonist, Duh Sveti. Prepustimo da On bude protagonist Sinode! I koračajmo s Njim, u povjerenju i s radošću (vatican.va; ika; fratellanza.net).