Foto: Vatican Media
Prva meditacija duhovnih vježbi za svećenike koje je održao Papa Franjo 2. lipnja 2016. godine. Prva meditacija pod nazivom “Od udaljenosti do slavlja” bila je u Bazilici Svetoga Ivana Lateranskoga.
Papa Franjo
Započnimo ovaj dan duhovnog povlačenja. Vjerujem da će nam dobro doći da molimo jedni za druge, u zajedništvu. Povlačenje, ali svi u zajedništvu.
Odabrao sam temu milosrđa. Na početku bih htio napraviti mali uvod.
Milosrđe, u svom najženstvenijem aspektu, je visceralna majčinska ljubav, koju pokreće krhkost njenog novorođenog stvorenja te ga grli, pružajući mu sve što mu nedostaje kako bi moglo živjeti i rasti (rahamim). Milosrđe je, u svom strogo muškom aspektu, snažna vjernost Oca koji uvijek podržava, oprašta i vraća se kako bi svoju djecu vratio na put. Milosrđe je isto toliko plod “saveza” – iz tog razloga se kaže da se Bog sjeća svog (zavjeta, saveza) milosrđa (hesed) – kao i slobodnog “čina” dobročinstva i dobrote koji proizlazi iz naše najdublje psihologije, a koje on prevodi u vanjsko djelo (eleos, koje postaje milostinja). Ta inkluzivnost omogućuje da svatko uvijek bude nadohvat ruke da djeluje s milosrđem, osjeća suosjećanje s onima koji pate, da bude dirnut stanjem potrebitih, ogorčen, da mu se crijeva okreću pred očiglednom nepravdom te odmah traži nešto konkretno, s poštovanjem i nježnošću, kako bi popravio situaciju. Polazeći od ovog visceralnog osjećaja, svima je nadohvat ruke gledati Boga iz perspektive ovog prvog i posljednjeg svojstva kojim ga je Isus htio nama otkriti: Božje ime je Milosrđe.
Kad razmišljamo o milosrđu, događa se nešto posebno. Dinamika duhovnih vježbi osnažuje se iznutra. Milosrđe pokazuje da objektivni putevi klasičnog misticizma – pročišćavajući, prosvjetljavajući i ujedinjujući – nikada nisu uzastopne faze, koje se mogu ostaviti iza sebe. Nama su uvijek potrebni: novo obraćenje, više kontemplacije i obnovljena ljubav. Ove se tri faze isprepliću i vraćaju. Ništa se ne ujedinjuje s Bogom više od čina milosrđa – i to nije pretjerivanje: ništa se više ne sjedinjuje s Bogom od čina milosrđa – bilo da je to milosrđe s kojim nam Gospodin oprašta naše grijehe, bilo iz milosti koju nam On daje da u njegovo ime prakticiramo djela milosrđa. Ništa ne osvjetljava vjeru više od očišćenja naših grijeha, i ništa nam nije jasnije od Matejeva 25. poglavlja i da je “blago milosrdnima jer će zadobiti milosrđe” (Mt 5,7) kako bismo razumjeli što je Božja volja, poslanje na koje nas šalje. Isusovo se učenje može primijeniti na milosrđe: “Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se” (Mt 7,2). Ovdje mislim na one nestrpljive ispovjednike, koji “batinaju” penitente, koji im zamjeraju. No tako će se i Bog ponašati prema njima! Barem zato, nemojte raditi takve stvari. Milosrđe nam omogućuje da pređemo od doživljavanja milosrđa do želje da ponudimo milosrđe. U zdravoj napetosti zapravo koegzistirati osjećaj srama zbog svojih grijeha s osjećajem dostojanstva na koje nas Gospodin uzdiže. Možemo proći bez preambule s udaljenosti na slavlje, kao u prispodobi o rasipnom sinu, i koristiti vlastiti grijeh kao posudu milosrđa. Ponavljam ovo, što je ključ: koristiti vlastiti grijeh kao posudu milosrđa. Milosrđe nas potiče da pređemo s osobnog na zajednicu. Kad djelujemo s milosrđem, kao u čudima umnažanja kruhova, koja proizlaze iz Isusovog suosjećanja prema njegovu narodu i prema strancima, kruhovi se množe mjerom kojom se dijele.
Tri prijedloga
Tri prijedloga za ove dane povlačenja. Radosna i besplatna bliskost uspostavljena na svim razinama među onima koji se međusobno povezuju vezom milosrđa – poznavanjem Kraljevstva Božjega, kako ga Isus opisuje u svojim prispodobama – navodi me da predložim tri stvari za osobnu molitvu ovih dana.
Prvi se odnosi na dva praktična savjeta koja daje sveti Ignacije koji kaže: “Nije puno znanja ono što ispunjava i zadovoljava dušu, već osjećanje i kušanje Božjih stvari iznutra” (Duhovne vježbe, 2). Sveti Ignacije dodaje da tamo gdje netko pronađe ono što želi i okusi, da se tu zaustavlja u molitvi “bez brige da prijeđe na nešto drugo, sve dok me to zadovoljava” (Ibid., 76). Tako da se u ovim meditacijama o milosrđu može krenuti od mjesta gdje nam je volja i tamo se zadržati, jer će nas zasigurno djelo milosrđa odvesti i do drugih. Ako počnemo zahvaljivanjem Gospodinu, koji nas je stvorio na veličanstven način i otkupio na još veličanstveniji način, to će nas zasigurno navesti da okajavamo svoje grijehe. Ako počnemo osjećati suosjećanje prema najsiromašnijima i najudaljenijima, zasigurno ćemo i mi osjetiti potrebu za milosrđem.
Drugi prijedlog molitve odnosi se na novi način korištenja riječi milosrđe. Kada govorim o milosrđu, volim koristiti verbalni oblik: treba dati milosrđe (misericordiar na španjolskom, “misericordiare” na talijanskom, “milosrđevati” na hrvatskom) da budemo “milosrdni” (ser misericordiados). Činjenica da milosrđe dovodi ljudsku bijedu-mizeriju u dodir s Božjim srcem uzrokuje da se djelo odmah događa. Ne može se razmišljati o milosrđu, a da se sve ne provede u djelo. Stoga u molitvi nije dobro intelektualizirati. Naš se dijalog s Gospodinom mora brzo, uz pomoć milosti, materijalizirati – da uvidimo na kojem je to mom grijehu potrebno da Božje milosrđe u meni počiva, gdje osjećam više srama pred Gospodinom i više želje za popravljanjem. I moramo brzo govoriti o onome što nas najviše pokreće, o onim licima koja nas vode do silne želje da naporno radimo na otklanjanju svoje gladi i žeđi za Bogom, za pravdom i nježnošću. Milosrđe se kontemplira na djelu. No, na vrsti djelovanja koje je sveobuhvatno: milosrđe uključuje cijelo naše biće – hrabrost i duh – i sva bića.
Posljednji prijedlog odnosi se na plodove vježbi, to jest na milost koju treba zatražiti a koja je, izravno, to da postanemo svećenici sve sposobniji primiti i dati milosrđe. Jedna od najljepših stvari koje me pokreću je ispovijed svećenika: to je velika, lijepa stvar, jer ovaj čovjek koji prilazi ispovjediti svoje grijehe isti je čovjek koji zatim nudi uho srcu drugih osoba koje dolaze priznati svoje. Možemo se usredotočiti na milosrđe jer je ono bitna, konačna stvarnost. Stubama milosrđa (usp. Laudato si’, 77) možemo se spustiti do najniže točke ljudskog stanja – uključujući krhkost i grijeh – i uzdići se do najviše točke božanskog savršenstva: “Budite milosrdni (savršeni) kao što je vaš Otac milosrdan”. Ali uvijek radi „prikupljanja“ samo više milosrđa. Odavde moraju doći plodovi obraćenja našeg institucionalnog mentaliteta: ako se naše strukture ne žive i ne koriste za bolje primanje Božjeg milosrđa i da budemo milosrdniji prema drugima, onda se one mogu pretvoriti u nešto vrlo različito i kontraproduktivno. O tome se često govori u nekim dokumentima Crkve i u nekim govorima Papa: to jest o institucionalnom obraćenju, pastoralnom obraćenju.
Stoga će ovo duhovno povlačenje krenuti putem ove “evanđeoske jednostavnosti” koja uključuje i ostvaruje sve u ključu milosrđa. I to dinamičkog milosrđa, ne kao potkrijepljene i definirane imenice, niti kao pridjeva koji mrvicu ukrašava život, već kao glagol – činiti milosrđe i primati milosrđe, “milosrđevati” i “biti milosrdan”. I to nas upućuje prema djelovanju u srcu svijeta. I također, kao milosrđe koje je “sve veće”, kao milosrđe koje sve više raste, napredujući od dobra u bolje i prelazeći iz manjega u više, budući da je slika koju nam Isus nudi slika sve većeg Oca – Deus semper maior – i čije beskrajno milosrđe “raste” – ako se tako može reći – milosrđe nema ni vrha ni dna, jer proizlazi iz njegove suverene slobode.
Prva meditacija: Od udaljenosti do slavlja
A sad prijeđimo na prvu meditaciju. Stavio sam naslov “Od udaljenosti do slavlja”. Ako je milosrđe Evanđelja, kao što smo rekli, Božji višak, obilovanje, prelijevanje bez presedana, prvo što treba je pogledati gdje je današnjem svijetu i svakoj osobi najpotrebniji takav višak ljubavi. Prije svega, valja nam se zapitati što je posuda za takvo milosrđe, što je pustinja i suho tlo za takvo prelijevanje žive vode; koje su rane za ovo balzamično ulje; u kakvom je stanju siroče kojem je potrebna takva raskošna naklonost i pažnja; koja je udaljenost za tako veliku žeđ za zagrljajima i susretima …
Prispodoba koju vam predlažem za ovu meditaciju je ona o milosrdnom Ocu (usp. Lk 15, 11-31). Stavljamo se u kontekst Očevog otajstva. I dolazi mi iz srca da počnem od onog trenutka kad se rasipni sin nađe usred svinjca, u tom paklu egoizma koji je činio sve što je htio i, gdje se, umjesto da bude slobodan, nalazi kao rob. Promatra svinje koje jedu žirove…, osjeća zavist i čezne za domom. Nostalgija: to je ključna riječ. Nostalgija za svježe ispečenim kruhom koji sluge kod kuće, u očevoj kući, jedu za doručak. Nostalgija je snažan osjećaj. Ima veze s milosrđem jer proširuje našu dušu. Podsjeća nas na primarno dobro – na domovinu iz koje dolazimo – i budi u nama nadu u povratak. Nostos algos [hr. povratak kući – patnja. Riječ je skovao student medicine iz 17. stoljeća kako bi opisao tjeskobe koje pokazuju švicarski plaćenici koji se bore daleko od kuće. Riječ opisuje zdravstveno stanje – oblik melankolije, nap. prev.]. U ovom širokom horizontu nostalgije, ovaj se mladić – kaže Evanđelje – povukao u sebe i osjećao se jadno. I svatko od nas može tražiti ili dopustiti da nas dovedu do te točke u kojoj se osjećamo najjadnije. Svatko od nas ima svoju tajnu bijede u sebi… Moramo zatražiti milost da je pronađemo.
Ne zaustavljajući se sada na opisivanju bijede njegova stanja, prijeđimo na onaj drugi trenutak u kojem se on, nakon što ga je Otac istrčavši prigrlio i poljubio, našao prljav, ali odjeven za slavlje. Jer otac mu ne kaže: “Idi, istuširaj se pa se vrati”. Ne. Sin je prljav i svečano odjeven. Stavlja mu se prsten na prst, jednak kao i kod njegova oca. Na nogama ima nove sandale. On je usred fešte, među ljudima. Nešto slično kao kad smo, ako nam se to ikad dogodilo, otišli na ispovijed prije mise i odmah se našli “odjeveni” i usred svečanosti. To je stanje posramljenog dostojanstva.
Posramljeno dostojanstvo
Zadržimo se na tom “posramljenom dostojanstvu” ovog rasipnog i voljenog sina. Ako spokojno nastojimo zadržati srce između ove dvije krajnosti – dostojanstva i srama – ne zanemarujući nijednu od njih, možda možemo opaziti kako kuca srce našeg Oca. Srce je kucalo od tjeskobe, kad je svaki dan odlazio na terasu zagledati. Što je gledao? Je li se sin vratio… Hoće li se vratiti… Ali u tom trenutku, na ovom mjestu gdje postoje dostojanstvo i sram, možemo osjetiti kako kuca srce našeg Oca. Možemo zamisliti kako milosrđe iz njega istječe poput krvi. Da izlazi tražiti nas – nas grešnike – da nas privuče sebi, čisti i opet šalje, obnovljene, prema svim periferijama, kako bi svima donio milosrđe. Njegova krv je Krv Kristova, krv Novog i Vječnog Saveza milosrđa, prolivena za nas i za sve za oproštenje grijeha. Kontemplirajmo o ovoj krvi dok ulazi i izlazi iz njegova Srca, i iz srca Očeva. To je naše jedino blago, jedino što možemo ponuditi svijetu: krv koja čisti i smiruje sve i svakoga. Krv Gospodinova koja oprašta grijehe. Krv koja je pravo piće, koja uskrsava i daje život onome što je umrlo zbog grijeha.
U našoj mirnoj molitvi, koja ide od srama do dostojanstva i od dostojanstva do srama – oboje zajedno – molimo za milost da osjetimo to milosrđe kao sastavni dio cijeloga našeg života; milost osjećaja kako se taj otkucaj Očeva srca sjedinjuje s otkucajima našeg. Nije dovoljno osjetiti Božje milosrđe kao gestu koju povremeno čini, opraštajući nam neki veliki grijeh, a za ostalo se, kao, sami opravdavamo. Nije dovoljno.
Sveti Ignacije nudi vitešku sliku svog vremena, ali budući da je odanost među prijateljima vječna vrijednost, može nam ta slika i danas pomoći. On navodi da se, kako bismo osjećali “zbunjenost i sram” zbog svojih grijeha (a ne prestati osjećati milosrđe), možemo poslužiti primjerom: zamislimo “viteza koji odlazi pred svog kralja i sav svoj dvor, pun srama i zbunjen jer ga je jako uvrijedio, budući da je prethodno od kralja primio mnoge darove i mnoge milosti ”(Duhovne vježbe, 74). Zamislimo taj prizor. Međutim, prateći dinamiku izgubljenog sina na gozbi, zamislimo ovog viteza kao nekoga koga, umjesto da ga osramoti pred svima, kralj, naprotiv, neočekivano uhvati za ruku i vrati mu dostojanstvo. I vidimo da ga ne samo poziva da ga slijedi u njegovoj bitci, već ga postavlja na čelo svojih pratilaca. S kakvom će ga poniznošću i odanošću odsada služiti ovaj vitez! Ovo me tjera na razmišljanje o posljednjem dijelu 16. poglavlja Ezekiela, posljednjem dijelu.
Bilo da se osjeća poput rasipnog sina koji sada slavi ili nelojalnog viteza promoviranog u nadređenog, važno je da se svatko stavi u plodnu napetost u koju nas stavlja milosrđe Gospodnje: ne samo grešnicima kojima je oprošteno, već i grešnicima kojima se daje dostojanstvo. Gospodin nas ne samo čisti, već nas i okrunjuje, daje nam dostojanstvo.
Šimun Petar nudi nam ministerijalnu sliku te zdrave napetosti. Gospodin ga postupno odgaja i oblikuje te ga kuša da se takvim zadrži: Šimun i Petar. Običan čovjek, sa svojim kontradikcijama i slabostima, i onaj koji je kamen, onaj koji posjeduje ključeve, onaj koji vodi druge. Kad ga Andrija vodi Kristu, takvog kakav je, odjeven u ribara, Gospodin mu daje ime Stijena, Kamen. Čim završi s pohvalom za ispovijed vjere koja dolazi od Oca, već mu oštro zamjera u iskušenju da posluša glas zlog duha koji mu govori da se kloni križa. Pozvat će ga da hoda po vodi i dopustiti mu da počne tonuti u vlastiti strah, a zatim mu odmah pružiti ruku; čim se prizna grešnikom, dat će mu poslanje da bude ribar ljudi; više će ga puta pitati o njegovoj ljubavi, zbog čega će osjećati bol i sram zbog svoje izdaje i kukavičluka, ali tri puta će mu povjeriti i zadatak da pase njegove ovce. Uvijek ova dva pola.
Moramo se postaviti ovdje, u prostor gdje koegzistiraju naša najsramnija bijeda i naše najviše dostojanstvo. Što osjećamo kad nam ljudi ljube ruku i gledamo našu najintimniju bijedu, a Božji nas narod časti? Postoji još jedna situacija da se to shvati. Uvijek kontrast. Moramo se postaviti ovdje, u prostor gdje koegzistiraju naša najsramnija bijeda i naše najviše dostojanstvo. U isti prostor. Prljavi, nečisti, zli, isprazni – taština je grijeh svećenika – sebični i, u isto vrijeme, opranih nogu, pozvani i izabrani, s nakanom dijeljenja umnoženih kruhova, blagoslovljeni od našeg naroda, ljubljeni i njegovani. Samo milosrđe čini taj položaj podnošljivim. Bez milosrđa, ili vjerujemo da smo pravedni poput farizeja, ili se okrećemo kao oni koji se ne osjećaju dostojnima. U oba slučaja srce se stvrdne. Ili kad se osjećamo pravednima poput farizeja, ili kad se okrenemo kao oni koji se ne osjećaju vrijednima. Ne osjećam se dostojnim, ali ne smijem se udaljiti: tu moram biti, u sramu s dostojanstvom, oboje ide zajedno.
Produbimo ovo još malo. Pitamo se: Zašto je ta napetost između mizerije i dostojanstva, između udaljenosti i slavlja toliko plodna? Rekao bih da je plodonosna jer držati je proizlazi iz slobodne odluke. I Gospodin uglavnom djeluje u našoj slobodi, iako nam pomaže u svemu. Milosrđe je pitanje slobode. Osjećaj izvire spontano i kad kažemo da je visceralan, čini se da je sinonim za “životinjski”. No u stvarnosti životinje ne poznaju “moralno” milosrđe, iako neke mogu doživjeti nešto takvog suosjećanja, poput vjernog psa koji stoji uz bok svom gospodaru. Milosrđe je metež koji dotiče utrobu, a opet može nastati i iz akutne intelektualne percepcije – izravne poput zrake, ali ništa manje složene -: mnoge se stvari predosjete kad se osjeća milosrđe. Podrazumijeva se, na primjer, da je drugi u očajnoj situaciji, na granici; da mu se dogodi nešto što nadvladava njegove grijehe ili pogreške; također se razumije da je drugi netko poput mene, da bi se netko mogao naći na njegovom mjestu; i da je zlo toliko veliko i razorno da se ne rješava samo pravdom… U osnovi smo uvjereni da postoji potreba za beskrajnim milosrđem poput onog Kristova srca kako bi se ispravilo toliko zla i tolike patnje, kao što vidimo da postoji u životu ljudskih bića… Ako milosrđe ide ispod te razine, beskorisno je. Toliko stvari naš um može shvatiti samo gledajući nekoga izbačenog na ulicu, bez obuće, u hladno jutro, ili gledajući Gospodina prikovanog za križ za mene!
Nadalje, milosrđe se prihvaća i kultivira, ili slobodno odbija. Ako se netko prepusti uzeti, jedna gesta povlači drugu. Ako netko prođe, srce postaje hladno. Milosrđe nas tjera da iskusimo svoju slobodu i tu možemo doživjeti slobodu Boga koji je milosrdan prema onima koji su milosrdni (usp. Pnz 5,10), kako je rekao Mojsiju. U svom milosrđu Gospodin izražava svoju slobodu. A mi našu.
Možemo dugo živjeti “bez” Gospodinovog milosrđa. Odnosno, možemo živjeti a da toga nismo svjesni i da ga izričito ne tražimo, sve dok čovjek ne shvati da je “sve milosrđe”, i gorko zaplače što to prije nije iskoristio, budući da mu je to toliko trebalo!
Bijeda o kojoj govorimo je moralna bijeda, neprenosiva, ona kojom čovjek postaje svjestan sebe kao osobe koja je u odlučujućem trenutku svog života djelovala na vlastitu inicijativu: izabrala je i odabrala loše. Ovo je dno koje se mora dotaknuti kako bi se osjetila bol zbog grijeha i kako bi se čovjek istinski pokajao. Jer se u drugim područjima čovjek ne osjeća tako slobodnim, niti osjeća da grijeh negativno utječe na cijeli njegov život i stoga ne doživljava vlastitu bijedu te se tako gubi milosrđe koje djeluje samo pod ovim uvjetom. Ne ide se u ljekarnu i kaže: “Za milost, dajte mi aspirin”. Milosrđe se traži kada se traži da mu daju morfij za osobu u nesnosnoj boli neizlječive bolesti. Sve ili ništa. Ide se do dna ili se ništa ne razumije.
Srce koje Bog ujedinjuje s ovom našom moralnom bijedom je Kristovo Srce, njegova ljubljenoga Sina, koje kuca kao jedno srce sa srcem Oca i Duha. Sjećam se kad je Pio XII. napravio encikliku o Presvetom Srcu, sjećam se da je netko rekao: “Čemu enciklika o ovome? Ovo su stvari za redovnice…”. Ono je središte, Srce Kristovo, ono je središte milosrđa. Možda sestre razumiju bolje od nas, jer su majke u Crkvi, ikone su Crkve, ikone Djevice. Ali središte je Kristovo srce. Dobro će nam doći da ovaj tjedan ili sutra pročitati Haurietis aquas… “Ali to je predkoncilsko!” – Da, ali dobro je! Možete je pročitati, jako dobro će doći! Kristovo srce je srce koje bira najbliži put i koje ide njime. To je svojstveno milosrđu, koje zaprlja ruke, dodiruje, uključi se, želi se uključiti u drugoga, obraća se onim što je osobno s onim što je osobnije, ne “bavi se slučajem”, već se bavi osobom, s ranom. Pogledajmo naš jezik. Koliko puta, a da toga nismo ni svjesni, moramo reći: “Imam slučaj…”. Stop! Radije reci: “Imam osobu koja…”. Ovo prvo je vrlo klerikalno: “Imam slučaj…”, “Pronašao sam slučaj…”. Ma i meni to prečesto dođe. Postoji malo klerikalizma: smanjenje konkretnosti Božje ljubavi, onoga što nam Bog daje, osobe, na “slučaj”. I tako se odlijepim i to me ne dodiruje. I tako ne zaprljam ruke; i tako činim čistu, elegantnu pastoralnu skrb, gdje ne riskiram ništa. Pa čak i gdje – nemojte se skandalizirati! – nemam mogućnost sramnog grijeha. Milosrđe nadilazi pravdu i daje do znanja i daje da se osjeti; i dalje smo međusobno povezani. Davanjem dostojanstva – a to je odlučujuće, da se ne zaboravi: milosrđe daje dostojanstvo – milosrđe uzdiže onoga prema kome se poginje i čini ih oboje jednakima, milosrdnog i onoga koji je primio milosrđe. Poput grešnice iz Evanđelja (Lk 7,36-50), kojoj je mnogo oprošteno, jer je jako ljubila, a i puno je griješila.
Za to Otac treba praviti feštu, slavlje, kako bi se sve moglo odjednom obnoviti, vraćajući svom sinu izgubljeno dostojanstvo. To nam omogućuje da gledamo u budućnost na nov način. Nije da milosrđe ne uzima u obzir objektivnost štete prouzročene zlom. Ali oduzima joj moć nad budućnošću – a to je moć milosrđa – oduzima joj moć nad životom koji teče naprijed. Milosrđe je pravi životni stav koji se protivi smrti, koja je gorki plod grijeha. U tome je lucidno, milosrđe nije nimalo naivno. Nije da ne vidi zlo, ali gleda koliko je život kratak i sve dobro što valja učiniti. Za to moramo potpuno oprostiti, tako da se drugi veseli i ne gubi vrijeme u optuživanju sebe, sažaljenju i žaljenju za izgubljenim. Dok svećenici liječe druge, rade i vlastiti ispit savjesti i, u mjeri u kojoj pomažu drugima, popravljat će počinjeno zlo. Milosrđe je temeljna nada. Ona je majka nade.
Dopustiti sebi biti privučen i poslan pokretom Očeva srca znači zadržati se u toj zdravoj napetosti posramljenog dostojanstva. Dopuštajući sebi da nas privuče središte njegova srca, poput krvi koja je zaprljana i koja će oživjeti najudaljenije udove, kako bi nas Gospodin očistio i oprao nam noge; dopustiti biti poslan i ispunjen kisikom Duha kako bi oživio sve članove, osobito najudaljenije, najkrhkije i ranjene.
Jedan svećenik je rekao – ovo je povijesno – o osobi koja je živjela na ulici i koja je na kraju otišla živjeti u hostel. Bio je zatvoren u svojoj gorčini, nije komunicirao s drugima. Obrazovana osoba, kasnije su shvatili. Nešto kasnije, ovaj je čovjek hospitaliziran zbog neizlječive bolesti i rekao je svećeniku da ga je, dok je bio tamo sa svojim nišavilom i razočaran za cijeli život, onaj koji je stajao u krevetu pored zamolio ga je da mu preda posudu za pljuvačku koju je zatim ispraznio. Rekao je da mu je zahtjev koji je došao od nekoga kome je to zaista bilo potrebno i kome je bilo gore od njega, otvorio oči i srce prema vrlo snažnom osjećaju ljudskosti i želji da pomogne drugome i dopusti sebi da mu pomogne Bog. Ispovijedio se. Tako ga je jednostavan čin milosrđa povezao s beskrajnim milosrđem, imao je hrabrosti pomoći drugome i tada je dopustio da mu se pomogne: umro je ispovijeđen i u miru. Ovo je otajstvo milosrđa.
Dakle, ostavljam vas s parabolom o milosrdnom ocu, jednom kad se “smjestimo” u onaj trenutak kada se sin osjeća prljavo i odjeveno, grešnik kojemu je vraćeno dostojanstvo, sramio se sebe i ponosio se na svog oca. Znak da znate je li netko dobro smješten jest želja da od sada bude milostiv prema svima. Evo vatre koju je Isus došao donijeti na zemlju, te vatre koja pali druge vatre. Ako plamen ne svijetli, to znači da jedan od polova ne dopušta kontakt. Ili pretjerana sramota koja ne ljušti niti i, umjesto da se otvoreno prizna “napravio sam ovo i ovo”, pokriva se; ili pretjerano dostojanstvo, koje stvari dotiče rukavicama.
Preobilovanje milosrđa
Podikoja riječ za kraj o preobilovanju milosrđa.
Jedino preobilovanje pred Božjim prekomjernim milosrđem je prekoračenje u primanju i u želji da se to priopći drugima. Evanđelje nam pokazuje mnogo lijepih primjera ljudi koji pretjeruju da bi primili milosrđe: paralitičara, kojega su prijatelji spustili s krova na sredinu mjesta gdje je Gospodin propovijedao – pretjeruju -; gubavca, koji napušta svojih devet drugova i vraća se slaveći i zahvaljujući Bogu glasnim glasom i klečeći pred Gospodinovim nogama; slijepi Bartimej, koji uspijeva zaustaviti Isusa svojim vapajima – i također uspijeva prevladati “carinu svećenika” da ode k Gospodinu; žena koja krvari i koja u svojoj sramežljivosti nastoji ostvariti intimnu bliskost s Gospodinom i kada je, kako kaže Evanđelje, Gospodin osjetio da iz njega izlazi dynamis onda kada je dotaknula njegove haljine. Svi su oni primjeri tog kontakta koji pali vatru i oslobađa dinamiku, snagu: oslobađa pozitivnu silu milosrđa. Tu je i grešnica, čija su prekomjerna očitovanja ljubavi prema Gospodinu pranjem njegovih nogu njezinim suzama i sušenjem kosom, za Gospodina znak činjenice da je primila mnogo milosrđa i stoga to izražava na taj pretjerani način. Ali milosrđe uvijek pretjeruje, preobilno je! Najjednostavnije ljude, grešnike, bolesne, opsjednute…, Gospodin odmah podiže i tjera ih da prijeđu od isključenosti do potpune uključenosti, od udaljenosti do slavlja. I to se ne može razumjeti ako ne po ključu nade, po apostolskom ključu i po ključu onih koji su primili milosrđe kako bi zauzvrat dali milosrđe.
Možemo zaključiti molitvom veliča milosrđa, Psalam 51. kralja Davida, kojeg recitiramo u večernjoj svakog petka. To je veliča “skrušenog i poniženog srca” koje u svom grijehu ima veličinu ispovijedati vjernog Boga koji je veći od grijeha. Bog je veći od grijeha! Smješteni u trenutak kada se očekivalo da će se prema izgubljenom sinu Otac ponašati hladnokrvno, a umjesto toga Otac ga stavlja u središte slavlja, možemo ga zamisliti kako moli Psalam 51. I moleći ga u dva zbora s njim, mi i rasipni sin. Možemo ga čuti kako govori: “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje”. A mi kažemo: “Da, bezakonje svoje (i ja) priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. I na glas zajedno kažemo: “Protiv Tebe (Oče), samoga tebe, ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom”.
I molimo polazeći od one intimne napetosti koja raspiruje milosrđe, te napetosti između srama koja potvrđuje: “Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu!”; i onog povjerenja koje kaže: “Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega!”. Povjerenje koje postaje apostolsko: “Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim! Učit ću bezakonike tvojim stazama, i grešnici tebi će se obraćati” (vatican.va; fratellanza.net).