Foto: Milosrdni Samarijanac, ilustracija
Druga meditacija duhovnih vježbi za svećenike koje je održao Papa Franjo 2. lipnja 2016. godine. Ova meditacija pod naslovom “Posuda milosrđa” bila je u Bazilici Svete Marije Velike.
Papa Franjo
Nakon što smo se pomolili nad onim “posramljenim dostojanstvom” i “dostojanstvenim sramom”, koji je plod milosrđa, nastavimo s ovom meditacijom o “posudi milosrđa”. Jednostavno je. Mogao bih reći rečenicu i otići, jer postoji samo jedna: Posuda milosrđa je naš grijeh. To je tako jednostavno. Ali često se događa da je naš grijeh poput sita, poput probušenog vrča iz kojeg u kratkom vremenu isteče milost: “Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi cisterne, cisterne ispucane što vode držati ne mogu” (Jer 2,13). Otuda potreba koju Gospodin izričito izražava Petru da “oprosti sedamdeset puta sedam”. Bog se ne umara opraštati, ali mi smo ti koji se umorimo tražiti oprost. Bog se ne umara opraštati, pa i kad vidi da se njegova milost ne može ukorijeniti u tlu našeg srca, kad vidi da je put težak, pun korova i kamenit. To je jednostavno zato što Bog nije pelagijanac i zbog toga se ne umara opraštati. Ponovo se vraća kako bi posijao svoje milosrđe i oproštenje, pa se vraća i vraća… sedamdeset puta sedam.
Srca ponovno stvorena
Međutim, možemo učiniti daljnji korak u tom Božjem milosrđu, koje je uvijek “veće od naše svijesti” o grijehu. Gospodin se ne samo ne umara opraštati nam, već obnavlja i mješinu u koju primamo njegov oprost. Za novo vino svoga milosrđa koristi novu mješinu, da ne bi bila poput zakrpane odjeće ili stare mješine. A ova je mješina njegovo samo milosrđe: njegovo milosrđe kakvo smo doživjeli u nama samima i kako ga provodimo u praksi pomažući drugima. Srce koje je dobilo milost nije zakrpljeno srce već novo, ponovno stvoreno srce. Ono što kaže David: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” (Ps 51,12). Ovo novo, ponovno stvoreno srce dobra je posuda. Liturgija izražava dušu Crkve kada nas navodi da izgovaramo onu lijepu molitvu: “Bože, koji si nas na divan način stvorio na svoju sliku, te si nas na još divniji način obnovio i otkupio” (Uskrsno bdijenje, molitva nakon prvog čitanja). Stoga je ovo drugo stvaranje još divnije od prvoga. To je srce koje zna da se ponovno stvara zahvaljujući spoju svoje bijede-mizerije s Božjim oprostom, pa je iz tog razloga “to srce koje je primilo milosrđe te daje milosrđe”. To je ovako: doživljava blagodati milosti na svojoj rani i svom grijehu, osjeća da milosrđe smiruje njegovu krivnju, preplavljuje njegovu suhoću ljubavlju, budi nadu. Iz tog razloga, kada u isto vrijeme i s istom milošću oprašta onima koji prema njemu imaju neki dug i milosrđe čini onima koji su također grešnici, to je milosrđe ukorijenjeno u dobroj zemlji, u kojoj se voda ne gubi već daje život. U vršenju ovog milosrđa koje popravlja zlo drugih, nitko nije bolji u liječenju od onoga koji u životu ima iskustvo da je bio predmet milosrđa nad istim zlom. Pogledaj samoga sebe; zapamti svoju priču; ispričaj svoju priču; i tu ćeš naći mnogo milosti. Vidimo da su, među onima koji se bore protiv ovisnosti, oni koji su se iskupili obično oni koji najbolje razumiju, pomažu i znaju pitati druge. A najbolji ispovjednik obično je onaj koji se najbolje ispovijeda. I možemo si postaviti pitanje: kako se ispovijedam? Gotovo svi veliki sveci bili su veliki grešnici ili su, poput svete Terezije, bili svjesni da je čista milost spriječila činjenicu da to nisu bili.
Dakle, istinski sud milosrđa isto je milosrđe koje je svatko primio i ponovno stvorio svoje srce, to je “nova mješina” o kojoj Isus govori (usp. Lk 5,37), “sanirani bunar”.
Tako se stavljamo u kontekst otajstva Sina, Isusa, koji je od milosrđa Očeva tijelom postalo. Nalazimo konačnu sliku posude milosrđa kroz rane uskrsloga Gospodina, sliku otiska grijeha koju je Bog obnovio, koji nije potpuno izbrisan ili zaražen: to je ožiljak, a ne gnojna rana. Gospodnje rane. Sveti Bernard ima dvije lijepe propovijedi o Gospodnjim ranama. Tu u Gospodinovim ranama nalazimo milosrđe. Hrabar je, kaže: Osjećaš li se izgubljeno? Osjećaš li se loše? Uđi tamo, uđi u utrobu Gospodnju i tamo ćeš pronaći milost. U toj “osjetljivosti” svojstvenoj ožiljcima, koji nas podsjećaju na ranu bez mnogo boli i na lijek bez zaboravljanja na krhkost, božansko milosrđe ima svoje mjesto tu: u našim ožiljcima. Gospodinove rane, koje su i dalje ostale, donio je sa sobom: prekrasno tijelo, modrice nisu tu, već rane koje je želio ponijeti sa sobom. I naši ožiljci. Svima nam se to događa, kad odemo na liječnički pregled i imamo neke ožiljke, liječnik nam kaže: “Što ste ovo bili operirali?”. Kontemplirajmo ožiljke duše: ovaj zahvat koji si Ti učinio svojim milosrđem koji si Ti izliječio… U osjetljivosti uskrslog Krista koji čuva svoje rane, ne samo na nogama i rukama, već i u srcu koje je ranjeno srce, nalazimo pravi osjećaj grijeha i milosti. Tamo, u ranjenom srcu. Kontemplirajući o Gospodinovom ranjenom srcu, ogledamo se u njemu. Naša su srca slična, naše i njegovo srce, po tome što su oba ranjena i podignuta. Ali znamo da je njegova ljubav bila čista i da je bio ranjen jer je pristao biti ranjiv. Naše je srce, s druge strane, bilo čista rana, koja je zacijelila jer je prihvatila biti ljubljena. U tom prihvaćanju nastaje posuda Milosrđa.
Naši sveci su primili milost
Može nam biti od koristi ako razmišljamo o drugima koji su dopustili da im se srce ponovno stvori, da nastane novo srce milosrđem i ako promatramo u koji su ga “spremnik” primili.
Pavao prima milosrđe u čvrstu i nefleksibilnu posudu svoje prosudbe oblikovane Zakonom. Oštra prosudba gurnula ga je u progonitelja. Milosrđe ga preobražava na takav način da, dok on postaje tragač za najudaljenijima, onih s poganskim mentalitetom, s druge je strane najrazumniji i milosrdniji prema onima koji su bili takvi kakvi su bili. Pavao je želio biti smatran anatemom kako bi spasio svoje. Njegov se sud konsolidira “ne osuđujući samoga sebe”, već dopuštajući sebi da ga opravda Bog koji je veći od njegove savjesti, pozivajući se na Isusa Krista koji je vjerni zagovornik, od čije ga ljubavi ništa i nitko ne može odvojiti. Radikalnost Pavlovih sudova o bezuvjetnom Božjem milosrđu, koje pobjeđuje temeljnu ranu, onu koja uzrokuje da imamo dva zakona (tjelesni i zakon Duha), on je takav jer uključuje mentalitet osjetljiv na apsolutnost istine, rana je upravo tamo gdje Zakon i Svjetlost postaju zamka. Poznati “trn” koji mu Gospodin ne oduzima je posuda u koju Pavao prima Božje milosrđe (usp. 2 Kor 12,7).
Petar prima milosrđe u svojoj pretpostavci razumnog čovjeka. Bio je razborit s čvrstim i iskusnim zdravim razumom ribara, koji iz iskustva zna kada treba loviti, a kada ne. To je senzibilitet onih koji, kad se uzbude zbog hodanja po vodama i dobiju čudesan ulov te previše upućuju pogled u sebe, znaju zatražiti pomoć od jedinoga koji ih može spasiti. Ovaj je Petar bio izliječen u najdubljoj rani koju čovjek može imati: onoj što je zanijekao svog prijatelja. Možda je Pavlov prijekor, kad ga optužuje za njegovu dvoličnost, povezan s tim. Čini se da je Pavao osjećao da je bio gori “prije” poznavanja Krista, no Petar ga je, nakon što ga je upoznao, zanijekao… Međutim, budući da je ozdravio upravo u tome, pretvorio je Petra u milosrdnog pastira, u čvrstu stijenu na kojoj se uvijek može graditi, jer je to slaba stijena koja je izliječena, a ne stijena koja u svojoj snazi posrće tamo gdje je najslabiji. Petar je učenik kojega Gospodin najviše ispravlja u Evanđelju. To je najviše “udaran štapom”! Neprestano ga ispravlja, sve do posljednjeg: “Što je tebi do toga? Ti idi za mnom!“ (Iv 21,22). Predaja kaže da mu se ponovno ukazuje kad Petar bježi iz Rima. Znak Petra razapetog naglavačke možda je najrječitiji u ovom spremniku tvrde glave koji se, da bi primio milost, ponižava čak i dok nudi vrhunsko svjedočanstvo ljubavi svome Gospodinu. Petar ne želi završiti svoj život govoreći: “Naučio sam lekciju”, već govoreći: “Budući da moja glava nikada neće naučiti, pognut ću je”. Iznad svega, noge koje je oprao Gospodin. Ta su stopala za Petra posuda kroz koju prima milost svog prijatelja i Gospodina.
Ivan će ozdraviti od ponosa što želi popraviti zlo vatrom i na kraju će biti taj koji piše “djeco moja”, a čini se da je jedan od onih dobrih djedova i baka koji govore samo o ljubavi, on koji je bio “sin groma”(Mk 3,17).
Augustin je ozdravio u svojoj nostalgiji da je kasno došao u susret: zbog toga je jako patio, a u toj nostalgiji ozdravio je. “Kasno sam te uzljubio”; te će pronaći onaj kreativan način da ispuni izgubljeno vrijeme ljubavlju, napisavši svoje Ispovijesti.
Franjo prima sve više milosrđa, u mnogim trenucima svog života. Više od ljubljenja gubavca, ženidbe s gospom siromaštvom i osjećaja svakog stvorenja kao sestre i brata, možda bi konačni spremnik koji je postao prava rana za njega bio to da je morao, u milosrdnoj tišini, održavati Red kojega je sam osnovao. Ovdje nalazim veliko Franjino herojstvo: morati, u milosrdnoj tišini, održavati Red kojega je sam osnovao. Ovo je njegov veliki spremnik milosrđa. Franjo vidi da se njegova braća dijele, uzimajući kao zastavu siromaštvo. Đavao nas tjera da se međusobno svađamo u obrani najsvetijih stvari, ali sa zlim duhom.
Ignacije je ozdravio u svojoj taštini i, ako je ovo posuda, možemo pretpostaviti koliko je velika bila ta želja za taštinskom slavom, koja se potom pretvorila u takvu potragu za većom slavom Božjom.
U Dnevniku seoskog župnika [Journal d’un curé de campagne] Georges Bernanos prikazuje život seoskog župnika, nadahnut životom svetog župnika iz Arsa. Postoje dva vrlo lijepa odlomka, koji pripovijedaju intimne misli župnika u posljednjim trenucima njegove iznenadne bolesti: “Posljednjih tjedana u kojima će mi Bog dopustiti da i dalje snosim odgovornost župe… Pokušat ću djelovati manje zabrinuti za budućnost, radit ću samo za sadašnjost. Čini se da mi je ovakav posao više pristaje… Osim toga, uspješan sam samo u malim stvarima. A ako me nemir često iskušavao, moram priznati da trijumfiram u malim radostima”. Odnosno, mala posuda milosrđa povezana je sa sićušnim radostima našeg pastoralnog života, gdje možemo primiti i vršiti beskrajno Očevo milosrđe u malim gestama. Male geste svećenika.
Drugi odlomak kaže: “Sve je sada gotovo. Ta vrsta nepovjerenja koje sam imao prema sebi, prema svojoj osobi, upravo je nestala, mislim zauvijek. Borba je završena. Ne vidim sada razlog. Pomirio sam se sa sobom, s ovom olupinom koja jesam. Mrziti sebe lakše je nego što mislite. Milost se sastoji u tome da se zaboravimo. Međutim, ako bi sav ponos umro u nama, milost na milost bila bi samo u tome da se ponizno volimo, poput bilo kojeg od patničkih članova Isusa Krista”. Evo posude: “Ljubiti se ponizno, kao bilo kojeg od patničkih članova Isusa Krista”. To je uobičajena posuda, poput starog vrča kojeg možemo posuditi od najsiromašnijih.
Svećenik José Gabriel Brochero – iz moje je domovine! -, argentinski blaženik koji će uskoro [16. listopada 2016.] biti kanoniziran, “prepustio se biti srce koje radi po Božjem milosrđu”. Njegova posuda na kraju je bila njegovo vlastito tijelo gubavca. On, koji je sanjao da će umrijeti kao gaučo, gazeći neku rijeku u Sierri kako bi otišao pomazati neku bolesnu osobu. Jedna od njegovih posljednjih rečenica bila je: “Nema ispunjene slave u ovom životu”. To nas tjera na razmišljanje: “Nema slave postignute u ovom životu”. “Jako sam zadovoljan s onim što je učinio sa mnom učinio glede vida i na tome mu puno zahvaljujem.” Guba ga je oslijepila. “Kad sam mogao služiti čovječanstvu, moja čula držao je netaknutima i čvrstima. Danas, kad više ne mogu, lišen sam jednog od osjetila tijela. Na ovom svijetu nema ostvarene slave, a mi smo puni bijede”. Mnogo puta naše stvari ostaju na pola i, prema tome, izlazak iz sebe uvijek je milost. Dopušteno nam je “ostaviti stvari” da ih Gospodin blagoslovi i usavrši. Ne moramo se puno brinuti. To nam omogućuje da se otvorimo boli i radostima naše braće. Kardinal Van Thuán rekao je da ga je Gospodin u zatvoru naučio razlikovati “Božje stvari”, kojima se posvetio u svom životu dok je bio slobodan kao svećenik i biskup, i samoga Boga, kojemu se posvetio dok je bio zatvoren (usp. Cinque pani e due pesci, San Paolo 1997). I tako bismo mogli nastaviti, sa svecima, tražiti kakav je spremnik njihova milosrđa. No, prijeđimo sada na Gospu: mi smo u njezinoj kući!
Marija kao primateljica i izvor milosrđa
Uspinjući se stubama svetaca, u potrazi za posudama milosrđa, dolazimo do Gospe. Ona je jednostavna i savršena posuda s kojom se prima i dijeli milosrđe. Njezino slobodno “da” milosti suprotna je slika u odnosu na grijeh koji je rasipnog sina odveo u ništavilo. Ona u sebi nosi milosrđe koje je istovremeno i njezino, jako naše duše i vrlo crkveno. Kao što potvrđuje u Magnifikatu: ona zna kako dobro izgledati u svojoj malenosti i zna kako gledati kako Božje milosrđe doseže sve naraštaje. Ona zna vidjeti djela koja ovo milosrđe razvija i osjeća se “zahvaćenom” zajedno sa svim Izraelom po ovom milosrđu. Ona čuva sjećanje i obećanje neizmjernog Božjeg milosrđa prema svom narodu. Njezin je Magnifikat netaknuto srce, neprobodeno, koje gleda na povijest i svaku osobu svojim majčinskim milosrđem.
U onom trenutku provedenom nasamo s Marijom, koju mi je poklonio meksički narod, s pogledom upućenim na Gospu, Djevicu Guadalupsku i dopuštajući mi da je pogledam, zamolio sam je za vas, dragi svećenici, da budete dobri svećenici. Rekao sam to mnogo puta. I u obraćanju biskupima rekao sam im da sam dugo razmišljao o otajstvu Marijinog pogleda, o njezinoj nježnosti i njezinoj slatkoći koja nam daje hrabrost dopustiti da nas dohvati Božje milosrđe. Sada bih želio podsjetiti na neke “načine” koje Gospa gleda, osobito svoje svećenike, jer preko nas želi gledati svoj narod.
Marija nas gleda tako da se osjećamo prihvaćenima u njenoj utrobi. Ona nas uči da “jedina snaga sposobna osvojiti srca ljudi je Božja nježnost. Ono što očarava i privlači, što se poginje i osvaja, što se otvara i oslobađa iz lanaca nije snaga alata niti tvrdoća zakona, nego svemoguća slabost božanske ljubavi, neodoljiva je snaga njegove slatkoće i nepovratno obećanje njegova milosrđa” (Obraćanje meksičkim biskupima, 13. veljače 2016.). Ono što vaš puk traži u Marijinim očima je “utroba u kojoj ljudi, uvijek siročad i bez posjeda, traže zaštitu, dom”. A to je povezano s njezinim načinom gledanja: prostor koji njezine oči otvaraju je prostor utrobe, a ne prostor suda ili “profesionalnog” savjetovališta. Ako ponekad primijetite da vam je pogled otvrdnuo – zbog posla, zbog umora… to se događa svima – da kad priđete ljudima osjetite nelagodu ili ne osjećate ništa, zastanite i ponovno ih pogledajte, pogledajte u nju očima najmanjima iz vašeg naroda, koji mole za utrobu, a Ona će vam pročistiti pogled od svake “sive mrene” koja vam ne dopušta da vidite Krista u dušama, izliječit će vas od svake kratkovidnosti koja pravi nelagodnima potrebe ljudi, a to su one utjelovljenoga Gospodina, i izliječit će vas od svake “staračke dalekovidnosti ili prezbiopije” da izgubite pojedinosti, bilješku napisanu “u sitnom”, a gdje su u pitanju važne stvarnosti života Crkve i obitelji. Gospin pogled liječi.
Drugi “način gledanja na Mariju” povezan je s tkaninom: Marija promatra “tkanjem”, videći kako u dobre svrhe može kombinirati sve stvari koje joj vaš puk donosi. Rekao sam meksičkim biskupima da je “Bog u ogrtač meksičke duše utkao, nitom otisaka stopala vašeg naroda, lice svoje manifestacije u Moreniti” (ibid.). Jedan duhovni učitelj uči da se ono što se na poseban način tvrdi o Mariji potvrđuje o Crkvi na univerzalni način i o svakoj duši ponaosob (usp. Isacco della Stella, Serm. 51: PL 194, 1863.). Vidjevši kako je Bog utkao lice i lik Guadalupske djevice u tilmu Juana Diega, možemo moliti razmišljajući o tome kako ona tka našu dušu i život Crkve. Kažu da se ne vidi kako je slika “naslikana”. Kao da je tiskana. Volim misliti da čudo nije bilo samo “ispisati ili naslikati sliku kistom”, već to da je “cijeli plašt bio ponovno stvoren”, preobražen od glave do pete, a svaki se konac – onaj kojega su žene od malih nogu naučile tkati, a za najfiniju odjeću koriste vlakna srca magueya (iz čijih se listova vade niti) – svaka se nit koja je zauzela svoje mjesto preobrazila poprimivši one nijanse koje se ističu na utvrđenom mjestu i, isprepletene s drugim nitima, preobražene na isti način, čine da se pojavi lice Madone i cijela njezina osoba i ono što je oko nje. Milosrđe čini istu stvar s nama: ne “naslikava” nam dobro lice izvana, ne radi photoshop, već istim nitima naših bijeda – s njima! – i naši grijesi – s njima! -, satkano s ljubavlju Očevom, tka nas na takav način da nam se duša obnavlja obnovom svoje prave slike, one Isusove. Budite, dakle, svećenici “sposobni nasljedovati ovu Božju slobodu, birati ono što je skromno” da pokažete veličanstvo svog lica i budete sposobni oponašati ovo božansko strpljenje u tkanju, s tankom niti ljudskosti koju susretnete, tog novog čovjeka kojeg vaša zemlja čeka. Ne dopustite da vas zauzme uzaludna potraga za promjenom naroda – naše je iskušenje: “Zamolit ću biskupa da me premjesti…” – kao da Božja ljubav nema dovoljno snage promijeniti ga” (Obraćanje meksičkim biskupima, 13. veljače 2016.).
Treći način – na koji gleda Gospa – je onaj pažnje: Marija pažljivo promatra, posvećuje se u potpunosti i potpuno je uključena u one pred sobom, poput mame kad sve oči upre u svog sinčića koji joj nešto govori. Pa i mame, kad je dijete vrlo malo, oponašaju djetetov glas kako bi govorile: čine sebe malenima. «Kako lijepa guadalupska tradicija uči – a ja nastavljam s osvrtom na Meksiko – Morenita čuva poglede onih koji je kontempliraju, ona odražava lice onih koji je susreću. Potrebno je naučiti da postoji nešto neponovljivo u svakom od onih koji nas gledaju u potrazi za Bogom – ne gledaju nas svi na isti način. Na nama je da se ne učinimo neotpornima na takve poglede “(ibid.). Svećenik, svećenik koji se čini nepropusnim za pogled zatvoren je u sebe. «Čuvati svakog od njih u nama, čuvajući ih u našim srcima, štiteći ih. Samo Crkva sposobna zaštititi lica ljudi koji joj pokucaju na vrata sposobna je govoriti im o Bogu”(ibid.). Ako niste sposobni čuvati lica ljudi koji vam kucaju na vrata, nećete im moći govoriti o Bogu. «Ako ne dešifriramo njihove patnje, ako ne shvatimo njihove potrebe, bit ćemo takvi da im ne možemo ništa ponuditi. Bogatstvo koje imamo protječe tek kad se susretnemo s oskudicom onih koji prose, a ovaj se susret odvija upravo u našim srcima kao pastira”(ibid.). Rekao sam biskupima da obraćaju pozornost na vas, njihove svećenike, “da vas ne ostavljaju izloženima samoći i napuštenosti, plijenom svjetovnosti koja proždire srce” (ibid.). Svijet nas pažljivo promatra, no da nas “proždere”, pretvori u potrošače… Na sve nas treba gledati pažljivo, sa slobodnim interesom, recimo. “Budite oprezni – rekao sam biskupima – i naučite čitati poglede svojih svećenika, radovati se s njima kad osjete radost govoreći “što su učinili i naučili “(Mk 6,30), a također i ne povući se kad se osjećaju pomalo poniženima i kada ne mogu učiniti drugo nego plakati zato što su zanijekali Gospodina (usp. Lk 22,61-62), a također ih podržati, […] u zajedništvu s Kristom, kada netko, ponižen, izađe s Judom “noću” (usp. Iv 13,30). U takvim situacijama neka vama biskupima nikada ne nedostaje očinstva sa svećenicima. Promičite zajedništvo među njima; dovodite svoje darove do savršenstva; integrirajte ih u velike stvari, jer apostolovo srce nije stvoreno za male stvari” (ibid.).
Konačno, kako gleda Marija? Marija gleda na “integralni” način, sjedinjujući sve, našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Nema fragmentiran pogled: milosrđe zna vidjeti cjelovitost i opaža ono što je najpotrebnije. Poput Marije u Kani, koja je sposobna unaprijed suosjećati s onim što će nedostatak vina donijeti na svadbenu gozbu i traži od Isusa da to popravi, a da nitko to nije shvatio, pa cijeli naš svećenički život možemo vidjeti kao “predviđen milosrđem” Marije koja nam je, predvidjevši naše nedostatke, osigurala sve što imamo. Ako u našem životu postoji malo “dobrog vina”, to nije zahvaljujući nama, već njezinom “predviđenom milosrđu”, onome što već pjeva u Magníficatu: kao što je Gospodin “dobrotom pogledao njezinu malenost” i “sjetio se svog (saveza) milosrđa”, “milosrđa koje se proteže iz naraštaja u naraštaj” prema siromašnima i potlačenima (usp. Lk 1,46-55). Čitanje koje ispunjava Marija jest povijest milosrđa.
Možemo zaključiti recitiranjem Salve Regina, u čijim zazivima odjekuje duh Magnificata. Ona je Majka milosrđa, života, slatkoće i naše nade. A kad vi svećenici imate mračnih, loših trenutaka, kad ne znate kako proći u dubini svoga srca, ne kažem samo “pogledajte Majku”, što trebate učiniti, već: “idite tamo i dopustite da vas Ona pogleda, u tišini, čak i zaspavši. To će osigurati da u tim lošim trenucima, možda s toliko pogrešaka koje ste učinili i koje su vas dovele do tog trenutka, sva ta prljavština postane posuda milosrđa. Neka vas Gospa pogleda. Njezine milosrdne oči ono su što smatramo najboljim primateljem milosrđa, u smislu da u njima možemo popiti onaj popustljiv i dobar pogled, za kojim žedimo kao što samo može žednjeti za pogledom. Te su milosrdne oči također one koje nas navode da vidimo Božja djela milosrđa u povijesti ljudi i otkrivamo Isusa u njihovim licima. U Mariji nalazimo obećanu zemlju – Kraljevstvo milosrđa koje je uspostavio Gospodin – koje dolazi, već u ovom životu, nakon svakog progonstva u koje nas tjera grijeh. Ona nas uzima za ruku i držimo se za njen plašt. U svom prostoru imam divnu sliku koju mi je poklonio p. Ru pnik, on ju je napravio, sliku Synkatabasisa: ona je ta koja spušta Isusa i njezine su ruke poput stepenica. Ali najviše mi se sviđa to što Isus u jednoj ruci ima puninu Zakona, a drugom se drži za plašt Madone: I on se drži za plašt Gospe. A ruska tradicija, monasi, stari ruski monasi govore nam da je u duhovnim previranjima potrebno imati utočište pod Gospinim plaštom. Prva marijanska antifona sa Zapada je ova: Sub tuum praesidium. Pod tvojim plaštem. Nemojte se sramiti, nemojte držati velike govore, ostanite tu i dopustite da vas pokrije, dopustite da vas promatra. I plakati. Kad pronađemo svećenika koji je to sposoban, otići svojoj majci i plakati, s toliko grijeha, mogu reći: on je dobar svećenik, jer je dobar sin. Bit će dobar otac. Uhvatiti se za njezinu ruku i pod njezinim pogledom možemo radosno pjevati veličinu Gospodinovu. Možemo mu reći: Moja duša Ti pjeva, Gospodine, jer si ljubazno pogledao poniznost i malenost sluge svoga. Blago meni kad mi je oprošteno! Tvoje je milosrđe, ono koje si imao prema svim svojim svecima i sa svim svojim vjernim narodom, stiglo je i do mene. Izgubljen sam, jurim, ohološću svoga srca, ali nisam zauzeo nikakvo prijestolje, Gospodine, i jedina mi je slava što me Tvoja Majka uzima u naručje, pokriva me svojim plaštem i drži me uz svoje srce. Želim da me voliš kao jednog od najskromnijih ljudi, da svojim kruhom nahraniš one koji su Te gladni. Sjeti se, Gospodine, svog saveza milosrđa sa svojom djecom, svećenicima svoga naroda. Da s Marijom budemo znak i sakrament Tvog milosrđa (vatican.va; fratellanza.net)