Papa Franjo odgovorio je u četvrtak, 10. lipnja, na pismo nadbiskupa Münchena i Freisinga, kardinala Reinharda Marxa. Pismo je dao objaviti na vatican.va na izvornom španjolskom jeziku i u prijevodu na njemački. Prijevod Papina pisma na hrvatski jezik donosimo u cijelosti.
Dragi brate,
prije svega: hvala na hrabrosti. Kršćanska hrabrost se ne boji križa i ne boji se poniziti pred strašnom stvarnošću grijeha. Tako je činio i Gospodin (Fil 2,5-8). To je milost koju Ti je Gospodin dao i vidim da je želiš prihvatiti i zadržati kako bi mogao uroditi plodom. Hvala.
Kažeš mi da prolaziš kroz trenutak krize, i ne samo Ti, već i Crkva u Njemačkoj. Cijela Crkva je u krizi zbog zlostavljanja; čak i više, Crkva sada ne može napraviti korak naprijed bez prihvaćanja ove krize. Politika nojeva ne pomaže, a kriza se mora prihvatiti na temelju naše uskrsne vjere. Sociologizmi i psihologizmi ovdje ne pomažu. Prihvaćanje krize, pojedinačno i kao zajednica, jedini je plodonosan način. Jer iz krize se možemo izvući samo u zajednici, a također si moramo jasno dati do znanja da iz krize izlazimo kao bolja ili lošija osoba, ali nikad nepromijenjeni. [1]
Kažeš mi da razmišljaš od prošle godine: krenuo si tražiti Božju volju i odlučio si je prihvatiti, kakva god ona bila.
Usuglašen sam s Tobom da smo suočeni s katastrofom: tužnom poviješću seksualnog zlostavljanja i načinom na koji se Crkva sve donedavno nosila s tim. Osvijestiti to licemjerje u življenju vlastite vjere milost je i prvi korak kojeg valja poduzeti. Moramo preuzeti odgovornost za povijest, i pojedinačno i kao zajednica. Suočeni s ovim zločinom, ne možemo ostati ravnodušni. Prihvatiti to znači izlagati se krizi.
Ne žele svi prihvatiti ovu činjenicu, ali to je jedini način. Jer donošenje “odluke” da promijenite život bez “stavljanja mesa na roštilj” ne vodi ničemu. Osobna, društvena i povijesna stvarnost je konkretna. Nije ih dovoljno samo prihvatiti uz pomoć ideja. Jer o idejama se raspravlja (i dobro je da se raspravlja). Ali stvarnost se uvijek mora prihvatiti i treba je razlučivati. Istina je da se povijesni događaji moraju vrednovati s hermeneutikom vremena u kojem su se dogodili. To nas, međutim, ne oslobađa zadatka preuzimanja odgovornosti i prihvaćanja tih pojava kao priče o “grijehu koji nas je snašao”. Stoga vjerujem da svaki biskup u Crkvi to mora prihvatiti i pitati se: Što moram učiniti pred ovom katastrofom?
S obzirom na toliko grešaka u prošlosti, već smo više puta izgovarali “mea culpa“, u mnogim situacijama, čak i ako nismo osobno sudjelovali u ovoj povijesnoj fazi. I upravo se to ponašanje danas traži od nas. Od nas se traži reforma koja se, u ovom slučaju, ne sastoji od riječi, već od ponašanja koje ima hrabrosti suočiti se s ovom krizom, prigrliti stvarnost kamo god ona dovela. I svaka reforma treba započeti sa sobom. Reformu u Crkvi pokrenuli su muškarci i žene koji se nisu bojali izlagati se krizi i dopustiti da ih Gospodin reformira. To je jedini način, inače bismo bili samo “ideolozi reformi”, a da ne bismo riskirali vlastito tijelo.
Gospodin nikada nije prihvatio provesti “reformaciju” (dopusti mi ovaj izraz): ni projekt farizeja, ni projekt saduceja, zelota ili esena. Štoviše, to je ostvario svojim životom, svojom poviješću, svojim tijelom, na križu. I to je put kojim i ti, dragi brate, ideš nudeći ostavku na dužnost.
S pravom kažeš u svom pismu da nam pokopavanje prošlosti ne pomaže. Šutnja, propusti, pretjerana težina koja se daje prestižu institucija – sve to vodi samo osobnom i povijesnom fijasku; vodi nas da živimo s teretom – kako se kaže – “držanja kostura u ormaru”.
Urgentno je “provjetriti” stvarnost zlostavljanja i način na koji se Crkva s tim nosila i dopustiti Duhu da nas vodi u pustinju, pustoš, na križ i uskrsnuću. Put Duha moramo slijediti, a polazište je skromno priznanje: pogriješili smo, griješili. Neće nas spasiti istrage, a ni snaga institucija. Neće nas spasiti prestiž naše Crkve koja teži skrivanju svojih grijeha. Moć novca nas neće spasiti, kao ni mišljenje medija (često smo pretjerano ovisni o njima). Ono što će nas spasiti je otvoriti vrata Onome tko nas jedini može spasiti i priznati svoju golotinju: “Zgriješio sam”, “zgriješili smo” – i plakati i zamuckivati što bolje možemo: “Makni se od mene jer sam grešan čovjek”, ostavština koju je prvi Papa ostavio Papama i biskupima Crkve. Tada ćemo osjetiti onu iscjeljujuću sramotu koja će otvoriti vrata onoj samilosti i nježnosti Gospodina koji nam je uvijek blizu. Kao Crkva moramo tražiti milost srama kako bi nas Gospodin spasio da ne budemo bestidna prostitutka iz Ezekiela 16.
Sviđa mi se kako završavaš pismo: “I dalje ću radosno biti svećenik i biskup ove Crkve i nastavit ću biti pastoralno uključen gdje god to smatrate korisnim i dobrim. Sljedećih bih nekoliko godina svoje službe želio posvetiti pastoralu i raditi na duhovnoj obnovi Crkve, na što neumorno potičete”.
I to je upravo moj odgovor, dragi brate. Nastavi kako predlažeš, ali kao nadbiskup Münchena i Freisinga. A ako si u iskušenju pomisliti da Te ovaj Rimski biskup (Tvoj brat koji Te voli), potvrđujući Tvoje poslanje i ne prihvaćajući Tvoju ostavku, ne razumije, onda razmisli o onome što je Petar čuo od Gospodina kada mu je ponudio svoje odricanje na svoj način: “Makni se od mene, jer grešan sam čovjek” – a odgovor je bio “Pasi ovce moje”.
S bratskom naklonošću,
FRANJO
(vatican.va; fratellanza.net)
[1] Postoji opasnost da se kriza ne prihvati i da se pribjegne sukobu, ponašanju koje na kraju guši i sprečava bilo kakve moguće promjene. Budući da u krizi postoji klica nade, u sukobu je suprotno – klica beznađa. Kriza nas uključuje – sukob nas, s druge strane, drži zarobljenima i dovodi do aseptičnog Pilatova stava: “Nevin sam od krvi ove osobe. To je vaša stvar” (Mt 27,24) – stav koji nam je već nanio toliko štete i čini je i dalje.