Foto: CNS photo | KNA/katholisch.de
Papa Lav XIV. održao je u ponedjeljak 28. rujna 2026. u Schumanovu centru u Metzu govor na susretu „Na korijenima Europe za mir i jedinstvo“. Govoreći o Robertu Schumanu, kršćanskim korijenima Europe, međunarodnom pravu, migracijama i odgovornosti mladih, Papa je pozvao Europu da se odupre logici naoružavanja i sukoba te da ponovno otkrije dijalog, stvarnu solidarnost i služenje miru. Papin govor donosimo u cijelosti.
APOSTOLSKO PUTOVANJE NJEGOVE SVETOSTI LAVA XIV. U FRANCUSKU
GOVOR SVETOGA OCA
Na korijenima Europe za mir i jedinstvo
Metz, Schumanov centar,
28. rujna 2026.
Gospodine Predsjedniče,
Gospodine Kardinale,
poštovane civilne i vjerske vlasti,
dame i gospodo,
vrlo sam sretan što se nalazim ovdje, u ovome povijesnom gradu, raskrižju u srcu kontinenta, na susretu znakovita naslova: „Na korijenima Europe za mir i jedinstvo“. Zahvaljujem vam na ljubaznim riječima koje su mi upravo upućene.
Predloženi naslov nesumnjivo je nadahnut likom časnoga sluge Božjega Roberta Schumana, kojemu danas želimo odati osobitu počast, u ovome centru koji nosi njegovo ime, a ponajprije ovdje, u Moselleu, regiji u kojoj je dugo živio, gdje počiva i koju je mnogo godina predstavljao u Nacionalnoj skupštini. Upravo je iz povijesti ove regije, sa svim njezinim previranjima u 19. i 20. stoljeću, crpio nadahnuće kako bi pridonio oblikovanju Europe današnjice i sutrašnjice svojom glasovitom Deklaracijom od 9. svibnja 1950. Taj tekst istodobno označava polazište i dovršenje njegova zalaganja za pomirenje i jedinstvo europskoga kontinenta, koje je obilježilo cijeli njegov život.
Danas želimo u mislima krenuti na put koji polazi od korijena Europe, dolazi do njezine sadašnjosti i gleda prema budućnosti. Pitamo se na koji je način Robert Schuman bio oblikovan poviješću ove zemlje, čiji je bio sin, i kako je na presudan način pridonio oblikovanju moderne Europe, sve do toga da ga se smatra jednim od njezinih „otaca utemeljitelja“.
Uvijek je teško definirati Europu, kako u sadašnjosti tako i u prošlosti. Europa je, naime, postupno stjecala svijest o sebi u povijesnim razdobljima helenističke civilizacije, Rimskoga Carstva, a potom i širenja kršćanstva, tijekom vremena uključujući nove kulture, među ostalima germanske i slavenske, sve dok nije obuhvatila sve šira područja.
Europu stoga treba razumjeti kao kulturnu i povijesnu stvarnost prije nego kao geografsku. Tijekom stoljeća poprimala je nove granice i nove definicije, prolazeći kroz razdoblja rasta, dubokih kriza i novih preporoda. Jedna konstanta koja se može uočiti na njezinu dugom i burnom povijesnom putu jest da se Europa razvijala i napredovala onda kada je znala usvojiti pozitivne sastavnice svoje prošlosti te ih, zahvaljujući susretu s drugim, iznova izražavati u novim i kreativnim oblicima. Europska civilizacija plod je, naime, i stoljetnih susreta, premda oni nisu uvijek bili laki. Dovoljno je pomisliti na prisutnost arapske kulture na Pirenejskom poluotoku ili na otvaranje „Staroga kontinenta“ prema „Novome svijetu“, koje je, katkad bolno, iznjedrilo nove sinteze na američkom kontinentu.
Da bismo razumjeli tu dugu povijest, ipak ne možemo prešutjeti još jednoga Oca Europe: svetoga Benedikta, kojega je sveti papa Pavao VI. 1964. proglasio zaštitnikom Europe, nazvavši ga „glasnikom mira, graditeljem jedinstva, učiteljem civilizacije“[1]. Pomoć siromašnima, bolesnima i starijima; odgoj djece i sveučilišta; bolnice i medicina; arhitektura i inženjerstvo; razvoj znanosti; pravo te uređenje gradova i samih država: toliko je područja u Europi bilo duboko obilježeno svetim Benediktom i njegovim monasima! Bez toga monaškog njegovanja kulture europska civilizacija kakvu poznajemo ne bi postojala. Ovdje u Metzu, zahvaljujući djelovanju, među ostalima, svetoga Chrodegangusa, osjećao se benediktinski duh bratstva, zajedništva i dijeljenja. Odavde se gregorijanski koral proširio karolinškim područjima, donoseći sklad i ljepotu cijelome kontinentu.
Stoga se o Europi ne može govoriti bez spominjanja kršćanstva. Robert Schuman toga je bio itekako svjestan kada je rekao: „Kršćanstvo je naučilo jednakosti naravi svih ljudi, djece istoga Boga, otkupljenih istim Kristom, bez razlike rase, boje kože, društvenoga sloja ili zanimanja. Ono je dalo da se prizna dostojanstvo rada i obveza svakoga da mu se posveti. Priznalo je prvenstvo nutarnjih vrijednosti koje jedine oplemenjuju čovjeka. Univerzalni zakon ljubavi i milosrđa učinio je svakoga čovjeka našim bližnjim i na njemu se otada temelje društveni odnosi u kršćanskome svijetu.“[2]
Drugi otac utemeljitelj suvremene Europe, Alcide De Gasperi, nadovezuje se na njega ističući „zajedničku europsku baštinu“[3], odnosno „onu jedinstvenu etiku koja uzvisuje lik i odgovornost ljudske osobe svojim kvascem evanđeoskoga bratstva, svojim poštovanjem prava naslijeđenoga od starih, svojim njegovanjem ljepote istančanim kroz stoljeća, svojom voljom za istinom i pravednošću izoštrenom tisućljetnim iskustvom“[4].
Umjesto da bude isključivi konfesionalni kriterij[5], podsjećanje na dug europske kulture kršćanstvu omogućuje nam bolje razumjeti koliko je otvorenost transcendenciji trajna sastavnica ljudske osobe i živi izvor civilizacije.
U tom pogledu članak 17. Ugovora o funkcioniranju Europske unije ima veliku važnost. On potiče „otvoren, transparentan i redovit dijalog“ s Crkvama, uvijek uz poštovanje i bez zadiranja u „status koji uživaju“ u državama članicama. Laičnost koja uređuje život država ne podrazumijeva samo nekonfesionalni karakter građanskih institucija, nego pretpostavlja istinsku suradnju među stranama, kao i poštovanje autonomije Crkava od strane državnih vlasti i vlasti Unije te promicanje njihove slobode organiziranja, izražavanja i bogoslužja.
Riječ je o povratku izvoru vrijednosti koje čine temelj građanskoga suživota, odnosno „univerzalnim vrijednostima nepovredivih i neotuđivih prava osobe, slobode, demokracije, jednakosti i vladavine prava“ (Ugovor o Europskoj uniji, Preambula).
U današnjem multikulturalnom kontekstu potvrđivanje univerzalnosti tih vrijednosti, što je bitno za opstanak Europe, prolazi i kroz ponovno otkrivanje vlastitih korijena te kroz otvorenost dijalogu s drugim.
To je društvena i politička nužnost kako bi se ponovno otkrila središnja uloga ljudske osobe i dao stvaran sadržaj riječima poput slobode, demokracije, mira i jedinstva. U tu je svrhu dragocjen poziv pape Franje da cijenimo složenost europske stvarnosti u svem bogatstvu njezinih tradicija i osjetljivosti, ističući „izazov konstruktivnoga sklada, slobodnoga od hegemonija“[6].
Taj dvostruki pokret, ponovnoga otkrivanja i dijaloga, omogućit će također ponovno pronaći pravu ravnotežu među samim pravima, kao i između prava i dužnosti jer – kao što je često podsjećao papa Franjo – „uz pojam prava više se, čini se, ne povezuje jednako bitan i komplementaran pojam dužnosti, pa se tako na kraju potvrđuju prava pojedinca ne vodeći računa o tome da je svaki čovjek povezan s društvenim okruženjem, u kojem su njegova prava i dužnosti povezani s pravima i dužnostima drugih te s općim dobrom samoga društva“[7].
Suvremena Europa, naime, nalazi se pred novom etapom svoje duge povijesti susreta, dolaskom na kontinent tolikih muškaraca i žena koji bježe s ratnih područja i od progona ili traže bolji život daleko od siromaštva i bijede.
Kao što sam rekao tijekom nedavnoga posjeta Kanarskim otocima u Španjolskoj: „Ljudsko dostojanstvo zahtijeva zakonite i sigurne putove, spašavanje i pomoć, stvarnu suradnju protiv trgovaca ljudima, učinkovitu zaštitu žrtava, ozbiljne procese prihvata i integracije te politike koje svakoj osobi omogućuju dostojanstven život u vlastitoj zemlji“ (Susret s ustanovama za prihvat migranata).
No ni sve to još ne bi bilo dovoljno: prihvatiti neku osobu znači integrirati je kao u vlastitu obitelj, pružajući joj mogućnost da razvija svoje talente, sposobnosti i osjetljivost, ali i da uđe u duh doma koji je prima. Potrebno je shvatiti povijesni doseg onoga što se događa, odnosno susreta bez presedana među narodima i kulturama, koji poziva na kreativno ponovno otkrivanje naših korijena i istodobno na pozorno slušanje drugoga. Univerzalnost temeljnih europskih vrijednosti jamči nam da je taj dijalog moguć i da može našim društvima pružiti čvrst temelj, omogućujući učinkovitije djelovanje za mir i pomireni svijet.
Upravo je ta pronicljivost nadahnula ljude poput Schumana da nadiđu suprotstavljenost kulturnih identiteta i, nakon strašne tragedije Drugoga svjetskog rata, osnuju europske institucije. Taj je rat pokazao koliko veliko zlo čovjek može počiniti kada misli da u vršenju svoje moći nema nikakvih zapreka.
Robert Schuman, koji je živio s granicama koje su se neprestano mijenjale, pridonio je postavljanju temelja Europe svjesne hitnosti rušenja zidova koji su je razdirali. Njegova kršćanska formacija prenijela mu je vrijednost jednakosti, bez razlike rase ili društvenoga sloja, te ga naučila dostojanstvu rada. Smjenjivanje različitih nacionalnih suvereniteta usadilo mu je svijest o važnosti međunarodnoga prava i vrijednost zadane riječi. Odrastao u okruženju u kojem su se ponos i duh osvete činili prevladavajućima, Schuman se zauzeo za mir i bratstvo među narodima koji su, nakon što su se dugo međusobno borili, napokon prepoznali da trebaju jedni druge.
Koje su, dakle, pouke Roberta Schumana za današnju Europu i svijet? Prije svega, duboka želja za mirom. Nažalost, rat se danas ponovno pojavio, također u Europi: novi „beskorisni pokolj“[8] koji svakoga dana odnosi nebrojene civilne žrtve. I danas, kao i 1950., riječi sadržane u Schumanovoj deklaraciji ostaju aktualne: „Doprinos koji organizirana i živa Europa može dati civilizaciji prijeko je potreban za očuvanje miroljubivih odnosa.“[9] Potrebno je ustrajati u strpljivom dijalogu, pokazati hrabrost u pregovorima i biti spreman odreći se nekih stajališta radi višega dobra mira.
Naravno, traženje mira u Europi, kao i u ostatku svijeta, ne smije se zamijeniti s naivnim irenizmom. Naprotiv, Schumanove su riječi aktualnije no ikada: „Svjetski mir ne može se očuvati bez stvaralačkih napora razmjernih opasnostima koje mu prijete.“ Ipak, treba se čuvati iluzije ponovnoga naoružavanja. „Nije slučajno da ponovljene pozive na povećanje vojne potrošnje i odluke koje iz njih proizlaze mnogi državnici opravdavaju pozivajući se na opasnost koju predstavljaju drugi“[10] (Poruka za 59. svjetski dan mira, 1. siječnja 2026.). Promicati mir znači aktivno djelovati. Danas se moramo pitati činimo li doista „stvaralačke napore“ kako bismo promicali svjetski mir ili se samo trudimo „zaustaviti krvarenje rata“ i bolje se pripremiti za ratove za koje pretpostavljamo da tek trebaju doći.
Europa prema Schumanu kontinent je na kojem se prednost daje dijalogu umjesto sukobljavanju oružjem; na kojem se sredstva udružuju kako bi „svaki rat […] postao ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć“[11].
Europa prema Schumanu temelji se na poštovanju međunarodnoga prava koje, za razliku od nacionalnih pravnih poredaka, jedna država ne može nametnuti silom, nego počiva na općeprihvaćenom načelu pacta sunt servanda. To je načelo brižno sačuvano u posebnom zakonodavstvu ove regije, koje obuhvaća i odnose između države i Katoličke Crkve na temelju Konkordata iz 1801. između Svete Stolice i Francuske, koji je još uvijek na snazi.
Međunarodno pravo i multilateralizam naglašavaju stvarnu jednakost država u njihovim međusobnim odnosima i predstavljaju najbolji protuotrov volji za dominacijom, koja je u korijenu svakoga sukoba. Danas ljudski odnosi, kao i odnosi među državama, postaju sve barbarskiji. Vrijednost zadane riječi prezire se; umjesto toga razmeće se lažima i prijevarom. Europa može prekinuti tu spiralu zahvaljujući poštovanju drugoga koje je znala njegovati i sačuvati jer je tijekom posljednjih osamdeset godina obilno dokazala da je moguće zastupati različita mišljenja, zahtjeve i interese susrećući se umjesto sukobljavajući se.
Schuman nas podsjeća da uvijek treba pokazivati realizam i hrabrost: „Europa – govorio je – neće nastati odjednom niti kao cjelovita konstrukcija: gradit će se konkretnim ostvarenjima koja će prije svega stvoriti stvarnu solidarnost.“[12]Nikada ne smijemo izgubiti povjerenje u svoju sposobnost napredovanja, čak i kada su učinjeni koraci katkad mali i gotovo neprimjetni. Suvremeni zahtjev da se „sve dobije odmah“ ne odgovara europskoj povijesti i kulturi, koje nas, naprotiv, uče vrijednosti vremena i strpljivosti. Malim koracima može se ostvariti ta konkretna solidarnost koja podrazumijeva da se nitko ne osjeća napuštenim ili zaboravljenim.
Dijeleći s vama ova razmišljanja, mislim prije svega na mlade, pozvane graditi Europu današnjice i sutrašnjice. Kao što je već primijetio Schuman: „Neka ta zamisao pomirene, ujedinjene i snažne Europe odsad postane geslo mladih naraštaja, željnih služiti čovječanstvu napokon oslobođenom mržnje i straha, koje nakon predugoga razdoblja podjela ponovno uči kršćansko bratstvo“[13].
Mladima kažem: imajte hrabrosti odgovorno živjeti poslanje izgradnje mira, u svojem srcu, u svojim odnosima, u svojoj obitelji, u školama i na sveučilištima, u životu svojih gradova, svojih zemalja i cijele Europe.
Ne podvrgavajte se logici nasilja i tlačenja.
Ljubite život u svakom trenutku i ne bojte se budućnosti!
Ne bojte se osnovati obitelj, imati djecu, braniti dostojanstvo svake osobe, od prvoga trenutka u majčinoj utrobi do posljednjega daha.
Ne bojte se neumorno raditi u službi dobra svojih zajednica, također kroz politički angažman.
Budite graditelji zajednice!
I s vama će Europa, čvrsto ukorijenjena, nastaviti cvjetati i nadahnjivati cijeli svijet.
Neka vas Bog podupre u tim odlukama te neka blagoslovi i štiti cijelu Europu! (ika.hr; fratellanza.net).
[1] Sv. Pavao VI., Apostolsko pismo Pacis nuntius (24. listopada 1964.): AAS 56 (1964), 965.
[2] R. Schuman, Pour l’Europe, Ginevra 20105, 57-58.
[3] Usp. A. De Gasperi, La nostra patria Europa. Discorso alla Conferenza Parlamentare Europea, 21. travnja 1954., u: Alcide De Gasperi e la politica internazionale, Roma 1990, vol. III, 437-440.
[4] Isto.
[5] Usp. Isto.
[6] Franjo, Govor Vijeću Europe (25. studenoga 2014.).
[7] Franjo, Govor Europskom Parlamentu (25. studenoga 2014.).
[8] Benedikt XV., Lettera ai capi dei popoli belligeranti (1. kolovoza 1917.): AAS 9 (1917), 423.
[9] Schumanova deklaracija, Pariz, 9. svibnja 1950.
[10] Isto.
[11] Isto.
[12] Isto.
[13] R. Schuman, Pour l’Europe, 46.