Papa Franjo kreće na najteže i najvažnije putovanje svoga pontifikata: blizina kršćanima, podrška obnovi zemlje razorene ratovima i terorizmom, pružena ruka muslimanskoj braći i sestrama. Ostvaruje se san Ivana Pavla II.
Andrea Tornielli
Irački kršćani čekali su Papu dvadeset i dvije godine. Bilo je to 1999. godine kada je sveti Ivan Pavao II. planirao kratko, ali značajno hodočašće u Ur Kaldejski, prvu etapu jubilarnog putovanja do mjestâ spasenja. Htio je krenuti od Abrahama, od zajedničkog oca kojeg priznaju židovi, kršćani i muslimani. Mnogi su odgovarali starijeg poljskog papu, moleći ga da ne krene na putovanje koje bi moglo riskirati da ojača Sadama Husseina još uvijek na vlasti nakon prvog Zaljevskog rata. Papa Wojtyla išao je ravno svojim putem, unatoč pokušajima razuvjeravanja, posebno od strane Sjedinjenih Američkih Država. No u konačnici to munjevito putovanje izuzetno vjerske naravi nije izvedeno zbog protivljenja iračkog predsjednika.
Zemlja je 1999. godine već bila na koljenima zbog krvavog rata protiv Irana (1980.-1988.) i međunarodnih sankcija nakon invazije na Kuvajt i prvog Zaljevskog rata. Broj kršćana u Iraku tada je bio više od tri puta veći nego danas. Propušteno putovanje Ivana Pavla II. ostalo je otvorena rana. Papa Wojtyla podigao je glas protiv druge zapadne vojne ekspedicije u zemlji, munjevitog rata 2003. godine, koji je završio svrgavanjem Saddamove vlade. Na Angelusu 16. ožujka rekao je: “Želio bih podsjetiti države članice Ujedinjenih nacija (UN), a posebno one koje čine Vijeće sigurnosti, da je upotreba sile krajnje sredstvo nakon što su iscrpljene sva ostala mirna rješenja, prema poznatim načelima same Povelje UN-a”. Tada je nakon Angelusa molio: “Pripadam onoj generaciji koja je doživjela Drugi svjetski rat i preživjela ga. Dužan sam reći svim mladim ljudima, mlađima od mene, koji nisu imali ovo iskustvo: ‘Nikad više rata!’, kao što je to rekao Pavao VI. tijekom svog prvog posjeta Ujedinjenim nacijama (UN). Moramo učiniti sve što je moguće!”.
Nisu to poslušali oni “mladi ljudi” koji su ratovali i nisu bili sposobni graditi mir. Irak je pogođen terorizmom, napadima, bombama i razaranjima. Društveno se tkivo raspalo. A 2014. godine zemlja je doživjela rast samozvane Islamske države koju je proglasio ISIS. Uslijedilo je još razaranja, progona, nasilja, s regionalnim i međunarodnim silama upletenim u borbama na iračkom tlu. Umnožile su se nekontrolirane oružane grupe. Na štetu, s visokim gubitkom ljudskih života, bespomoćno stanovništvo, podijeljeno po etničkim i religijskim pripadnostima. Gledajući iračku situaciju, iz prve se ruke osjeća konkretnost i stvarnost riječi koje je Franjo želio utkati u svoju najnoviju encikliku Fratelli tutti: “Ne možemo, dakle, više rat promatrati kao rješenje jer će rizici vjerojatno uvijek nadmašiti predmnijevane koristi koje mu se pripisuju. S obzirom na tu činjenicu, danas je vrlo teško podržati racionalne kriterije koji su razvijani tijekom stoljeća da bi se govorilo o mogućem »pravednom ratu«. Nikada više rata!… Svaki rat ostavlja naš svijet gorim nego što je bio prije. Rat je neuspjeh politike i čovječanstva, sra motna predaja, poraz pred silama zla” (FT, 258, 261).
Tijekom godina stotine tisuća kršćana bilo je prisiljeno napustiti svoje domove kako bi u inozemstvu potražili utočište. U zemlji rane evangelizacije, čija vrlo drevna Crkva vuče korijene iz apostolskog propovijedanja, kršćani danas iščekuju Franjin posjet poput daška svježeg zraka. Papa je već davno objavio svoju volju da ode u Irak da ih utješi, slijedeći jedinu “geopolitiku” koja ga pokreće, odnosno onu da pokaže blizinu onima koji pate i da promiče, uz njegovu prisutnost, procese pomirenja, obnove i mira.
Iz tog razloga, unatoč rizicima povezanim s pandemijom i sigurnošću, unatoč nedavnim napadima, Franjo je i do sada zadržao ovaj plan na svom dnevnom redu, odlučan da ne razočara sve Iračane koji ga čekaju. Srce prvog međunarodnog putovanja nakon petnaest mjeseci prisilne blokade zbog posljedica Covida-19 bit će susret u Uru, gradu iz kojeg je pošao patrijarh Abraham otišao. Prilika je to za molitvu zajedno s vjernicima drugih religija, posebno muslimanima, kako bismo ponovno otkrili razloge suživota među braćom i sestrama, kako bi se izgradila društvena struktura koja nadilazi frakcije i etničke skupine, te poslala poruka Bliskom Istoku i cijelom svijetu (vatican news; fratellanza.net).