Obnoviti strukture župe ponovnim otkrivanjem misijskog zvanja svake krštene osobe i istodobno nadvladavajući ideju o župnom pastoralu unutar ograničenog teritorija – središnji su aspekti naputka „Pastoralna preobrazba župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve“ kojeg je sastavila i 20. srpnja objavila Kongregacija za kler. U dokumentu se naglašava da danas postoji konkretan rizik da župe ostanu birokratske organizacijske strukture pažljivije za očuvanje sebe nego evangelizaciju i poziva ih se da sve više usmjeravaju pažnju prema novim oblicima siromaštva, piše Fabio Colagrande za Vatican News koji je razgovarao s kardinalom prefektom Kongregacije za kler.
Na pitanje zašto Crkva upozorava na nužnost obnove župnih struktura kroz misionarsku prizmu, kardinal Beniamino Stella odgovara: Svatko od nas pripada zajednici, obitelji. Ta naša vjera, što znači prianjanje, što znači susret, što znači obožavanje Božjeg lica, mora nas nužno voditi da gledamo izvan naših osobnih i obiteljskih potreba, da osjećamo da je naša sfera djelovanja čovječanstvo, ali čovječanstvo šire od našeg kućnog vrta, naših granica. Biti misionar znači zaboraviti svoj dom, zaboraviti obitelj, prije svega zaboraviti vlastite udobnosti i, polazeći od ljepote vjere i radosti Evanđelja, osjećati da pripadamo Gospodinu i zato dijelimo svoje blago s onima koji ga nemaju, s onima koji su izgubili osjećaj za svoju vrijednost, s onima koji se trebaju vratiti da bi upoznali Gospodina, da bi osjetili Njegovu prisutnost u njihovim životima.
Stoga župa nije neka utvrda, palača ili čvrsta neprobojna struktura kojeg treba čuvati i štititi, već treba baciti ključeve, otvoriti širom vrata, provjetriti prostore i izaći van. Baš onako kako nas na izlazak podsjeća i potiče papa Franjo. Župa bi trebala biti jedna struktura u pokretu u traženju. Traženju onih koji su izgubljeni, napušteni, koji nemaju smjer, svih koji su u potrebi. Župa sa svim svojim članovima od župnika, đakona, posvećenih osoba i pastoralnih djelatnika treba biti povezana sa svim članovima, živjeti i suživljavati se s njima u vremenu i njegovim potrebama. Župe nisu ograničene prostorom, nego bi međusobno trebale surađivati pod vodstvom svojih župnika, ne bi li tako svaki krštenik osjetio i doživio univerzalnost Crkve, osjetio se živim članom tog organizma i članom te velike obitelji. No, zato je potrebno podnositi velike žrtve od kojih je prva, izaći iz vlastite komocije i pogledati na potrebe i zahtjeve drugoga koji nam je darovan u župnoj zajednici.
Iako dobar dio dokumenta navodi od ranije poznate i ustaljene norme vezane za župe i župno djelovanje, ipak donosi ili barem upozorava na neke činjenice koje su u životu jedne župe sve više zanemarene. U tom svemu uloga župnika jest da bude pravi pastir koji služi zajednici, a ne obrnuto. Đakoni svoje služenje izvršavaju na način kao i dosad, kao biskupovi i župnikovi suradnici, u evangeliziranju i služenju kod oltara, no ne trebaju biti smatrani polu-svećenicima niti polu-laicima.
Posvećenim osobama i laicima pruža se služba koja joj je dodijeljena već odredbama i dokumentima II. Vatikanskog koncila, međutim ovim se naputkom stavlja naglasak na službu koja se možda dovoljno ne prakticira u pojedinim župama, kao na primjer, prema potrebi, dijeljenje sakramenta krštenja, sudjelovanje na sakramentu ženidbe, te vođenje i tumačenje Službe Riječi, dakako uz prethodno odobrenje Svete Stolice. Ipak, izricanje homilije tijekom Svete Mise vjernicima laicima ovim dokumentom nije dozvoljeno.
Što se tiče suodgovornih tijela poput Ekonomskog vijeća, naglašeno je da crkvena/župna dobra, pripadaju župi, a ne župniku, stoga Ekonomsko vijeće ima ulogu upravljanja dobrima potaknuti evanđeoskim primjerom kako bi time svjedočili suodgovornost u životu Crkve za brigu o svim potrebama župne zajednice i njenih članova.
Glede “plaćanja sakramenata” istaknuto je da ne smije postajati taksovnik ili cijenik jer to nije nešto čime bi se trgovalo. Vjernici su, stoga, pozvani dati svoj dar ili prilog prema svojim mogućnostima, te se osjećati suodgovornima u svakoj financijskoj potrebi župe, jer ona i jest njihova.
Naputak je dobio i kritike, osobito s njemačkog govornog područja. Glavni prigovori izrečeni su zbog navodnih natruha “klerikalizma” i toga da su autori dokumenta – umjesto konzultacije pastoralaca, pogleda u realnost župa i inovativnosti – uglavnom navodili već ranije odredbe i crkveno pravo (vatican news; fratellanza.net).