Svake godine predsjednik, potpredsjednik i glavni tajnik Kanadske biskupske konferencije provode nekoliko dana u Rimu u posjetu raznim kurijalnim dužnosnicima i budu na sastanku s Papom. Jedne godine dok sam bio predsjednik, naš glavni tajnik – svećenik – bio je bolestan i morao ga je zamijeniti naš pomoćnik glavnog tajnika (engl. Assistant secretary general, ASG), laik. Nekoliko trenutaka prije naše papinske audijencije, rečeno nam je da pomoćnik glavnog tajnika može pozdraviti Papu Franju i fotografirati se s njim, ali da mu neće biti dopušteno prisustvovati sastanku jer nije zaređen. Potpredsjednik i ja smo inzistirali, objašnjavajući da je on bio ASG više od dvadeset godina i da je čuvao više pontifikalnih tajni od svih ostalih u Kanadi. Rekli su nam da će zamoliti Papu. Obradovali smo se kad je on pristao.
Dok smo nas četvorica sjedali na stolice, Papa Franjo rekao nam je otprilike ovako: “Pitali su me može li vaš pomoćnik glavnog tajnika sjediti s nama na našem sastanku. Pitao sam: Pa zašto ne? Rekli su da nije zaređen. Onda sam upitao: Je li on kršten? Naravno da se može pridružiti našem sastanku. Drago mi je da ste u vašoj biskupskoj konferenciji imenovali laika na takvo odgovorno mjesto. Klerikalizam je bolest koja slabi našu Crkvu.” Zatim se obratio našem pomoćniku glavnog tajnika i izravno mu rekao: “Drago mi je da ste laik”. Na što je naš pomoćnik glavnog tajnika odgovorio: “I meni je drago što ste Vi Papa!”. Svi smo prasnuli u smijeh.
Za Papu Franju klerikalizam ide u srž ponekad problematičnog odnosa između svećenstva i laika u Katoličkoj crkvi. Nije Papa prvi koji se pozabavio ovim pitanjem, naravno. Davne 1946. godine, u govoru kardinalima koje je upravo kreirao, Papa Pio XII. je komentirao: “U Crkvi ne postoje aktivni i pasivni elementi, vodstvo i laici. Svi članovi Crkve pozvani su raditi na savršenstvu Kristova tijela … … [Vjernici laici] bi trebali imati sve jasniju svijest ne samo o pripadnosti Crkvi, već i o tome da su Crkva, to jest zajednica vjernika na zemlji pod vodstvom Pape, zajedničke glave, i biskupa u zajedništvu s njim. Oni su Crkva”.
Drugi vatikanski koncil temelji ovo učenje na zajedničkom dostojanstvu svih krštenih i iznosi njegove implikacije u mnogim svojim dokumentima, posebno u Lumen Gentium (o Crkvi) i Apostolicam Actuositatem (o laičkom apostolatu). Papa Ivan Pavao II. ovom je pitanju posvetio sinodu i pobudnicu (Christifideles Laici). Međutim, gotovo sedamdeset i pet godina nakon enciklike Pape Pija XII. o Crkvi Mystici Corporis, Papa Franjo drži da crkveni nauk o punom sudjelovanju vjernika laika u crkvenom životu tek treba ostvariti. Kao što je rekao u pismu kardinalu Marcu Ouelletu od 19. ožujka 2016. godine: “Sjećam se sada famoznog izraza: ‘Ovo je vrijeme laika’, no čini se da je sat stao”.
Njegovo pastoralno iskustvo kao nadbiskupa Buenos Airesa navelo ga je da identificira određene stavove koji priječe puni procvat karizme mnogih vjernika laika u Crkvi. Nekoliko mjeseci nakon što je izabran za petrovsku službu, dijagnosticirao je problem na ovaj način u govoru biskupima Latinske Amerike: “Klerikalizam … ima veze s grešnim sudioništvom: svećenik klerikalizira laika, a laik ljubazno traži da bude klerikaliziran, jer je duboko u sebi to lakše … … To dijelom objašnjava nedostatak zrelosti i kršćanske slobode dijela laika”. Istaknuo je da problem nije samo u kleru koji je u iskušenju da se drži svoje moći, već i u laicima koji ne žele biti opterećeni odgovornošću punog angažmana u životu Crkve.
Doista, odupiranje iskušenju klerikalizma zahtjevno je i za svećenike i za laike. Potrebna je istinska suradnja, podjela moći i razvoj novih procesa donošenja odluka. Papa Franjo je dao tri primjera ovog novog smjera u svom razgovoru s latinoameričkim biskupima: “Širenje biblijskih studijskih skupina, crkvenih zajednica i pastoralnih vijeća zapravo pomaže u prevladavanju klerikalizma i povećava laičke odgovornosti”.
Vidi također >>> Papa: Klerikalizam je prava izopačenost u Crkvi!
Prema Franji, klerikalizam ne samo da koči kršćanski rast laika, on izopačuje sam kler, udaljavajući od ljudi đakone, svećenike i biskupe, što dovodi do institucionalizacije Crkve i nanosi ogromnu štetu. U svojoj propovijedi ujutro 13. prosinca 2016. u kapeli u Domus Sanctae Marthae, upozorio je na stav svećeničke kaste u Isusovo vrijeme. Nisu imali obzira prema onima koji su im povjereni, prema “skromnim ljudima, koje su ovi pojedinci bacili u stranu i ušutkavali, posramljivali”. Još se i danas, rekao je, “svećenici osjećaju superiorno; distanciraju se od naroda; nemaju vremena slušati siromahe, patnike, zatvorenike, bolesnike … Klerikalizam je uistinu užasna stvarnost i njegova su žrtva uvijek isti: siromašni, ponizni ljudi koji čekaju Gospodina”.
Postoji još jedna strana klerikalizma koja smeta Papi Franji: tendencija da se od laičkih vođa stvaraju klerici. U ožujku 2014., razgovarajući s članovima mreže Corallo, talijanske mreže katoličkih radio i televizijskih postaja, podsjetio je na svoje iskustvo u Buenos Airesu: “Ovo sam tako često čuo u svojoj domovini: ‘U mojoj župi postoji stvarno fin laik koji zna organizirati. … Eminencijo, zašto ga ne bismo zaredili za đakona?’ Svećenikov prijedlog je odmah: klerikalizirati. .. A zašto? Je li đakon ili svećenik važniji? Ne! To je pogrešno … Dobar je laik? Onda neka nastavi kao takav i kao takav neka raste. Jer to uključuje identitet kršćanske pripadnosti. Za mene, klerikalizam sprečava rast laika”.
Ovdje Papa zamjera nedostatak uvažavanja specifičnog poziva laika, omalovažavanje laičke misije u Crkvi i svijetu. Namršti se zbog stava koji podrazumijeva da je samo zaređena služba vrijedna i važna. Predani, osnaženi laici ključni su za razvoj misijske Crkve, one koja je uistinu sposobna naviještati “Radost Evanđelja” današnjem svijetu.
To nam pomaže razumjeti njegove sumnje u biranje i žena među kardinale ili zaređivanje žena za đakonice. Govoreći o prvom, citiran je u talijanskom dnevniku La Stampa. “Ne znam odakle dolazi ova smiješna ideja. Žene u Crkvi moraju biti cijenjene, a ne ‘klerikalizirane’. Tko misli na žene kardinale, pati od malo klerikalizma”. I na svom sastanku s Međunarodnom unijom vrhovnih redovničkih poglavarica u svibnju 2016. godine, iako je pristao uspostaviti Povjerenstvo za proučavanje povijesti žena đakonica u Crkvi, ponovno je govorio o opasnosti od klerikalizacije i laika i žena.
Očito se ovdje postavlja pitanje zašto bi bilo ispravno zarediti neke muškarce za trajni đakonat ako je to njihovo zvanje, dok bi zaređivanje žena automatski značilo upadanje u klerikalizaciju. S druge strane, Papa često govori o potrebi otvaranja strukture moći Crkve za žene, bez da im nužno daje klerikalne funkcije. To, pak, postavlja pitanje veze između moći zaređenih i moći upravljanja u Crkvi. Međutim, za to bi bio potreban jedan sasvim drugi članak (fratellanza.net).
Nadbiskup Paul-André Durocher
Izvor: A Pope Francis Lexicon (ur. Cindy Wooden – Joshua McElwee, 2018., str. 21-24.)