Foto: © Emmanuel Mounier
„Prihvaćanje realnog prvi je postupak svakog stvaralačkog života. Tko odbija taj postupak, bulazni i njegova djelatnost zastranjuje“ (Emmanuel Mounier, „Angažirana vjera“)
Krešimir Cerovac
Ove se godine obilježava 120 godina od rođenja i 75 godina od smrti Emmanuela Mouniera katoličkog mislitelja, teologa, učitelja i esejiste (1905.-1950.). Mounier je razvio ideju komunitarnog personalizma, naglašavajući odgovornost pojedinca da aktivno sudjeluje u povijesti, iako je krajnji cilj izvan vremena i prelazi granice ljudske povijesti. Njegov personalizam ističe aktivnu, angažiranu i odgovornu ulogu pojedinca u povijesti. Mounier je primjetio tri suprotstavljena pogleda na osobu koja su nudili njegovi suvremenici: liberalni individualizam, fašizam i marksizam. Međutim, nijedan nije pružio pravo razumijevanje osobe jer nisu imali iskren osjećaj za njezin poziv. Prema Mounieru, sva tri ova moderna pogleda mogu se identificirati „neprijateljima osobe.”
Za njega osoba nije samo pasivni promatrač vremena, nego aktivni sudionik koji sukreira stvarnost. Isticao je važnost ljudske osobe – ne kao usamljenog pojedinca, nego kao bića duboko povezanog sa zajednicom, sposobnog za nadilaženje sebe i pozvanog da se uključi u povijest. Mounier je taj princip nazvao „filozofijom angažmana … nerazdvojivu od filozofije apsolutnoga ili transcendencije ljudskog modela”. Personalizam je mnogima pružio novu viziju i način života – priliku da žive Evanđelje i svoju katoličku vjeru na autentičan način. Mounier je naglašavao odgovornost svakog pojedinca da aktivno sudjeluje u povijesti, iako krajnji cilj nadilazi vrijeme i ljudske granice. Personalizam odbacuje pasivni odnos prema povijesti, ali i ekstremni individualizam koji zanemaruje zajednicu, kao i kolektivizam koji guši osobnu slobodu. Umjesto toga, Mounier poziva na angažirani humanizam u kojem osoba postaje glavni akter povijesti, odgovorna za svoju sudbinu, ali i za sudbinu zajednice.
Mounier vidi modernu civilizaciju kao da je skrenula s pravog puta zbog materijalizma, individualizma i kapitalizma. Zato poziva na nenasilnu kulturnu revoluciju koja bi otvorila put „potpunoj preobrazbi naše civilizacije”. Po njemu, personalističko društvo treba jamčiti ljudska prava i spriječiti državu i druge institucije da ulaze u osobni prostor ljudi. Personalizam, pozitivno gledano, želi organizirati društvo tako da na svakoj razini potiče inicijativu, odgovornost, zajedništvo i decentralizaciju. Personalizam pokušava zadržati i kolektivitet i slobodu kroz ekonomiju u kojoj se, primjerice, velika industrija sastoji od samoupravnih institucija, ali unutar mandata koji izdaje društvo. Naglašava da program ne sadrži konačna rješenja, već predstavlja način razmišljanja i življenja. Personalizam nije sustav; to je perspektiva, metoda i zahtjev. Mounier nije bio samo zagovornik personalizma, nego i katolik s lijevih stavova.
Emmanuel Mounier u svojim je djelima isticao neiscrpnu dubinu Božje Riječi, koja se uvijek iznova otkriva novom u svim vremenima. Rekao je, između ostalog: „Kristovo obećanje unosi u tijek vremena stalnu i neiscrpnu novost. Ideja novog s kršćanstvom je nešto novo u svijetu … Za čovjeka, koji ne odustaje od svog poziva, kršćansko vrijeme je u svakom trenutku pravo novo, a opet istinito, jer ga prožima vječnost.“
Mounierova ideja kršćanskog vremena nije statična, već potiče na stalnu obnovu. Kršćanstvo nije samoskup pravila, nego živa istina koja poziva svakoga da aktivno sudjeluje u povijesti. Nije se protivio tradiciji, ali je upozoravao na opasnost da tradicija postane ukočena i spriječi slobodu i kreativnost pojedinca. Za njega, tradicija nije nešto što se samo prenosi, već se stalno obnavlja kroz angažman ljudi i zajednice. Cijenio je duboku vrijednost kršćanske tradicije, ali je isticao da mora ostati otvorena za dijalog sa suvremenim svijetom. Njegova filozofija personalizma odražava evanđeoski poziv na odgovornost, gdje pojedinac nije samo pasivni primatelj tradicije, nego aktivni sudionik u njezinu oblikovanju.
Postoji mnogo sličnosti između razmišljanja Emmanuela Mouniera i pape Franje. Iako papa Franjo ne citira Emmanuela Mouniera kao neki njegovi prethodnici, poput svetog Ivana Pavla II., čija je personalistička filozofija bila pod značajnim utjecajem Mouniera, duh i temeljna načela personalizma jasno se osjećaju kroz cijeli njegov pontifikat. Prije svega, to je naglasak na dostojanstvu svake osobe. Papa Franjo je uvijek stavljao čovjeka, posebno one najranivije i najsiromašnije, u središte svojeg razmišljanja. Pozivao je na okončanje „kulture odbacivanja” što izravno odražava personalistički stav da se ljudi ne smiju tretirati kao nešto što se može odbaciti. Osuđivao je sustave koji depersonaliziraju ili dehumaniziraju ljude, bilo kroz ekonomsko izrabljivanje, ravnodušnost prema migrantima ili nasilje. I Mounier i papa Franjo oštro kritiziraju ekonomske sustave koji stavljaju profit i materijalnu dobit ispred ljudskog života i razvoja. Mounierova kritika „surovog kapitalizma” danas se osjeća u papinim osudama „ekonomije koja ubija” i njegovom pozivu na „humaniju ekonomiju”. Obojica se zalažu za ekonomiju koja služi ljudima, a ne za sustav koji ljude gura u stranu kao obične dijelove stroja.
Iako je Mounier pisao prije nego što je suvremena ekološka kriza bila jasno prepoznata, njegov naglasak na tijelo i duh kao jedinstvo te povezanost svega u prirodi daje snažnu filozofsku podršku papinoj enciklici „Laudato Si’“. Ako je ljudska osoba jedinstvo duha i tijela, ukorijenjena u materijalnom svijetu, onda uništavanje prirode direktno pogađa ljudsko dostojanstvo i dobrobit. Napisao je: „Umjesto da vide u promaknuću materije i njezinoj upotrebi pravi religiozni čin koji postupno otkriva slavu Božju u svemiru, neki to osuđuju kao svetogrdnu indiskretnost ljudske inteligencije (…).“
Danas je posebno važno istaknuti Mounierovu poruku o odgovornosti kršćanske misli: „Kršćanska misao više nije samo pitanje pojedinih erudita … ona predstavlja izazov za sve svoje resurse, jednu vrstu filozofskog rata, … gdje nije riječ o zatvaranju pojedinih pojedinih praznina, nego o pokretanju dubokih snaga kroz reorganizaciju svih snaga.“
Ovo pokazuje Mounierovu želju da kršćanstvo prijeđe s pasivnog, akademskog ili fragmentiranog djelovanja na aktivnu, zajedničku i revolucionarnu ulogu u suočavanju s izazovima suvremenog svijeta. Njegov personalizam naglašava da je svaka osoba pozvana dati duhovni i intelektualni doprinos. U današnjem kontekstu (lipanj 2025.), ova ideja povezuje se s papom Franjom i njegovom vizijom sinodalne Crkve, gdje laici, uključujući žene i marginalizirane, aktivno sudjeluju u oblikovanju crkvenog mišljenja. „Filozofski rat“ nije nasilni sukob, nego intelektualni i duhovni izazov u kojem kršćanstvo mora braniti svoje vrijednosti.
Emmanuel Mounier je još davno prije Drugog vatikanskog koncila rekao: „Znam da se ta potpuna duhovna i politička pasivnost često veže uz ideju o ulozi laika u Crkvi. Ali isto tako znam da je to u suprotnosti s temeljnim učenjem i dubokim životom moje Crkve“.
Danas je važno da laici sami preuzmu inicijativu, a ne da samo čekaju da ih hijerarhija pozove, pokrene ili usmjeri: „Stvoreni smo da Bogu koji nam je dao jedan talent vratimo dva, a ne da taj jedan beskrajno glačamo kako bi bio što sjajniji.“
Prava novost u kršćanstvu nije pasivno iščekivanje boljih vremena, već aktivna odgovornost za sadašnji trenutak, u svjetlu konačne istine o čovjeku i njegovom pozivu. To se posebno jasno vidi u socijalnom nauku Crkve i djelovanju kršćana koji, nadahnuti vjerom, mijenjaju društvo kroz ljubav, solidarnost i istinsku službu čovjeku.
Mounier poziva na realan, ali i duboko nadahnjujući angažman, koji nije ni naivan ni samo aktivistički, nego je ukorijenjen u vjeru u Božje Kraljevstvo. Kršćani su pozvani biti „sol zemlje i svjetlo svijeta”, ne bježeći od problema, već ih hrabro i potpuno rješavajući, vođeni vječnošću i trajnim vrijednostima Evanđelja: „Kad je Krist rekao: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta, nije mislio da mi nismo dio ovog svijeta, nego da njegova poruka nije namijenjena samo za miran život u ovom svijetu. Mi želimo raditi za bolje društvo, suočavajući se hrabro s problemima našeg vremena, a ne odustajati od kršćanskog poziva na uzvišenost kroz slabe i smiješne pokušaje rješenja, koji su bezvrijedni i za svijet i za Boga.“
Mounier nije idealizirao Crkvu na trijumfalistički ili klerikalistički način. Bio je duboko odan Katoličkoj Crkvi, ali je jasno ukazivao na njezine povijesne pogrješke, posebno kada se nije zauzela za potlačene ili se previše vezala uz vlast. Danas bi sigurno dodao i seksualne zločine nad mladima. Za Mouniera, svetost nije bila u savršenstvu njezinih članova ili povijesnim djelima, već u njezinoj božanskoj misiji i sakramentalnom životu. Prekrasno je, kao rijetko tko, tu stvarnost opisao riječima: „Crkva je sveta zbog svoje istinske svetoće, što znači da uvijek nosi riznicu ljubavi unatoč svojim pogrješkama. Čak i da, uzmimo najgori slučaj, svi svećenici i sam Papa u ovom trenutku budu u smrtnom grijehu, na zemlji bi i dalje ostalo Božje tijelo i Duša. Naša vjernost ne ovisi o tome tko je trenutno u kakvom duhovnom stanju. Kad govorimo o padovima ili izdajama unutar Crkve, važno je shvatiti da to nikada ne znači da je sama Crkva kao takva izgubljena, u svom Tijelu i Duši. Loše stvari mogu zahvatiti samo površinu Crkve, poput rđe, ali ne i njezinu duboku, mističnu i nepromjenjivu stranu, gdje se vjera povezuje s djelima.“
Mounierova personalistička filozofija gledala je Crkvu kao mjesto gdje svaka osoba može ostvariti svoj puni duhovni potencijal, unutar zajedništva. Crkvu je opisao kao zajednicu ljudi usmjerenih prema nečem višem – Tijelo Kristovo – i zato svetu, unatoč osobnim grijesima njezinih članova.
„Ona je zapravo nepovrediv grad: grijeh može biti prisutan poput vina u vodi, ali ona ostaje čista kao voda, bez miješanja s grijehom. Čak i ako njeni predstavnici posrnu, to ne umanjuje njena svojstva: sakramentalni život i dalje prolazi kroz ruke grješnog svećenika; ne povlači se iz Crkve, nego uvijek pronalazi svoj put od Boga do čovjeka, kroz dio tijela koji ostaje nepokvaren.“
U doba umjetne inteligencije, konzumerizma i sve dubljih društvenih podjela, Mounierov naglasak na ‘duhovnoj dimenziji osobe’ i ‘autentičnoj zajednici’ pruža nužnu alternativu dominantnim svjetonazorima koji čovjeka svode na funkciju, algoritam ili statistički podatak. Spoj ‘kršćanske koncepcije vremena’ s ‘idejom novosti’ u Mounierovom personalizmu nudi snažan odgovor na suvremena egzistencijalna i etička pitanja. Vrijeme nije neprijatelj kojeg treba nadmudriti ili pobijediti, već ‘prostor oblikovanja i sazrijevanja osobe’, prilika da čovjek u vlastitoj slobodi ‘ostvari svoj duhovni identitet i prepozna poziv na autentično djelovanje’.
Mounierov personalizam ne poziva na pasivnu kontemplaciju, već na budnost, angažman i nadu. U njegovu se pogledu vjera i filozofija međusobno nadopunjuju, gradeći most između ‘nadnaravnog poziva i konkretne povijesti’, pokazujući da je moguće biti istinski angažiran u društvu, a pritom ostati vjeran i čovjeku i Bogu.
Napomena: Citati su preuzeti iz knjige „Angažirana vjera“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972.
(fratellanza.net)