Foto: © katholisch.de
Petar prepoznaje da mu Gospodin govori, ali mu se suprotstavlja jasnim odbijanjem, jer ta naredba ruši propise Tore kojih se ne može odreći zbog svoga vjerskog identiteta. Potom doživljava pravo i istinsko obraćenje, bolan i neizmjerno plodan iskorak iz vlastitih kulturnih i vjerskih kategorija: Petar pristaje blagovati zajedno s poganima hranu koju je oduvijek smatrao zabranjenom, prepoznajući je kao oruđe života i zajedništva s Bogom i s drugima.
Na početku zgode (Djela Apostolska 10) opisuje se Kornelijevo obraćenje, koji čak prima i neku vrstu navještaja. Kornelije je poganin, vjerojatno Rimljanin, satnik (časnik s nižim činom) okupacijske vojske, koji se bavi zanimanjem koje se temelji na nasilju i zlostavljanju. Ipak, posvećen je molitvi i milostinji, odnosno njeguje odnos s Bogom i brine se za bližnjega. Upravo njemu anđeo iznenada dolazi, oslovljava ga imenom i poziva ga da pošalje – glagol poslanja! – svoje sluge u Jopu da pozove – glagol poziva! – Petra. Pripovijest tada postaje svjedočanstvom o obraćenju potonjeg, koji je istog dana imao viđenje, u kojem mu neki glas naređuje da kolje i jede životinje, od kojih su neke nečiste. Njegov je odgovor odlučan: »Nipošto, Gospodine! Ta nikad još ne okusih ništa okaljano i nečisto« (Dj 10,14). On prepoznaje da mu to Gospodin govori, ali mu se suprotstavlja jasnim odbijanjem, jer ta naredba ruši propise Tore kojih se ne može odreći zbog svoga vjerskog identiteta, a koji izražavaju način razumijevanja izabranja kao razlike koja uključuje odvojenost i odabranost u odnosu na druge narode.
To je kod apostola izazvalo dubok potres u duši i, dok se pita o značenju onoga što se dogodilo, stižu ljudi koje je poslao Kornelije, koje mu Duh ukazuje kao njegove izaslanike. Petar im odgovara riječima koje podsjećaju na riječi koje je Isus izgovorio u vrtu: »Ja sam onaj kojega tražite« (Dj 10,21). To je pravo i istinsko obraćenje, bolan i neizmjerno plodan iskorak iz vlastitih kulturnih i vjerskih kategorija: Petar pristaje blagovati zajedno s poganima hranu koju je oduvijek smatrao zabranjenom, prepoznajući je kao oruđe života i zajedništva s Bogom i s drugima. U susretu s osobama, prihvaćajući ih, putujući zajedno s njima i ulazeći u njihove domove, shvaća se značenje njegova viđenja: nijedno ljudsko biće nije nedostojno u Božjim očima, a različitost određena izabranjem nije isključiva prednost, nego je u službi i za svjedočanstvo univerzalne širine.
I Kornelije i Petar na svoj put obraćenja uključuju druge osobe, te one postaju njihovi suputnici na tom putu. Apostolsko djelovanje ostvaruje Božju volju osnivanjem zajednica, rušenjem ograda i promicanjem susreta. Riječ ima središnju ulogu u susretu između dvaju protagonista. Prvo Kornelije dijeli s Petrom iskustvo koje je doživio. Petar ga sluša, a zatim uzima riječ, prenoseći redom ono što mu se dogodilo i svjedočeći blizinu Gospodina, koji ide u susret svakoj osobi da bi je oslobodio onoga što ju čini zarobljenicom zla i što zatire njezino čovještvo (usp. Dj 10,38). Taj način komuniciranja nalik je onom kojem će Petar pribjeći kad ga vjernici iz obrezanja u Jeruzalemu budu prekoravali, optužujući ga da je prekršio tradicionalne propise, na kojima je, čini se, usredotočena sva njihova pozornost, ne mareći za izlijevanje Duha: »Ušao si k ljudima neobrezanima i jeo s njima!« (Dj 11,3). U tom trenutku sukoba, Petar pripovijeda ono što mu se dogodilo i opisuje svoje reakcije zbunjenosti, nerazumijevanja i otpora. Upravo će to pomoći njegovim, isprva agresivnim i nepopustljivim sugovornicima, da osluhnu i prihvate ono što se dogodilo. Sveto pismo će pomoći u tumačenju značenja toga događaja, kao što će se to kasnije dogoditi i na »koncilu« u Jeruzalemu, u procesu razlučivanja, to jest zajedničkoga osluškivanja Duha.
Iz dokumenta: Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje, Pripremni dokument (22-24); (sinoda.hbk.hr; fratellanza.net).