Foto: © privatna, katholisch.de
Američka teologinja Phyllis Zagano uvjerena je da žene mogu biti zaređene za đakonice. Godine 2016. bila je u Povjerenstvu koje je papa Franjo imenovao da razjasni treba li Crkva đakonice. No, prilično je kritična prema pozivima da se žene zarede za svećenike. S njom je 24. travnja za katholisch.de razgovarao Renardo Schlegelmilch. Intervju prevodimo u cijelosti.
Američka profesorica teologije Phyllis Zagano sa Sveučilišta Hofstra u New Yorku smatra se svjetski priznatom stručnjakinjom za temu đakonica, a također je bila u Povjerenstvu koje je papa Franjo imenovao da razjasni to pitanje. Nakon desetljeća bavljenja ovom temo kaže da glede đakonata otvorenog i za žene nije više pitanje „ako“, nego samo „kada“, budući da su po njezinu mišljenju otklonjene sve teološke zabrinutosti. Godine 2025., kada sinodska radna skupina za tu temu predstavi svoje rezultate, očekuje se „turbulentna godina“ za Crkvu. No, kritična je prema pozivu da se ženama otvore svi stupnjevi svetog reda, što je po njezinu mišljenju često više politički motivirano.
Već desetljećima akademski proučavate đakonat žena. Godine 2016. čak ste bili u Papinom povjerenstvu koje je ispitivalo mogu li žene biti zaređene za đakonice. Ta rasprava nas u Crkvi prati dugi niz godina. S Vama možemo govoriti na znanstvenoj razini, jer ste jedna od najpriznatijih svjetskih stručnjaka i stručnjakinja za ovu temu. Godine 2019. jedan američki časopis proglasio Vas je najviše rangiranom feministicom u Katoličkoj Crkvi. Što mislite o tom?
Ne znam bih li se stvarno nazvala feministicom. Ja sam znanstvenica. Ali ono što mi je bitno je da nema „ženskog đakonata“. Pitanje je hoće li žene biti primljene u već postojeći đakonski red u Katoličkoj Crkvi. U Crkvi je samo jedan red đakonata i tako je od davnina.
Kad me ljudi pitaju jesu li žene bivale zaređene u ranoj Crkvi, kažem: da i ne. Ne možemo dokazati da su sve žene koje su obavljale đakonsku službu bile zaređene. Ali također ne možemo reći da nijedna žena nije bila zaređena. Znam imena trojice biskupa koji su zaređivali žene za đakonice u ranoj Crkvi. Znamo da su liturgije za ređenje u to vrijeme koristile različite riječi za žene i muškarce.
Jeste li tu temu proučavali samo akademski ili i osobno osjećate poziv za đakonat?
Pitanje se uopće ne postavlja u ovom trenutku. To bi bilo kao da me pitate želim li imati zelenu kožu. Ne mogu biti zelena. Trenutačno ne mogu biti ni đakonica. Uvijek mi je veći motiv bilo to što sam vidjela da treba ojačati položaj đakonata u Crkvi. Povratak žena u đakonat bio bi jačanje i daljnji razvoj.
Kad bi bilo moguće pristupiti ređenju, svakako bih razmislila o vlastitom pozivu. Do sada si to pitanje nisam ozbiljno postavljala. Moje pitanje je oduvijek bilo: Treba li Crkva žene u đakonatu? To je bilo isto pitanje prije 40 godina kao i danas. Ako Crkva dođe do ove točke, onda bih si postavila ovo pitanje. Ali to ne bih nazvala svojim eksplicitnim ciljem.
Moramo malo razgovarati o činjenicama. Ređenje nije isto za sve stupnjeve. Koja je razlika između redova đakona, svećenika i biskupa? I zašto su žene isključene?
U Crkvi postoji samo jedan sakrament reda. Tridentski koncil utvrdio je da je đakonsko ređenje pravo, sakramentalno ređenje, kao i svećeničko. Od Drugoga vatikanskog koncila govori se jednako i o ređenju biskupa. Govorimo o tri stupnja ređenja, a đakonat je jedan od onih stupnjeva za koje znamo da su ga i žene primale u ranoj Crkvi. Ovo je propisano 1947. Inače, nigdje u nauku nema izjave o spolu kandidata za ređenje.
Kritičari ovog gledišta kažu da se ovaj povijesni oblik đakonata žena ne može usporediti s današnjom zadaćom đakonata. Nije li to legitiman argument?
Možda je tako, ali ja bih okrenula argument. Dužnosti đakonica u to su vrijeme bile znatno šire od muških. Muški đakoni nisu vršili sakramentalne službe za bolesne žene. Nisu krstile žensku djecu niti vršili katekumensku službu. Postoje mnoge uloge koje su obavljale žene đakonice, a koje su bile zatvorene za muškarce. Napisala sam cijelu knjigu o tome. Stoga ne vidim argument zašto bi đakonsko ređenje trebalo biti zatvoreno za žene.
Treba biti realan reći da danas ne znamo sve činjenice kada je riječ o đakonicama prve Crkve. Možda tadašnje đakonice nisu preuzimale sve zadaće koje danas obavljaju đakoni. Ne znamo jesu li svi đakonice bile zaređene, ali znamo da neke jesu. A znamo da žene jednostavno preuzimaju đakonski posao – tada kao i danas. Postojala je Ana, rimska đakonica, koja je zajedno sa svojim bratom upravljala financijama Crkve. Znači li to da se to ne računa? Đakoni, i muškarci i žene, organizirali su dobrotvorni rad i financije u ranoj Crkvi. Stoljećima je na ovim područjima bilo sve manje aktivnih žena.
Znamo da je još u 12. stoljeću Otto, biskup Lucce u Toskani, zaređivao žene. To je prilično kasno povijesno govoreći, osobito ako govorimo o ranoj Crkvi. Znamo da i danas Pravoslavna Crkva priznaje žene kao đakonice.
Ova rasprava o ženskom đakonatu prati nas u Crkvi već desetljećima. Würzburška sinoda u Njemačkoj izjasnila se za to još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sve dok se Vatikan nije usprotivio. I sami pratite raspravu desetljećima. Vidite li ikakav napredak u raspravi? Mogao bi se steći dojam da se Crkva ovdje samo vrti u krug.
Može se steći dojam da se odluka gura sve više unatrag. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Međunarodna teološka komisija bavila se pitanjem đakonata žena u jednom pododboru – u kojem su sjedila četiri muškarca. Međutim, rad ove komisije zapravo nikada nije završen. U 1990-ima bio je još jedan pokušaj međunarodne teološke komisije na tu temu. Tada je donesen zaključak da ništa ne stoji na putu ređenju žena za đakonice. Tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Ratzinger nije proglasio ovaj dokument, već ga je vratio međunarodnoj teološkoj komisiji. Godine 2002. pojavio se sljedeći dokument sa zaključkom da se to pitanje mora doktrinarno razjasniti. Pa da, u pravu ste, Vatikan se ovdje vrti u krug.
Godine 2016. bili ste član Papinskog povjerenstva koje je trebalo raspravljati o mogućnostima ređenja žena za đakone. I danas ste u kontaktu sa zaposlenicima Kurije. Kakvo je općenito raspoloženje u Vatikanu po pitanju ređenja žena? Postoji li konsenzus ili otpor?
Ne želim generalizirati. Kontakt koji imam sastoji se od zaposlenika Kurije koji me kontaktiraju kako bi me pitali za činjenice koristeći moju stručnost o toj temi. Ne mogu niti Kuriju niti članove Sinode stavljati zajedno u jedno, ali mogu reći da su ljudi koji sa mnom razgovaraju jasnog mišljenja da ređenje žena za đakonice više nije pitanje sposobnosti, nego treba li se to dogoditi i ako da, kako. Što se tiče načina, već dugo govorim da je to zapravo potpuno jednostavno. Upravo kao što je nakon Drugog vatikanskog koncila za muškarce uvedena služba trajnog đakonata. Ako neka biskupska konferencija odluči da u svoje biskupije želi uvesti đakonice, jednostavno javiti u Rim i Rim bi se složio. Pojedini biskup ima veliku ovlast. U mnogim zemljama danas još uvijek nema stalnih muških đakona ili samo u vrlo iznimnim slučajevima. U Africi npr.
Pravila zapravo nisu uklesana u kamenu. Ako oženjeni đakon izgubi ženu, zapravo se ne može ponovno oženiti. Ipak, događa se da ima i izuzetaka. To je bila uobičajena praksa desetljećima. Kad je kardinal Sarah postao prefekt Kongregacije za bogoštovlje, ta su pravila prilično pooštrena. Trenutačno ne znam za mnoge iznimke koje se ovdje primjenjuju. U Africi stoga imamo problem da se đakoni udovci ne smiju ponovno vjenčati. U mnogim afričkim kulturama to je veliki problem, pogotovo ako obitelj ima djecu ili ako postoje bake i djedovi o kojima se treba brinuti. Dakle, postoje vrlo različiti zahtjevi u različitim kulturama. Ove različite potrebe moraju biti jasne. Ako onda biskup kaže da su nam u našoj kulturološkoj situaciji potrebne žene za đakonice, onda bi trebao biti slobodan donijeti tu odluku. Sve o čemu sada trebamo razgovarati je hoće li ređenje žena za đakonice unaprijediti Crkvu, što to znači za naše jedinstvo kao zajednice vjere i hoće li ovaj korak pomoći ženama da bolje služe Crkvi. Općenito, to je i načelo svjetske Sinode: razgovori kako bi se pronašao najbolji put u budućnost za sve. Na kraju, svi mi želimo naviještati Evanđelje, pitanje je samo tko tu ima koju ulogu. Ne možemo mi sve činiti sve, ali ne možemo kao žene nastaviti ne činiti ništa. Žene imaju velike talente koji ne bi smjeli ostati neiskorišteni. Ovo je uvijek rečenica koju zapravo ne možete prenijeti nikome izvan Katoličke Crkve. „Jeste li lude što još uvijek raspravljate o tome treba li ženama dopustiti sudjelovanje?“, pitaju se.
Žene već dugo rade đakonske zadaće, samo im nedostaje službeno priznanje i povjerenje. Ne šalje ih biskup. Da sam biskup, jednostavno bih prihvatila ovu jednostavnu činjenicu. Trenutačno ne postoji formacija niti angažiranje žena za obavljanje ovog posla. Da sam biskup, radije bih imala ljude koje sam sama školovala i postavila. U mnogim dijelovima svijeta već postoje žene koje preuzimaju crkveno vodstvo, na primjer u provincijama Australije.
I u Njemačkoj.
Dobro! Ako svećenika nema na raspolaganju, svatko može biti svjedok sakramenta ženidbe. Svatko može krstiti u izvanrednim slučajevima. Ali zar ne bismo radije da su to sve zadaće koje obavlja netko u službenom svojstvu? Tako održavamo vezu između Božjeg naroda i Crkve kao institucije.
Poznajem žene koje obavljaju đakonski rad u Latinskoj Americi, ali se ne smiju udati. No ako svećenik navrati tek jednom godišnje, onda samo odeš jednu ulicu dalje do evanđeoske protestantske Crkve, gdje čak može biti i žena kao pastor. To je jednostavno svakodnevica u mnogim zemljama u kojima nedostaje svećenika. I to postaje žurni problem na sve više mjesta.
Sve što kažete izgleda vrlo jednostavno i uvjerljivo. Dakle, nema nikakvih duhovnih ili teoloških razloga protiv ređenja žena za đakonice. Pitanje je zašto se to još nije dogodilo? Mislite li da je ovo problem pitanja moći?
Zaista ne volim generalizirati, ali mislim da zapravo imamo velik broj svećenika i biskupa koji su zaređeni kad njihova osobna zrelost još nije bila potpuna. Barem u SAD-u postoje mnoga sjemeništa koja su se potpuno izolirala od vanjskog svijeta. Bez kontakta s ljudima kojima bi trebali služiti. Dakle, sasvim je očito da postoje neki od njih koji se osjećaju ugroženima od strane žena, ili od ideje da bi trebali dijeliti svoju službu sa ženama. A ja čak i ne govorim o ograničavanju autoriteta, ili kako god to nazvali, moći. Više se radi o tome da se mnogi ljudi ne mogu naviknuti na druge ideje koje ne odgovaraju njihovom uobičajenom svjetonazoru. Postoje veliki problemi u svakoj organizaciji gdje su menadžeri nefleksibilni i ne mogu se slagati s drugim ljudima i idejama. Takva organizacija ne može dugoročno opstati. Upravo takva je situacija kod nas kao Katoličke Crkve. Imamo duboko ukorijenjenu infekciju narcizma među svećenstvom koje jednostavno nije u stanju prihvatiti druga mišljenja. Sinoda je usredotočena na slušanje, moj je dojam: mnogi slušaju, ali samo rijetki čuju.
Ovo nije slučaj samo na višim razinama. Mnogo je župnih zajednica koje su na rubu propasti jer župnik ne želi slušati savjete župnog vijeća ili drugih odbora; pastira koji izbace cijelu ekipu koja bez problema radi deset-dvanaest godina. Mislim da je sve ovo izraz ljudske nesigurnosti. A duhovno gledano, jedina prava sigurnost za sve nas leži u Bogu i vjeri u poslanje Crkve Isusa Krista.
Možete to, dakle, sasvim jednostavno sažeti: problem otpora prema ređenju za đakonice u biti je problem inherentno nezrelog i nesigurnog klera. Postoji nedostatak razumijevanja da u konačnici autoritet dolazi od ljudi kojima bi svećenstvo trebalo služiti.
Važna stvar koju još nismo spomenuli jest da izričito govorimo samo o ređenju žena za đakonice, a ne i o svećeničkom ređenju. To je razlika. U Njemačkoj je, međutim, posljednjih godina sve više glasova koji više ne pozivaju na to da žene imaju pristup đakonatu, nego svim stupnjevima svetog reda. Zajednica katoličkih žena u Njemačkoj također je prije nekoliko godina promijenila svoj stav i proširila svoje zahtjeve. Što mislite o tome? Ide li to predaleko? Koči li to Vašu težnju za pristupom đakonatu?
To nije moje područje stručnosti. Na sinodi se ni ne raspravlja o svećeničkom ređenju za žene. Svjetska sinoda je odmah na početku rekla da ne želi raspravljati o promjenama nauka. Činjenica da sinoda raspravlja o ređenju đakonata dokaz je da to nije pitanje naučiteljske službe. Ova odvojenost mi je također vrlo, vrlo važna u mom radu.
Postoji izjava crkvenog učiteljstva da se ništa ne može učiniti po pitanju zabrane da žene budu zaređene za svećenice. Postoje četiri razine takvih doktrinarnih izjava. Pitanje je na kojoj se razini to pravilo primjenjuje. Je li to promjenjivo s vremenom ili ne? O daljnjem razvoju učiteljstva mnogo je govorio kardinal John Henry Newman. Ali to nije moje područje stručnosti i nije mi ugodno komentirati to jer jednostavno ne znam puno o ovom pitanju.
Važno mi je da se ova pitanja ne miješaju jedno s drugim. Đakonat i pitanje svećeništva za žene dva su različita pitanja koja se često miješaju i to je dio problema.
Dva su glavna argumenta protiv ređenja đakonica. Jedna stvar: žene ne mogu utjeloviti Isusa Krista. To je puno gluposti, naravno, sve što trebate učiniti je pogledati Katekizam. Druga stvar je da su stupnjevi ređenja povezani. Zabrana da žene budu zaređene za svećenice također znači da žene ne mogu biti zaređene ni za đakonice. Već sam razgovarala s mnogim vatikanskim dužnosnicima o tome da to jednostavno ne može biti istina, budući da nam crkvena povijest pokazuje suprotno. Govorili smo o tome da su u prošlosti postojale zaređene đakonice. To su samo različite stvari.
Godine 2006. u govoru upućenom svećenicima grada Rima papa Benedikt XVI. je govorio o tome da u Crkvi postoje dva kolosijeka ređenja. U nekom trenutku sam stajala na željezničkoj stanici kada sam stvarno shvatila sliku. Kad pogledate u daljinu, čini se kao da se tragovi sve više približavaju i susreću. U stvarnosti se to nikada neće dogoditi. Ova dva kolosijeka, đakonsko ređenje i svećeništvo, dva su različita kolosijeka koja se ne smiju brkati niti miješati. I to je također nauk Crkve.
Ali možete li razumjeti ove zahtjeve da ženske organizacije traže pristup svim zaređenim službama? Vi raspravljate na znanstvenoj razini, ali ovdje je argument iz perspektive jednakosti. Ako žene imaju jednaka prava u Crkvi, trebale bi imati i jednak pristup zaređenim službama.
Slobodno neka to zahtijevaju. Ne smeta mi to. Mislim da razumijem odakle dolazi ovaj zahtjev. Ali pitala bih: Argumentiram li s ciljem vršenja sakramentalne službe ili se svađam jer imam želju za moći i kontrolom? I sama sam duhovna pratiteljica za ignacijanske duhovne vježbe. Kad bi mi netko rekao da želi postati svećenik kako bi vršio vlast, svi bi mi se alarmi upalili.
Ipak, vidim da bi ređenje žena poslalo vrlo važan signal ostatku svijeta. Postoje mnoge zemlje koje vrlo pomno promatraju što Katolička Crkva radi. Kada postoje zemlje u kojima su žene otvoreno potlačene, gdje su djevojke zaključane za vrijeme menstruacije jer su „prljave“, zemlje sa strašnom praksom genitalnog sakaćenja. Zemlje u kojima žene ne smiju voziti niti glasati. Kada bi Sveti Otac slavio misu na Trgu svetog Petra i imao pored sebe ženu u misnici sa štolom, to bi poslalo vrlo, vrlo snažnu poruku ovim zemljama. Znak da Crkva vidi žene s jednakim dostojanstvom kao onim koji imaju muškarci i da s istim pravom utjelovljuju Krista. Ovo je vrlo važna točka za mene.
Kakve nade imate za budućnost? Kao što smo rekli, čini se da se Crkva već desetljećima vrti u krug po ovom pitanju. S druge strane, prije nekoliko mjeseci donijeli smo odluku o blagoslovu homoseksualnih parova, što su mnogi također smatrali nemogućim. Prošlog tjedna Vijeće kardinala ponovno se osvrnulo na ulogu žene u Crkvi. Sinoda je za to angažirala svoju radnu skupinu. Mislite li da ćemo vidjeti promjenu u skoroj budućnosti?
Vjerujem da će, kada se u jednom trenutku donese odluka o primanju žena u đakonat, prva rečenica biti: „Kako je Crkva uvijek naučavala…“. Tako je bilo i s blagoslovom homoseksualnih parova. „Kao što je Crkva uvijek naučavala, mi blagoslivljamo ljude.“ Nedavno sam napisala kolumnu o tome kako zamisliti policiju koja patrolira Trgom svetog Petra i sve koji primaju Papin blagoslov ispituju o osobnom seksualnom životu. Koga uopće briga za to? Ljudi su ljudi.
Kad govorimo o đakonatu otvorenom i za žene, po meni nije pitanje „ako“ nego „kada“. Moj odgovor na to je: Kada se Crkva konačno probudi i shvati da je taj korak potreban Božjem narodu. Nije riječ o jednakosti, nego o priznavanju ljudi u njihovoj cjelokupnoj ljudskosti. Kardinal Hollerich je na početku sinode 2023. nekoliko puta istaknuo kako ljudsko dostojanstvo proizlazi iz krštenja, a to je dio poslanja Crkve, naviještati da nismo svi isti, ali svi imamo isto dostojanstvo i vrijednost. Čak i ako se svi ne razumijemo, trebali bismo barem nastojati. To je zapravo ono o čemu bi trebalo biti riječi.
Hoće li doći do ređenja đakonica? Ne znam. Radne skupine trebale bi podnijeti izvještaj Papi do lipnja 2025., što ne znači da to ne mogu učiniti u siječnju 2025. ili da Papa ne može donijeti odluku prije toga. Mislim da se sinodalni proces trenutno razvija velikim zamahom. Reći ću samo jednu stvar: 2025. bi mogla biti turbulentna godina za Crkvu (katholisch.de; ika; fratellanza.net).