Foto: Vesna Zovkić, privatni album
Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (2008.)
Assalamu ‘alejkum, mir vama! Volim ovaj pozdrav tako drag muslimanima širom svijeta. Zar nije lijepo da jedni drugima zaželimo mir, onaj mir koji dolazi od Boga “i kojega svijet ne može dati niti oduzeti”. Tim se pozdravom Isus obratio učenicima nakon uskrsnuća, a u krunici istim riječima pozdravljamo i Mariju.
Prošle godine učila sam jezik u Tunisu, a ove godine nastavila sam svoje “arapsko šegrtovanje” ovdje u Tripoliju; nema nas puno pa smo obje zemlje jedna regija. U Tunisu je devet malih sestara u tri bratstva, a u Libiji nas je pet, dvije male sestre u gradiću Zentan i nas tri u Tripoliju. Therese Susanne i Janine Olga su tu već preko četrdeset godina. Dakako da nisu više mlade, ali im energije i širine duha doista ne fali! Izgradile su brojna prijateljstva, vole Libiju, poznaju njezine znamenitosti, a ni jezik za njih nema previše tajni… Usput vas podsjećam na to da Djela Apostolska spominju Libijce koji su za Pedesetnicu bili u Jeruzalemu, da je Šimun Cirenac iz ovih krajeva, tj. iz Cirene, sjeverno-istočnog dijela Libije gdje je po predaji sv. Marko napisao svoje Evanđelje i to se mjesto do danas zove “Vadi Markos”.
Za razliku od Alžira i Tunisa, ovdje sam po prvi puta srela ljude iz naših krajeva u školi i crkvi tako da imam priliku govoriti hrvatski. Vrlo ugodno! Škola nam je pri islamskom fakultetu, besplatna i otvorena svima, pa iako nastavna metoda ponekad i nije prilagođena očekivanjima, dirljivo je vidjeti koliko se profesori trude. Atmosfera je vrlo ugodna, obiteljska, a i knjige dobivamo besplatno. Ima nas sa svih strana svijeta, različitih rasa i religija. Još sam do lipnja u školskim klupama, naime dvije godine učenja je nekakav minimum za opismenjavanje u arapskom jeziku (pogotovo kad je đaku skoro pedeset godina!). Jezik nije baš lagan, ali je zato predivan! Pa kad mi se kojiput dogodi da ne znam od čega se više znojim, od vrućine ili od gramatike, prisjetim se onog jedinog zakona fizike kojeg još pamtim: “Tijelo uronjeno u vodu gubi na težini…”, pa si ga prevedem: “Arapski uronjen u ljubav gubi na težini”. Ali se i dalje znojim. Tako su se preko jezika, malo po malo, odškrinula vrata bogate arapske kulture koja je kod nas, nažalost, tako malo poznata.
Libiji su potrebni različiti kadrovi pa ljudi s raznih strana svijeta dolaze ovamo zaraditi kruh svagdašnji, a brojni su i afrički emigranti koji žele dalje u Europu, ali njihovi snovi nerijetko završavaju tragično… Među tim strancima ima dosta kršćana tako da je Crkva izuzetno raznolika, pretežno afro-azijska. Nedjeljna misa slavi se od petka do utorka na devet jezika (u bratstvu samo na četiri), a u župi je biskup sa šest franjevaca različitih nacionalnosti s tri kontinenta, tako da smo poput onog mnoštva u Knjizi Otkrivenja: “iz svakog plemena i jezika, puka i naroda”.
Bogata jedino jezicima, naša Crkva materijalno je siromašna, bez časti i vlasti, što me raduje, ali je siromašna i u svakom drugom pogledu, što nije uvijek lako. No vjerujem da se možemo i “obogatiti njezinim siromaštvom” jer to je prilika za hod u vjeri bez vanjskog oslonca, “bez štaka za srce”, prilika da proširujemo nutarnje horizonte i otkrijemo svoje osobno siromaštvo, onu duboku prazninu svojstvenu svakom ljudskom biću, prepoznajući u njoj Božje prebivalište, mjesto susreta s Njim. A i vjera naše braće i sestara muslimanske vjere može nam pomoći u produbljivanju našeg vlastitog kršćanskog identiteta. Razlika ne ugrožava, ona obogaćuje!
Župa je organizirana po jezičnim skupinama, ja sam povremeno u frankofonskoj i redovito u arabofonskoj (prošvercala sam se u zbor), koja je u sebi isto tako raznolika: Iračani, Libanonci, Egipćani, Palestinci, Sirijci… (svatko sa svojim lokalnim jezikom!) iz različitih crkava i obreda (osam različitih denominacija!). I nikakvo čudo kada vidite kako trogodišnja djevojčica veselo poskakujući ide na pričest. Razlike su očite, ali ako ih ne apsolutiziramo, nisu nepremostive. I opet, razlika ne ugrožava, nego obogaćuje! Inače, u Libiji za božićno i uskrsno bdjenje možemo uključiti zvona i to je doista dirljiv trenutak.
Naše bratstvo je gotovo četrdeset godina na istom mjestu, u jednoj prigradskoj četvrti gdje smo već dio uobičajenog pejzaža. Unatoč ubrzanom, gradskom ritmu života, ovdje ljudi još uvijek imaju vremena da žive, da se susreću, da slave. Čaj sa susjedama, zajednička slavlja i žalovanja, brojni pozivi na svadbe. A s obzirom na to da muškarci i žene žive manje-više jedni pored drugih, susreti i slavlja uglavnom su odvojeni. Mi smo strankinje, drugačije ne samo po vjeri, nego po mnogo čemu, od načina razmišljanja do načina odijevanja, ali naši prijatelji znaju da imamo duboko poštovanje prema njihovoj vjeri i kulturi, a i mi se osjećamo prihvaćene takve kakve jesmo i poštovane u našem vlastitom identitetu. Ono najbitnije uvijek je zajedničko, a to je ljudskost. Brojne su i dirljive geste prijateljstva i solidarnosti, toliki znakovi Kraljevstva Božjeg koje nadilazi sve naše ljudske kategorije. Srećom!
Drago mi je kada mi se mlađe osobe na ulici obrate sa “haza”. To je izraz poštovanja prema ženama, uglavnom starijim, koje su bile na hodočašću u Meki. Inače, ovo je svijet u kojem starost i smrt još uvijek imaju svoje mjesto. Svijet kojeg se ne može upoznati kroz stereotipne novinske izvještaje. Onima koji su ga željeli upoznati Isus je rekao: “Dođite i vidite”. A “čovjek samo srcem dobro vidi”, kaže Mali Princ. I drago mi je da sam mogla doći i vidjeti, susresti ovaj svijet sa svim njegovim nedoumicama i slabostima, kao i s njegovim izvanrednim bogatstvom. Jer “svaki susret je susret s Bogom; molim ga da ih promašim što je manje moguće”. Da, vjerujem u “Sakrament Susreta”, vjerujem u mogućnost zajedničkog života na ovoj našoj planeti. Istina je da nas puno toga razlikuje, kojiput čak i dijeli, ali nas ništa, doista ništa ne suprotstavlja. Jer Bog je velik, Allah akbar, Bog je veći od svih naših razlika. “Jedan je Gospodin sviju, bogat svima koji ga prizivlju” (Fratellanza.net).