Zašto kršćani pridaju ikakvu važnost Starom zavjetu u kojem se Bog prikazuje kao ljubomoran, zlovoljan i osvetljiv? Nisu li Boga puno objektivnije, logičnije i bliže suvremenom čovjeku prikazali starogrčki filozofi? Zašto se onda židovski tekstovi smatraju nadahnutima, a grčki ne?
Kao što smo vidjeli u tekstu od nazivom Je li starozavjetni Bog zao?, ne trebamo dopustiti da nas starozavjetni antropomorfizmi (prikazivanje Boga s čovjekovim osobinama) zbunjuju. Oni ne žele Boga priprosto počovječiti, nego ga približiti ljudima kao živa. S druge strane, što dobro vidimo na primjeru starogrčkog puka, filozofski apstraktna određenja božanske biti ostavljaju ljude hladnima. Očito je stoga da božansko mora ući u svijest u svojoj strastvenoj pokrenutosti, ne bi li čovjek sreo Boga intenzivno i konkretno poput kakva čovjeka – poput lica koje nas ozaruje, kao ruku koja nas vodi. Tapkajući u mraku čovjek se nastoji privinuti k Bogu, a pritom mu nisu dane veće slike ili predodžbe od ljudskih simbola. Zato je biblijski Bog dokraja Bog s ljudskim licem.
Karl Jaspers u svom djelu Filozofska vjera kaže: “U grčkoj filozofiji monoteizam izrasta kao misao, on se zahtjeva na osnovi etičkih mjerila, postaje izvjestan u miru. On se ne utiskuje u mase ljudi nego u pojedinca. Njegov rezultat su likovi velike čovječnosti i jedna slobodna filozofija, a ne djelatno obrazovanje zajednice. Suprotno tome, u Starom zavjetu monoteizam izrasta u strasti borbe za čistog, istinskog, jednog Boga. Apstrakcija se ne provodi logikom nego u potresenosti slikama i personifikacijama koje Boga mnogo više pokazuju nego što ga dokazuju.”
No, iako joj je manje stalo do dokazivanja, a više do pokazivanja, zamjećujemo kako je Biblija u razmatranju Božjih osobina nadmašila grčku metafiziku. Tako prema Sv. Pismu “vječnost” Božja se ne shvaća kao zatvorenost u vremenu, ali ni kao platonska bezvremenost, već naprotiv kao moćno živa istodobnost u svim vremenima. Isto tako Božja “nepromjenjivost” nije kruta, prirodna, mrtva nepromjenjivost kao u Aristotela, već se razumije kao bitna vjernost samom sebi u svekolikoj živoj pokrenutosti.
Na isti bi se način moglo govoriti i o Božjoj sveprisutnosti, svemoći, duhovnosti, pravednosti, dobroti, nepojmljivosti. Ali i o inače negativno određenim atributima, pa tako npr. “ljubomora” za starozavjetnog pisca nije proizvod zavisti i straha, nego izraz Božje jedinosti, koja ne trpi drugih bogova (objekata štovanja) uza se. Kada pak Bog u Bibliji iskazuje mržnju, gađenje i osvetu, time se izražava njegov prijezir prema zlu, a njegovo kajanje i opraštanje ne očituju to da bi on bio zbunjen, već se kroz te antropomorfizme želi pokazati ondašnjem čovjeku da ma što učinio nije zauvijek izgubio Boga (responder).