Poruka pape Franje za 106. svjetski dan migranata i izbjeglica koji se obilježava 27. rujna 2020. Prevodimo je u cijelosti.
Poput Isusa Krista, prisiljeni bježati.
Prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati interno raseljene osobe
Početkom ove godine u svom govoru članovima Diplomatskog zbora akreditiranog pri Svetoj Stolici, među izazovima suvremenog svijeta spomenuo sam dramu interno raseljenih osoba: «Sukobi i izvanredna humanitarna stanja, pogoršana klimatskim poremećajima, povećavaju broj raseljenih osoba i pogađaju ljude koji već žive u stanju ozbiljnog siromaštva. U mnogim zemljama koje su pogođene tim situacijama nedostaju odgovarajuće strukture koje bi mogle zadovoljiti potrebe raseljenih osoba» (9. siječnja 2020.).
Odjel za migrante i izbjeglice Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj objavio je «Pastoralne smjernice o interno raseljenim osobama» (Vatikan, 5. svibnja 2020.), dokument koji nastoji potaknuti i oživjeti pastoralne akcije Crkve na ovom specifičnom polju.
Iz tih razloga, odlučio sam ovu Poruku posvetiti drami interno raseljenih osoba, često nevidljivoj drami, koju je pogoršala globalna kriza uzrokovana pandemijom Covida-19. Ta je kriza, zapravo, zbog svoje žestine, gravitacije i zemljopisnog opsega, “umanjila” mnoge druge izvanredne humanitarne situacije koje pogađaju milijune ljudi, zanemarujući međunarodne inicijative i pomoći, nužne i hitne za spašavanje života, stavljajući ih na dno nacionalnih političkih planova. Ali «ovo nije vrijeme zaborava. Kriza s kojom smo suočeni ne smije dovesti do toga da zaboravimo mnoge druge izvanredne situacije koje za sobom povlače patnje mnogih ljudi». (Poruka Urbi et Orbi, 12. travnja 2020.).
U svjetlu tragičnih događaja koji su obilježili 2020. godinu, ovu Poruku, posvećenu interno raseljenim osobama, širim na sve one koji su se, zbog Covida-19, našli u situaciji da žive i još uvijek proživljavaju iskustva nesigurnosti, napuštanja, marginalizacije i odbacivanja.
Htio bih krenuti od ikone koja je nadahnula papu Pia XII. u izradi apostolske konstitucije Exsul Familia (1. kolovoza 1952.). U bijegu u Egipat mali Isus, zajedno sa svojim roditeljima, doživljava tragično stanje raseljene osobe i izbjeglice «obilježeno strahom, neizvjesnošću, neugodnostima (usp. Mt 2, 13-15.19-23-23). Nažalost, u naše se doba u ovoj tužnoj stvarnosti mogu prepoznati milijuni obitelji. Gotovo svaki dan televizija i novine objavljuju vijesti o izbjeglicama koji bježe od gladi, rata, drugih ozbiljnih opasnosti, tražeći sigurnost i dostojanstven život za sebe i svoje obitelji» (Angelus, 29. prosinca 2013.). U svakom je od njih prisutan Isus, prisiljen, kao u doba Heroda, pobjeći kako bi se spasio. Na njihovim smo licima pozvani prepoznati lice gladnoga, žednoga, gologa, bolesnoga, stranca i zarobljenog Krista koji nam se obraća (usp. Mt 25, 31-46). Ako ga prepoznamo, mi ćemo biti ti koji ćemo mu zahvaliti što smo ga mogli upoznati, voljeti i služiti mu.
Raseljeni nam nude ovu priliku da upoznamo Gospodina, «čak i ako ga naše oči teško prepoznaju: s poderanom odjećom, s prljavim nogama, deformiranim licem, ranjenim tijelom, nesposobnim govoriti naš jezik» (Homilija, 15. veljače 2019.). To je pastoralni izazov na koji smo pozvani odgovoriti s četiri glagola koja sam naznačio u Poruci za isti taj dan 2018. godine: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati. Sada bih im želio dodati šest pari glagola koji odgovaraju vrlo konkretnim radnjama, zajedno povezanih u uzročno-posljedičnom odnosu.
Za razumijeti potrebno je znati. Znanje je nužan korak ka razumijevanju drugoga. Sam Isus to uči u epizodi učenika iz Emausa: «I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima». (Lk 24,15-16). Kad se govori o migrantima i raseljenim ljudima, prečesto se zaustavlja na brojkama. Ali ne radi se o brojevima, već o ljudima! Ako ih susretnemo upoznat ćemo ih. A znajući njihove priče moći ćemo razumjeti. Na primjer, moći ćemo razumjeti da je nesigurnost koju smo iskusili s patnjom zbog pandemije stalan element u životu prognanika.
Za služiti neophodno je učiniti se bližnjima. Čini se očito, no često nije. «Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj» (Lk 10,33-34). Strahovi i predrasude – mnoge predrasude – drže nas na distanci od drugih i često nas sprječavaju da im se “učinimo bližnjima” i služimo im s ljubavlju. Približiti se drugima često znači biti spreman riskirati, kao što su nas posljednjih nekoliko mjeseci učili toliki liječnici i medicinske sestre. Ovo biti blizi za služenje nadilazi čisti osjećaj dužnosti. Najveći primjer ostavio je Isus kad je oprao noge svojim učenicima: odloži haljine, kleknu i uprlja ruke (usp. Iv 13,1-15).
Za pomiriti se potrebno je slušati. Sam Bog nas uči da je, slanjem svoga Sina na svijet, želio ljudskim ušima slušati jecanje čovječanstva: «Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca, […] da se svijet spasi po njemu» (Iv 3, 16-17). Ljubav, ona koja pomiruje i spašava, započinje slušanjem. U današnjem svijetu množe se poruke, ali se gubi stav slušanja. No samo se poniznim i pažljivim slušanjem možemo doći do istinskog pomirenja. Tijekom 2020. godine na našim je ulicama tjednima vladala tišina. Dramatična i uznemirujuća tišina koja nam je, međutim, pružila priliku da čujemo vapaj onih koji su najranjiviji, raseljenih i našeg teško bolesnog planeta. I, slušajući, imamo priliku pomiriti se sa svojim bližnjima, s toliko odbačenih ljudi, sa sobom i s Bogom koji se nikada ne umara da nam ponudi svoju milost.
Za rasti potrebno je dijeliti. U prvoj kršćanskoj zajednici djeljenje je jedan od njenih temeljnih elemenata: «U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko» (Dj 4,32). Bog nije želio da resursi našeg planeta budu na dobro samo nekolicini. Ne, Gospodin to nije želio! Moramo naučiti dijeliti kako bismo rasli zajedno, da nikoga ne ostavljamo van. Pandemija nas je podsjetila kako smo svi na istom brodu. Ponovno otkrivanje zajedničkih briga i strahova pokazalo nam je još jednom da se nitko ne spašava sam. Za istinski rast moramo rasti zajedno, dijeleći ono što imamo, poput onog dječaka koji je Isusu ponudio pet ječmenovih kruhova i dvije ribe… I to je bilo dovoljno za pet tisuća ljudi (usp. Iv 6, 1-15)!
Za uključiti se potrebno je promicati. Tako je u stvari i Isus učinio sa ženom Samarijankom (usp. Iv 4, 1-30). Gospodin prilazi, sluša je, govori njenom srcu, a zatim je upućuje do istine i pretvara je u navjestiteljicu Dobre/radosne vijesti: «Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?» (r. 29). Ponekad nas zanos služenja drugima sprječava da vidimo njihova bogatstva. Ako doista želimo promicati ljude kojima nudimo pomoć, moramo ih uključiti i učiniti ih protagonistima vlastitog otkupljenja. Pandemija nas je podsjetila na to koliko je bitna suodgovornost i da se samo uz doprinos svih – čak i često podcijenjenih kategorija – može suočiti s krizom. Moramo «pronaći hrabrost da otvorimo prostore u kojima se svi mogu osjećati pozvanima te omogućiti nove oblike gostoprimstva, bratstva i solidarnosti“ (Meditacija na Trgu svetog Petra, 27. ožujka 2020.).
Za izgrađivati neophodno je surađivati. To preporučuje apostol Pavao zajednici u Korintu: «Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja» (1 Kor 1,10). Izgradnja Božjega Kraljevstva zajednička je obveza svih kršćana i za to je neophodno da naučimo surađivati, da se ne prepustimo iskušenju ljubomorâ, neskladâ i podjelâ. A u sadašnjem kontekstu valja ponoviti: «Ovo nije vrijeme egoizama, jer izazov s kojim smo suočeni svima nam je zajednički i ne razlikuje jedne od drugih» (Poruka Urbi et Orbi, 12. travnja 2020.). Da bismo sačuvali zajednički dom i sve više sličili na izvorni Božji plan, moramo se obvezati na jamčenje međunarodne suradnje, globalne solidarnosti i lokalne opredjeljenosti, ne ostavljajući nikoga van.
Želio bih završiti molitvom predloženom primjerom svetog Josipa, osobito kad je bio prisiljen pobjeći u Egipat kako bi spasio Dijete.
Oče, Ti si sv. Josipu povjerio svoje najdragocjenije: Dijete Isusa i njegovu majku, da ih zaštiti od opasnosti i prijetnji zla.
Udijeli i nama da iskusimo njegovu zaštitu i pomoć. Neka on – koji je iskusio patnju onih koji bježe zbog mržnje moćnika – omogući utjehu i zaštitu sve one braće i sestara koji, potjerani ratovima, siromaštvom i potrebama, napuštaju svoj dom i svoj zemlju da bi kao izbjeglice otišli u sigurnija mjesta.
Pomozi im svojim zagovorom da imaju snage za dalje, utjehu u tuzi, hrabrost u kušnji.
Onima koji ih prihvaćaju, daj malo nježnosti ovog pravednog i mudrog oca, koji je volio Isusa kao istinskog sina i podržavao Mariju tijekom puta.
Neka on, koji je zarađivao kruh radom svojih ruku, mogne providiti onima kojima je život oduzeo sve, te im pruži dostojanstvo posla i spokoj doma.
To te molimo po Gospodinu našemu Isusu Kristu, tvome Sinu, kojeg je sveti Josip spasio bijegom u Egipat i po zagovoru Djevice Marije, koju je volio kao vjernu supružnicu po tvojoj volji. Amen.
Rim, Sveti Ivan na Lateranu, 13. svibnja 2020., Spomendan B.D. Marije Fatimske
Izvor: Vatican.va
Prijevod: Fratellanza umana (16.05.2020.)
Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.