Do 70-ih godina prošlog stoljeća popularna je bila teza kako se kršćanstvo zapravo razvilo iz židovske sekte Esena i da je Isus zapravo “učitelj pravde” koji se spominje u esenskim spisima. O čemu se tu radi?
Godine 1947. na području Kumrana (zapadna obala Mrtvog mora) pronađeni su stari rukopisi na kožnim svitcima. U pećinama Kumrana bila je smještena biblioteka sekte Esena, koji su se odvojili od hebrejskog centra, smatrajući ga nedovoljno revnosnim u izvršavanju učenja Tore. Spisi su bili sakriveni u pećinama, vjerojatno u strahu od Rimljana, koji su 70. godine nakon Krista uništili židovski hram u Jeruzalemu. Pronađeni su tako starozavjetni spisi (čitava Knjiga proroka Izaije, te manji ili veći dijelovi ostalih knjiga) i posebna esenska literatura. Identičnost tih starozavjetnih tekstova s do tada poznatim prijepisima pokazala je kako su prepisivači svoj posao obavljali nadasve minuciozno te je time onima koji su smatrali kako su biblijski tekstovi kroz godine mijenjani, taj argument propao. Druga važna činjenica koju su kumranski tekstovi dokazali jest da postoje hebrejski izvornici starozavjetnih knjiga koje smo ranije poznavali samo kroz grčke i druge prijevode (Tobija, Judita i dr.), pa su neki smatrali da te knjige uopće nisu židovskog porijekla.
Osim starozavjetnih spisa pronađena je i posebna esenska literatura. Upravo su se na nju pozivali neki pojedinci navodeći kako u njoj ima pregršt elemenata koji postoje i u kršćanstvu. No, upoznavajući sadržaj i datiranje kumranskih spisa, pokazalo se da takve teze nisu osnovane.
Naime, poveznice Isusa s “učiteljem pravde” koji se spominje u tekstovima pale su u vodu s arheološkim istraživanjima koja su pokazala kako nijedan spis (osim prijepisa starozavjetne Knjige proroka Danijela) ne potječe iz Isusova vremena, budući da je posljednji nastao na prijelazu iz stare u novu eru. Znanstvenici stoga smatraju kako je “učitelj pravde” potomak svećeničke loze koju su Židovi svrgnuli 153. god. pr. Kr. Tada se, naime, Jonatan proglasio velikim svećenikom i protjerao zakonitoga velikog svećenika Oniju III, iako na velikosvećeničku službu i čast imaju pravo samo potomci Sadokovi. Esenski “učitelj pravde” je jedan od tih potomaka koji je oko 100. god. pr. Kr. oko sebe okupio zajednicu nezadovoljnika židovskim opsluživanjem Zakona – Esene.
Jedan od najvažnijih esenskih tekstova je Komentar na knjigu proroka Habakuka. U njemu se govori o “učitelju pravde” i o “grešnom svećeniku” koji se bori protiv učitelja. Grešni svećenik je napustio Boga, on je “lažac koji je odbacio Toru”. Bog je pak saopćio sve učitelju pravde. On zna sve tajne riječi robova i proroka. Grešni svećenik progoni učitelja pravde, no u pravi čas Bog će uništiti sve svoje protivnike. Grešni svećenik je zapravo Ivan Hirkan (134.-104. pr. Kr.), te kasnije Aleksandar Janej (103.-76. pr. Kr.), koji su vršili velikosvećeničku službu umjesto Sadokovih potomaka.
Druga važna knjiga je Priručnik discipline. Iz njega se vidi da su se Eseni obvezali da će živjeti prema uputama koje je Bog dao preko Mojsija i proroka. Sebe zovu “sinovima svjetla”, a svoje protivnike “sinovima tame”, te se navodi da njih treba prokleti, a Bog će ih iskorijeniti. Svi koji se odluče da služe Bogu trebaju sekti dati sve svoje znanje, snagu i imovinu. Primanje u sektu se vrši na temelju posebne ceremonije, a zabranjeno je druženje s onima koji su izvan saveza. Svi u zajednici moraju zajedno jesti i zajedno moliti. Na deset ljudi treba biti jedan svećenik. Zajednica mora jednu trećinu noći u godini biti budna da bi mogli čitati knjige i da zajedno mole. Za vrijeme govora nitko ne smije upadati u riječ onome koji govori. Isto tako, nitko ne smije govoriti dok na njega ne dođe red. Novi članovi provjeravaju se godinu dana, a tada se odlučuje hoće li biti primljeni ili ne. Tek nakon druge godine osoba postaje punopravni član i sudjeluje u svim obredima. Ako je netko sakrio dio svog posjeda, isključuje se na godinu dana, a hrana mu se umanjuje za jednu četvrtinu. Od članova se zahtjeva najveća disciplina. Ne smije se “glupo smijati niti rukama gestikulirati”. Tko o bližnjem širi neistinu isključuje se iz zajednice na godinu dana. Tko prigovara načelima zajednice isključuje se za stalno. Zajednicom upravlja savjet zajednice od 12 ljudi i tri svećenika, a glavnu riječ imaju Aronovi sinovi. U svemu se treba najstrože držati Tore. Ako netko namjerno učini kakav prijestup isključuje se iz zajednice bez prava na povratak. Za nenamjerne grijehe kazna je dvije godine popravljanja. Svi moraju biti pokorni i čekati dok ne dođe prorok i Mesije (plural!) iz Arona i Izraela. U tom razdoblju otpadnike treba vječno mrziti. Svi trebaju hvaliti Boga i nemati samilosti prema onima koji su se udaljili od pravog puta. Njih ne treba tješiti.
Zanimljivi tekstovi još su Himni i Rat sinova svjetla protiv sinova tame. U Himnima autor govori u prvom licu, iz čega su neki istraživači zaključili da je tekst pisao učitelj pravde, osnivač zajednice. Tekst Himni rađen je prema uzoru na Psalme. Vjernik se obraća Bogu da bi mu bio na pomoći. Kaže da mu je neprijatelj pleo mrežu, ali je u nju upao on sam, jer noga vjernika stoji na čvrstom tlu. Belial se trudi povećati svoju moć, ali će biti uništen za sva vremena. Lažni proroci su zaveli narod, a na pravog vjernika se ne obraća pažnja. Čovjek je zemlja, tvorevina prašine, Bog ga urazumljuje i bez Boga ništa ne egzistira. Nitko ne može dostići njegova junačka djela, mjeriti se s njegovom snagom, suprotstaviti se njegovoj slavi.
Rat sinova svjetla protiv sinova tame je opis eshatološke bitke. Sinovi svjetla su sinovi Levija, Jude i Benjamina. Sinovi tame su vojske Beliala, Edomiti, Ammoniti, Moabiti, Filistejci i Kitejci iz Assura i Misraima (Egipat). Na čelu vojske svjetla su svećenici s trubama. Zapovijed je: “Neka tvoj mač pojede meso grešnika”. Nakon bitke Izrael će vječno vladati.
U četvrtoj kumranskoj špilji (4 Q) nađeni su fragmentarni tekstovi u kojima se spominje Sin Božji, Sin Svevišnjeg. Riječ je o nepotpunim tekstovima s mnogo praznina. Budući da je na temelju arheološkog, jezičnog i paleografskog ispitivanja otkriveno da su prepisani u vrijeme Heroda Velikog (umro 4. god. pr. Kr.) istraživači u tim tekstovima vide apokaliptični smisao, tj. proročanstvo utemeljeno na starozavjetnim spisima. Drugi pak smatraju da ti tekstovi imaju i povijesni značaj, tj. da se odnose na kralja Aleksandra Balasa (150.-145. prije Krista), Seleukovića koji je uzeo za ženu Kleopatru iz roda Ptolomejevića i najavio eshatološki mir. Sam sebe je nazivao Teopater – Sin Božji i to ispisivao na novcu.
Inače, sigurno je da tekstovi iz četvrte špilje imaju pretkumranske značajke. Naziv “Sin Božji” nije pripadao uhodanoj mesijanskoj terminologiji u tadašnjem židovstvu. U pozadini je zapravo shvaćanje kraljevske ideologije: kralj je “sin Božji”. Tekst se tu oslanja na proroka Danijela (njega su Eseni posebno uvažavali jer su mislili da je u njemu skriveno proročanstvo o kraju rimske vladavine), potom se govori o kralju hulitelju: “On će huliti na Svevišnjega, zatirati svece Svevišnjega, i sveci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena” (vrijeme kušnje) (Dn 7,25). “Kralj će raditi što god mu se prohtije, uznoseći i uzdižući sebe iznad svih bogova: protiv Boga nad bogovima govorit će hule i uspijevat će dok se gnjev ne navrši – jer ono što je određeno, to će se ispuniti.” (Dn 11,36) Danijel misli na Antioha IV. koji se naziva epifanes – objava Božja, to jest sin Božji, te je prisiljavao Židove da štuju kult Zeusa Olimpijskog. “Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti” (Dn 12,1). Narod Božji primit će tada “kraljevstvo” i “njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se njemu” (7,27).
U Kairu je 1897. godine pronađen tzv. Damaški tekst. Po svom sadržaju i taj spis spada u skupinu Kumranskih tekstova. Govori se o učitelju pravde. Spominje se novi savez koji je zaključen u zemlji Damasku (od tuda ime spisa). Na više mjesta se kaže da je učitelj pravde umro. Iz toga se procjenjuje da je zajednica kasnije došla u Damask, ali drugi istraživači misle da Damask ne treba shvatiti kao demografsko mjesto, već kao simboliku izgnanstva. U svakom slučaju, Eseni su, kao i mnogi tadašnji Židovi, napustili Palestinu te smatrali da se time ostvaruje proroštvo Ezekiela i Jeremije o «Novom savezu» (Ez 16,59-63; Jr31,31-34). U tekstu se ponovno daju upute za život zajednice, a poseban se naglasak daje na poštivanje subote, pa tada čak “ako čovjek padne u vodu ili bunar, tada ga se ne smije spašavati ako treba ići po uže ili po ljestve”. Opet se spominje da će doći Mesija iz Arona i Izraela. Ponovno se govori da na deset ljudi mora doći jedan svećenik.
Iz svega navedenog jasno je kako se kod Esena radi o tipičnoj sekti, obilježja koje se ne razlikuju puno od suvremenih oblika istih. Njih karakterizira isključivost i zatvorenost prema vanjskom svijetu, stroga uređenost, vrlo visok stupanj zajedništva i discipline. Eseni su bili nezadovoljni vjerskom revnošću židovske elite, no kao pravovjerni Židovi Eseni zadržavaju glavna učenja te religije. Sličnosti s kršćanstvom se javljaju isključivo u tom pogledu (ipak, esenski je Bog još stroži od židovskog te kod njega nema praštanja). Štoviše, esenski spisi pokazuju kako su evanđelja duboko ukorijenjena u židovsku sredinu i misaono ozračje Isusova vremena, što su ranije mnogi osporavali povezujući evanđelja više s perzijskim, grčkim i gnostičkim utjecajem (tako su npr. kontrast svjetla i tame iz Ivanova evanđeljapovezivali s iranskim dualizmom, no sada znamo da je ta slika prisutna i u pretkršćanskom židovstvu). Očito je, pak, s druge strane kako Eseni ne bi bili baš zadovoljni s Isusom koji se družio s carinicima i grešnicima, umjesto da ih prezire. Osim toga, razvidno je kako Eseni propagiraju strogo pridržavanje židovskog zakona, zbog čega je Isus i dolazio u najveći konflikt s židovskom elitom. Opis kršćanske zajednice kakav nalazimo u Novom zavjetu nema zajedničkih osobina s esenskom zajednicom, no očito je i kako su Eseni nastali ranije od kršćana (npr. neki su tekstovi u kumranskoj zbirci pisani feničkim pismom kojim su Židovi pisali do 3. st. pr. Kr., a Eseni sami za sebe kažu da su nastali u vremenu oko 200. god. pr. Kr.). Osnovni pojmovi kršćanske zajednice, kao što su uskrsnuće, otkupljenje, opraštanje grijeha i sl., kod Esena se ni ne spominju. Kao predmet spekulacije ostaje okolnost je li Isus ikada dolazio u doticaj s nekim od Esena, no činjenica da oni nisu imali utjecaja na njegov nauk, osim možda u smislu odbacivanja takvih stavova, je prilično jasna (responder).