Foto: Vesna Zovkić, privatni album
Nakon 11. rujna 2001. godine i učestalog govora o “sukobu civilizacija” Isusova mala sestra Vesna pridružila se bratstvu u Sjevernoj Africi. Donosimo njezin osvrt po povratku iz Tunisa.
Vesna Zovkić, Isusova mala sestra
Nakon “arapskog proljeća” u Tunisu i u cijeloj regiji puno se toga promijenilo, neke stvari na bolje, neke na gore, što se prije svega odnosi na povremene atentate protiv pripadnika snaga sigurnosti. To je veliki izazov za ovaj miroljubivi narod koji ne gubi nadu da će prebroditi i ovu krizu. Sestre s kojima sam živjela uskoro se vraćaju u Francusku, prešle su osamdesetu, gotovo cijeli život provele su u Tunisu i puno toga sam naučila od njih. Svi polako starimo, mlađih sestara nema puno, i često nam ne preostaje drugo nego zatvaranje bratstava i regrupiranje preostalih snaga.
Posljednje dvije godine radila sam na klinici Sveti Augustin u vlasništvu Crkve, koja je zbog pomanjkanja osoblja dana u najam tuniskim liječnicima. Bila sam bolnička “kapelanka”, tj. podrška za bolesnike i njihove obitelji, po potrebi i za osoblje; jedina kršćanka među zaposlenima, koji su me doista lijepo primili. Među pacijentima je bilo vrlo malo kršćana, uglavnom su to stranci koji tu žive ili pacijenti iz raznih zemalja subsaharske Afrike. Svi ostali bili su muslimani, većinom iz Tunisa i Libije. Skoro svi su me zvali Besma, često ime u tim krajevima, u prijevodu znači “osmjeh”.
Jedna pobožna medicinska sestra, vrlo draga i odgovorna u poslu, znala mi je reći da imam “pravu muslimansku dušu” i da moli za mene kako bih postala muslimanka. Nakon nekog vremena shvatila je da nikada neću prijeći na islam, baš kao ni ona na kršćanstvo, ali da nam to ne smeta da i dalje budemo bliske, budući da obje prije svega imamo “ljudsku dušu”. Imala je duboko iskustvo Boga i puno toga smo mogle podijeliti, unatoč svim razlikama.
U toj svakodnevici susretala sam toliko patnje i toliko ljudskosti. Jedino što sam mogla dati bila je prisutnost: srce, uho, riječ… Uzvraćali su mi stostruko. Djeca na kemoterapiji, adolescenti koji umiru, vrlo mladi libijski ranjenici koji nikada neće prohodati. U susretu s njima vidjela sam koliko smo svi “isti”, jednostavno ljudi: “Nema više: Židov – Grk, rob – slobodnjak, muško -žensko, svi ste vi JEDNO u Kristu Isusu” (Gal 3,28)
Pokraj umirućih imala sam osjećaj kao da se osoba na neki način odvaja od svog religioznog okvira koji ju je podržavao tijekom života, i da se čovjek sam, lišen svega, približava svome Stvoritelju. Ne umire musliman, ni kršćanin, umire čovjek. U tim trenucima prijelaza često sam mislila na riječi Attara, islamskog mistika iz 12 stoljeća: “Može li smrt postojati za nekoga čije je srce sjedinjeno s Bogom? Moje srce je sjedinjeno s njime, tako da vrijeme i smrt za mene više ne postoje. Jer smrt je prekid vremena, a vrijeme se rađa iz naše navezanosti za ono što prolazi”. Mnoge obitelji našle su u tim riječima svjetlo i utjehu, i bilo im je drago da su ih čuli od jedne kršćanke.
Nemoguće je zaboraviti Ahmeda, Emnu, Anisa, Rose, Francesca i tolike druge koji su otišli u Vječni Život. Na poziv nekih obitelji odlazila sam na sahranu, jedina kršćanka kod odra pokojnika za vrijeme vjerskog obreda. Kada dođe “moj čas”, vjerujem da ćemo se opet zagrliti u istom “Kraljevstvu koje nam je pripravljeno od postanka svijeta” (Mt 25,34).
Među mnogima koji su bili na kemoterapiji boreći se za život bila je i trogodišnja Samantha iz Gabona te Šahed i Džema, sedmogodišnjaci iz Libije. Godinu dana mlađi Raid, također iz Libije koji je imao neuroloških problema, za Badnjak mi je poklonio golubicu koju je napravio od plastelina, a njegov tata je dodao: “To je golubica mira”.
Hosni, četrdesetogodišnjak, jedan je od onih očajnika koji se na početku tuniske revolucije polio benzinom i zapalio. Ostale su strašne posljedice, između ostaloga izobličeno lice. Prstiju više nema, dvije godine nije se pomaknuo iz kreveta, ovisan u svemu. Bila sam svjedok radosti kada je prvi put sam uspio staviti zalogaj u usta. Bolni i neprestani kirurški zahvati. Iako je uglavnom bio vedar, ponekad je znao plakati bez glasa, samo suze koje se slijevaju niz ranjeno lice. U takvim trenucima mogla sam samo sjediti uz njega. Rekao je da ne žali za onim što je učinio, vjeruje da je to zalog bolje budućnosti.
Isufu, dvanaestogodišnji dječak iz Obale Bjelokosti koji je dvije godine čekao da dođe na liječenje, imao je ogroman tumor na oku koji se brzo širio. Stigao je prekasno. Ponekad sam mu donijela kolač ili sok, a on bi svaki put uzeo točno polovinu, a ostalo bi čuvao za svog tatu. Prvi put u životu imao je drvene bojice pa mi je s jednim okom neumorno crtao sve i svašta. Dobila sam, između ostalog, i krasan portret s afričkom verzijom imena: Vessinah. Prije odlaska nacrtao je crnog leptira, shvatila sam da je shvatio. Patnja nevinih – pitanje i vrisak bez odgovora.
Ne mogu zaboraviti ni članove ekipe s kojom sam radila: Ines, Turkan, Hana, Jusra, Kelthum, Rim… Tu su i oni koje sam susretala izvan klinike: Lila, Nura, Alia, Abderrazak, Rafik… I oni koji su dio naše crkve obiteljskog ozračja: Fulvio, Marie The, Marie Jo, Jose Maria, Jonathan… Sva imena ne mogu stati na papir, ali ostaju duboko u mom srcu.
Unatoč rastućoj radikalizaciji vjere i izvjesnoj isključivosti koja se pojavila u inače vrlo otvorenom laičkom društvu Tunisa, prijatelji i pacijenti pozivali su me u svoje domove, kojiput i Libijci. Posebna radost i čast bili su mi pozivi na “iftar”, svečanu večeru nakon prekida posta u ramazanskom mjesecu. Još nas vidim kako kod malog Džeme u iznajmljenoj sobici večeramo, on sa svojim tatom, a njegova mama i ja odvojeno, metar od njih, budući da muškarci i žene ne jedu zajedno. Susrela sam dosta takvih obitelji iz Libije koje su znale uskladiti tradiciju i otvorenost.
Doista sam dirnuta gestama prijateljstva koje mi iskazuju i nakon mog povratka u Hrvatsku. Mala Šahed još se bori s leukemijom, nekoliko puta me nazvala na minutu-dvije, samo da mi kaže da me je poželjela. Kao i ja nju! Jednom me je nazvala da mi čestita Bajram! “Blago čistima srcem, oni će Boga gledati” (Mt 5,8).
Vratila sam se neizmjerno obogaćena i zahvalna Bogu za sve one koji su mi otvorili vrata svojih domova i svojih srca. Dobila sam daleko više nego što sam dala, doista “stostruko”.
Vratila sam se bez povratne karte. Sada se radujem svim dragim ljudima koje sam upoznala, kao i svim onima koje ću upoznati ovdje (Fratellanza.net).