‘Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ‘
Bog nas je stvorio i u Isusu Kristu otkupio za slobodu. Sloboda je dar. Ona je i jedna od temeljnih ljudskih osobina, toliko važna da se punina čovještva mjeri s dosegom sloboda. Tko nije slobodan, osjeća se da nije ni potpun čovjek.
Slobodu s pravom očekujemo od drugih. I drugi je s pravom očekuju od nas. Drugi nam priječe ili omogućuju slobodu. I mi to činimo njima. Netko je osjetljiv, i preosjetljiv ako mu tko narušava neovisnost i slobodu. Drugi olako pristaju na život u ropstvu, naročito onom duhovnom koje je pogubnije od fizičkoga, u raznim ovisnostima ili pod nagonima, a da to i ne uviđaju ili ne priznaju. Osobna povijest, kao i povijest pojedinog naroda, Crkve, uvijek je povijest ponovnoga stjecanja slobode. Temeljni događaj za nastanak i formiranje židovskoga naroda bilo je oslobođenje iz egipatskoga ropstva. Slično je i s drugim narodima. Temeljni događaj povijesti svakog naroda je borba za slobodu i oslobođenje. Za nas kršćane ugaoni kamen povijesti, koju zovemo povijest spasenja, je uskrsnuće Isusa iz Nazareta, a u njemu i po njemu Božje oslobođenje čovjeka i svega stvorenog od grijeha i smrti, dar novoga života, slobodna od ikakvih zapreka zla.
Bog je dao čovjeku dar slobode da ga može priznati, ali i da može od njega i otići, skrivati se, radikalno ga zanijekati, ili se ponašati kao praktični ateist – riječima priznati Boga, a u praksi biti bezbožnik. S apostolom Pavlom ponavljamo, nerijetko samo mehanički, da nas je Krist za slobodu oslobodio (usp. Gal 5,1). Sloboda je dar, ali taj dar nikad nije do kraja dovršen. Sloboda se uvijek iznova stječe. Za slobodu se borimo čitav život. Ona nije samo čin biranja između dobra i zla, niti samo čin odluke. Sloboda je i unutarnje stanje, nešto poput savjesti, unutarnjeg suda u kojem s nama raspravljaju naši vlastiti i tuđi glasovi, dvojbe, sumnje, pitanja i odluke. Netko se u pojedinom slučaju može odlučiti zadivljujuće slobodno, a da to i ne bude čin unutarnje slobode nego tek odraz trenutka, instinkta. Zato za slobodu nije toliko važno izvanjsko stanje slobode koliko je važno to unutarnje stanje neovisnosti koje omogućuje da se i nepravedno zatvoreni čovjek može osjećati slobodnijim od onoga koji ima svu moć i koji ga je stavio u zatvor. Totalitaristima i diktatorima je najgore što ne mogu «zarobiti dušu» slobodnim ljudima.
Da bismo mogli imati ovakvu unutarnju slobodu trebamo se osloboditi od strahova koji nas prirodno salijeću. Oslobođenje je milost koju nam Krist može i želi dati. Uza sva druga oslobođenja koja nam Krist daje, kao što je oslobođenje od imati da bismo mogli biti ili oslobođenje od želje za vlašću nad drugima da bismo im mogli služiti, on nas također oslobađa i za veličanstvenu slobodu mišljenja i govora, a baš to dvoje su karakteristični znak istinske slobode. Ondje gdje njih nema, nema ni slobode. Ovaj naš treći susret mladih teologa – Mediteranski teološki susreti – nakon dva dubrovačka, želi zato biti izričaj takve slobode, slobode misli i riječi, osobito one teološke. Mislim da i vi, kao i moji suradnici kojima zahvaljujem na trudu koji su uložili i ulažu u ove teološke susrete u slobodi, dijelite mišljenje kako je iznimno važno slušati i razmišljati o slobodi. Rekao bih da je to osobito važno za nas biskupe, svećenike i teologe, nas koji imamo zvanje riječi jer je Riječ pisana velikim slovom naše zvanje. Dodao bih i nešto što sam shvatio vršenjem biskupske službe, a to je da je varljivo, a i krajnje opasno, pomisliti da je onaj tko je na višem položaju slobodniji. Možda je, Isusovom rječnikom, slobodniji za stjecanje svega svijeta jer ima moć i sredstva, ali je zato, također Isusovim rječnikom, u većoj opasnosti da izgubi sebe samoga i svojoj duši naudi, a i da naudi dušama drugih, odnosno da izgubi unutarnju slobodu i s njom vlastitu ljudskost, sa svim onim što to znači, kao i onim posljedicama koje to sa sobom nosi. Upravo zato što je netko na većem položaju, ili bolje što ima odgovorniju službu, to više treba biti osjetljiv za slobodu drugih, pogotovo slobodu mišljenja i riječi onih kojima je poslan i postavljen služiti u ljubavi.
Iskustvo nam potvrđuje da ima puno ljudi koji su izvanjski slobodni, materijalno osigurani, onih koji su na visokim crkvenim ili društvenim položajima, ali koji su stvarno u svojoj nutrini neslobodni, zasužnjeni nekim svojim ezavovskim tanjurom leće ili punim egipatskim loncima jer su se stavili u ropstvo interesa, položaja, nekih lažnih obzira. I da, s druge strane, postoje toliki obični ljudi, oni koje papa Franjo zove svecima iz susjedstva, koji se svakodnevno na različite načine bore za puko preživljavanje, a koji se svejedno slobodno kreću ovim svijetom, slobodno govore i o sebi i o drugima jer su u sebi slobodni. Oni su nam – skupa s Isusom iz Nazareta koji nije imao ni gdje bi glavu naslonio, ali je zato bio slobodan i život darovati služeći u ljubavi – pravi učitelji slobode, one unutarnje, koju trebamo primijetiti i nasljedovati želimo li i sami biti slobodni.
Sloboda sa sobom nužno nosi i odgovornost. Sloboda je odgovorna ili prelazi u nasilje, anarhiju, svojeglavost ili mlakost i ljigavo povlačenje u šutnju. Oba krivo shvaćena aspekta slobode izraz su egoizma: prvo kao bijesa, drugo kao kukavičluka. Odgovornost slobodi daje onu nužnu suzdržanost, unosi element brige i nježnosti, milosrđa i opraštanja što nam omogućuje da možemo smjelo kročiti naprijed i osvojiti i najudaljenije horizonte. Koliko god nam je danas potrebna sloboda mišljenja i riječi, a jest, toliko nam je jednako tako potrebna i odgovornost za riječ, za govor uopće, što onda podrazumijeva i odgovornost za šutnju. Puno se govori, točno, i o Bogu i ljudima, ali govori se i neodgovorno. Govor je jedna vrsta vladanja nad onim o čemu se govori. Nisu naše riječi uvijek primjerene za onoga o komu govorimo. Isto vrijedi i za našu šutnju, posebno šutnju iz straha za sebe, iz lažnih obzira i nezamjeranja. Naša je javnost i komunikacijski prostor (i onaj vjerski i crkveni) zatrovan brbljanjem, pojeftinjenim pa i vulgarnim zloupotrebama velikih, svetih riječi: Bog, Isus, evanđelje, Gospa, život… I istodobno se kroz te bujice riječi ponekad sije toliko nepodnošenja, osuda, toliko mržnje. Koliko se danas nas Božjih ljudi zavuklo u udobni klerikalizam, u ideologiju pretkoncilskoga natražnjaštva (Papa Franjo: «indietrismo»), u estradni religiozni populizam, ustvari u «grešnu šutnju» o stvarima i nepravdama velikih i moćnih, o bogu novcu, zlim moćima i korupciji, koje bismo trebali proročki razotkriti, dok se s druge strane tako olako bavimo teškim moralnim riječima osude onih malenih i običnih i ljudi koji se ionako teško nose sa svojim svakodnevnim životnim problemima i sa svojom ljudskom slabošću koja je obilježena grijehom?
Nadam se da će ovi naši susreti u Lovranu biti svjedočanstvo vedre kršćanske sigurnosti da smo slobodni u mišljenju i riječi, u predavanjima i raspravama, u druženju i razgovorima, te da se u odgovornoj slobodi odnosimo i prema sebi i prema drugima, bez autocenzura i cenzura. Želio bih da slijedimo Gospodina Isusa u njegovu govoru, molitvi i šutnji. Nadam se da će nas pritom resiti snaga njegovog Duha, ona koja je nosila sve njegove istinske učenike koji su svjedoci (parezija), pogotovo svjedoke i mučenike-teologe kojih je puna naša povijest, od đakona Stjepana i prvih kršćanskih mučenika do Dietricha Bonhoeffera ili Martina Luthera Kinga, Oscara Romera ili don Pina Puglisija, da otvoreno i slobodno, «istinujući u ljubavi» (Ef 4,15) naviještamo evanđelje, svjedočimo veličanstvenost Riječi koja se utjelovila u slobodu i raskinula sve zamke i ropstva.
Riječ teologa je danas toliko potrebna, ali ne tek kao sastavna materija akademskog obrazovanja ili kao nužni izraz kulturno-političke korektnosti. Bila bi to sterilna, birokratska riječ. Riječ teologa po svome klasičnom smislu uvijek je kerigmatska (kako to posebno njeguje i današnji papa Franjo), «uzvikujuća», remetilačko-navjestiteljska, propovjedničko-učiteljska i proročka-provokativna. Ona ne može biti neutralna, jer evanđelje na kojem počiva, od kojega se hrani i kojega unosi u društvo kao krizu i utjehu nikada nije neutralno. Učiniti evanđelje neutralnim bi značilo svesti ga na «građansku religiju», a nas kršćane na neku mirovnjačku sektu, i isključiti iz njega element slobode, oslobođenja od svakoga ropstva. Evanđelje koje oslobađa ne može računati na siguran uspjeh, nego na društvena marginaliziranja, šikaniranja, pa i progone. Krist nas, uostalom, nije oslobodio nikakvim nasilnim prevratom, revolucijom, još manje nekim jeftinim pothvatima i umješnim smicalicama, nego radosnom riječju koja oslobađa i onda kad je izrugana, popljuvana, odbačena i raspeta. A i onda kada se njegov teolog i teologinja osjećaju grešnima, bolesnima, slabima i nedostojnima te su i sami potrebni samo jedne njegove riječi koja ozdravlja. Ovo nikad ne smijemo zaboraviti. U tom je, zapravo, snaga i posebnost naše kršćanske poruke.
Dragi mladi teolozi, dragi prijatelji, neka ovo budu dani našega ponovnog otkrivanja dara odgovorne slobodne riječi koja dariva radost života zbog riječi ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka i ovaj naš svijet. Uostalom, stari su dobro govorili da je «ljubav sposobna govoriti». Ona je sposobna izreći riječ sloboda u njezinom punom značenju. Sposobna je i za riječ kajanja ako se pretjeralo u riječi, ako se psovalo, klevetalo, ogovaralo, brbljalo, lagalo, ako se bilo nevjerno ili možda šutjelo onda kad je trebalo govoriti, ali i govorilo onda kad je trebalo šutjeti i slušati. Ona nadahnjuje i riječi oprosta da bi se zaustavio vrtlog zla i osvete koji postaje osobito težak onda kad govori oružje, a ono danas nažalost ponovo govori. U ljubavi koja govori kad treba govoriti i šuti kad treba slušati se nalazi početak mira, za nas, druge, svijet. Ljubav koja govori i sluša, a zatim i djeluje jer ljubav mora postati i djelotvorna ljubav, sposobna je biti začetnik boljeg svijeta, svijeta koji neće više biti svijet mržnje i rata, nego će postati svijet u kojemu ono malo neprimjetno gorušičino zrno Božjeg kraljevstva koje je Isus Krist posijao nastavlja svoj nesmetani, možda i dalje neprimjetni rast prema svijetu u kojemu nema isključenih i ima mjesta za sve. Neka nam stoga i u ovim našim Mediteranskim teološkim susretima nadahnuće bude ljubav. Ona neka nadahnjuje naš govor, prije svega riječi naših predavača, profesora i teologa, kako bi sve naše riječi bile izraz odgovorne slobode govora. Neka također potpomaže i naše slušanje, osobito ono naših studenata, kako bi naše slušanje postalo ispravno razumijevanje, a zatim i poticaj svima za slobodan i odgovoran rast u ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima, svojoj braći i sestrama i svoj stvorenoj stvarnosti (ri-nadbiskupija.hr; fratellanza.net).