Teolog Sergio Massironi postavlja radikalna pitanja: kakva je budućnost kršćana u svijetu koji je sve udaljeniji od Evanđelja? Zašto kod mnogih vjernika pobjeđuje apatija?
Roberto Righetto
U eksplozivnom članku lansiranom na francuskoj stranici Aleteia.org, teolog Jean-Michel Castaing, autor knjige Pour sortir du nihilisme (Salvator), pita se kakav bi naš svijet bio da Isus Krist nije došao na zemlju. Doista, dug čovječanstva prema kršćanstvu danas je postao tabù. U tekstu čitamo: „Na našem umirućem Zapadu savjesti muči jedna crna rupa: golemo nasljeđe kršćanske vjere na vjerskoj, društvenoj, političkoj i kulturnoj razini. Prosječni zapadnjak izgleda kao razmaženo dijete koje je zalupilo vratima roditeljske kuće i koje, poput izgubljenog sina iz evanđeoske prispodobe, preuzima svoj dio nasljedstva bez riječi zahvale.“ Te još: „U kakvom bi stanju bio naš svijet da nas Krist nije došao naučiti brizi za malene, opraštanju uvreda, promicanju žena, ljubavi prema neprijateljima, dostojanstvu siromašnih i isključenih, borbi protiv ostracizma koji trpe bolesne i hendikepirane osobe? U kakvom bismo duhovnom stanju bili da su krvoločna božanstva poganstva, odraz naše fascinacije snagom i uspjehom, ostala predmet našeg štovanja? Nije teško pogoditi, budući da su s dekadencijom kršćanstva novac, kult uspjeha i individualizam ponovno dobili krzno zvijeri.“
Praksa je to koja se uklapa u modu povijesnih rasprava, vrlo prisutnih u kinu i TV serijama, o drugačijem tijeku kojim je povijest mogla ići (da je Aleksandar Veliki osvojio Rim umjesto da se okrene Istoku, da je Hitler dobio rat, itd.), ali što u ovom slučaju nikako nije divertissement, s obzirom na ogromnu krizu koja već desetljećima pogađa kršćanstvo u Europi, a koja se posljednjih godina pogoršala. To su teme kojima se teolog Sergio Massironi bez popusta – i ne prepuštajući se apologetici – bavi u svojoj posljednjoj knjizi Cattolico cioè incompleto (Katolik, dakle nepotpun; Castelvecchi, str. 186, 19 eura). Naslov je preuzet iz razmatranja filozofa Silvana Petrosina o pojmu nedostatka koji je urođen ljudskom biću kao neizbježan prostor za otvaranje drugome. Armando Matteo u predgovoru oksimoronsku disonancu dvaju pridjeva, s obzirom na to da katolički označava totalitet, a nepotpun nedostatak, objašnjava ovako: „S jedne strane, nema ničega što nam ne može pripadati i čime ne možemo biti ne dirnuti. S druge pak strane, nikada ne postoji stanje ili vrijeme postojanja u kojem se čovjek konačno može osjetiti zasićenim (tal. saturi)“.
Pitanja koja Massironi postavlja dojmljivo su radikalna: kamo ide Crkva i kakvu budućnost kršćani mogu zamisliti u svijetu koji se sve manje poziva na Evanđelje? Prije svega, budući da je i sam svećenik, autor napominje kako nije istina da su crkve prazne, unatoč činjenici da je tijekom pandemije poraslo napuštanje vjerske prakse. Ali također je pošteno zapitati se zašto toliko ljudi i dalje ide na misu. Naravno, postoji vjera Božjeg naroda, no ovaj prvi elementarni odgovor nije dovoljan. Kako pripovijeda Evanđelje, i za Isusa je „najteža pastoralna skrb bila s onima kojima liječnik nije potreban, s onima koji kažu da nisu slijepi. S onima koji idu na misu. To je dogovor koji sklapamo s đavlom kada ne podižemo veo s tolike apatije onih praktičnih nevjernika što svi možemo postati, čak i uz sami oltar. Katoličanstvo puka ne živi od nekoliko punih crkava, nije spojivo s uklanjanjem pitanja, prosvjeda, glasova neslaganja, ne opire se izbjegavajući duhovne izazove svoga vremena i pokušavajući do kraja ovjekovječiti naslijeđene obrasce iz prošlih generacija“.
Gledajući one koji nastanjuju naše gradove, javlja se osjećaj neuspjeha. Milanski nadbiskup Mario Delpini je to dobro rekao: „Crkva, stručnjak za čovječanstvo, čini se da ne može reći ništa više o muškarcu, o ženi, o njihovom odnosu, o suživotu u društvu i o njegovoj organizaciji, ništa korisno“. Za to je, smatra autor, potrebno ponovno otkriti subverzivni aspekt kršćanstva, „ukazujući Crkvama suvremeni scenarij kao priliku za povratak u svoj izvorni oblik“. I znati kako izraziti posredni put između prilagodbe dominantnoj misli i prakticiranja protukulture: „Utjelovljenje znači da se Bog ne otkriva protiv svijeta, nego preuzimajući njegove sjene. Stoga kršćanska provokacija ne može drugo nego održati dvostruki profil kritike i blagoslova svoga vremena.“ Precizne su to riječi koje nas pozivaju da ne napuštamo svijet pod iluzijom da se možemo zatvoriti u oazu savršenstva, ali i znajući da je izazov, osim pastoralnog, i kulturološki.
Postoji ogroman nedostatak religijske kulture među ljudima našeg vremena, posebice među mladima, a također i među kršćanima. Massironi to dobro razumije te u drugom odlomku primjećuje: „Ako kršćanstvo, na Zapadu, ima problem, onda je to uobičajeni, sveprisutni osjećaj da ga dovoljno poznajemo, a da ga zapravo nismo iskusili i istražili njegove dubine. Čini se da sveprisutnost kršćanskih znakova, u umjetnosti i običajima, otežava povratak Kristu kao Novome. Kontra korak gotovo dva tisućljeća kršćanstva“. Čini se da su svježina i originalnost neophodna sredstva za revitalizaciju katoličkih krugova, počevši od pretjerano apstraktne i zagušene teologije, često nečitke i zatvorene unutar papinskih sveučilišta. No to nije dovoljno te pitanja postaju još gorljivija: „Još radikalno nepogođena krizom seksualnog zlostavljanja, talijanska Crkva se može zapitati: kako društvo koje je izraslo u dvorištima oratorija i u sjeni zvonika može biti tako zastarjelo i korumpirano?“. Došlo je vrijeme za prijedloge i nadu. Prije svega, kao što je već spomenuto, religijskim opismenjavanjem pred „prazninom nastalom uklanjanjem biblijskih slika iz javnoga govora“. Zatim, ponudom putova oprosta i pomirenja pred sukobima i rascjepima žena i muškaraca našeg vremena: „Miriti se sa svojim ranama i ranama drugih. Zvati zlo imenom. Vidjeti ga u sebi, kao i izvan. Naučiti živjeti s onim što nam se ne sviđa. Prepustiti Bogu konačni sud o onome što se ne može prihvatiti ili što je trenutno nerješivo. Dati onima koji su pogriješili nove mogućnosti i alate za promjenu. Otkupiti one koji su marginalizirani i odbačeni od svih zbog teške prošlosti: sve to postoji u biblijskoj kulturi pravde“.
Konačno, treći prijedlog ima više pastoralni karakter: smršati. Previše je struktura unutar Crkve, često suvišnih i beskorisnih: „Trebamo manje, novije i lakše“. Rad je to na spending review-u koji mora dotaknuti kurije i redovničke ustanove, ali koji ne može odgovoriti samo na ekonomsku ili poslovnu logiku, već mora služiti ponovnom otkrivanju bitnosti Evanđelja. Kao što se može vidjeti, u ovom Massironijevom djelu mogu se pronaći mnogi samokritični znakovi, ali i ideje za izlazak iz krize koja je zahvatila katoličanstvo u Italiji i Europi, kako bi se izgradio, kako stoji u podnaslovu, „ekstrovertni identitet“ i „antitotalitarnu pripadnost“ (avvenire.it; kta; fratellanza.net).