Foto: © kna (arhivska)
Tijekom sljedećeg plenarnog zasjedanja Francuske biskupske konferencije od 31. ožujka do 4. travnja 2025. godine, biskupi će izabrati novog predsjednika koji će naslijediti mons. Érica de Moulins-Beauforta. Nakon šest godina obnašanja dužnosti, nadbiskup Reimsa pravi bilancu svojeg predsjedanja koje je neizbrisivo obilježeno skandalima seksualnog nasilja u Crkvi.
Arnaud Bevilacqua i Gonzague de Pontac, La Croix
Koncem lipnja završavate svoj drugi mandat na mjestu predsjednika Biskupske konferencije Francuske. Kako se osjećate nakon svega?
Puno smo radili na izuzetno bolnim temama. Ovih šest godina proširilo mi je srce i um. Osjećam izvjesno olakšanje zbog nove etape u kojoj ću biti više na raspolaganju svojoj biskupiji. Ali pritom nikako ne mislim da će mi biti lakše po pitanju seksualnog nasilja koje je zauvijek obilježilo moj život i moju službu. To je zlo s kojim se moramo i dalje suočavati u Crkvi, ali i u cijelom društvu. Posao nije ni blizu kraja.
Šok koji je uslijedio nakon objave izvješća Neovisne komisije o seksualnom zlostavljanju u Crkvi (Ciase) 5. listopada 2021., bio je najteži dio Vašeg mandata. Kako ste to doživjeli?
Kad sam bio izabran, komisija je već bila započela s radom i pripremali smo se na dobivanje tog izvještaja. Ali po brojkama i opisu činjenica, kao i po kvaliteti i dubini analize ovog fenomena, izvještaj je bio sasvim drugačiji od onoga što smo mi pretpostavljali.
Saznao sam za to u Rimu, tijekom posjete ad limina, krajem rujna 2021. Tako sam Papi mogao ostaviti zapisnik. Onda je 5. listopada uslijedila objava… Nakon toga, u slijedećim tjednima, puno su mi pomogli oni koje sam susretao i koje smatram “anđelima”. Na ulici, u metrou, u pekari, preko telefona, hrabrili su me ljudi koje često nisam ni poznavao. Mogao bih navesti mnogo primjera.
Suočeni sa šokom, jeste li razmišljali o ostavci?
Nikad, jer to je zadaća koji mi je povjerena. Članovi Stalnog vijeća Biskupske konferencije bili su vrlo čvrsti ljudi, dobro smo surađivali, što je bilo od velike pomoći. Uvidjeti razmjere seksualnog nasilja u Crkvi, ali i u društvu, bio je stravičan šok. Zadaća naše generacije je da svom snagom radimo na njegovom suzbijanju.
Govoreći o ovom nasilju u Crkvi, bez oklijevanja ste upotrijebili riječ “sistemsko nasilje“. Je li to naišlo na otpor?
Moguće da je bilo otpora. Ali najvažniji trenutak, u studenom 2021., bilo je upravo to priznanje da se radi o institucionalnoj odgovornosti Crkve. Zauvijek ću pamtiti jedan prizor. Nakon što smo u Lurdu izglasali ovaj dokument, sazvana je konferencija za novinare. Dvije žrtve sjedile su pri dnu sale. Kad sam izgovorio riječi “institucionalna odgovornost“, lica su im odjednom postala opuštenija. Nikada to neću zaboraviti. Upravo zato i djelujemo, da žrtvama bude lakše.
Neki su mislili da sistemski znači sistematski. Ali ne radi se o tome. Sistemski znači da se način na koji su se događaji zbivali, a potom zataškavali, učinjeni nevidljivima, pretvorio u sistem, poput raka u našem organizmu.
Već prije nego što ste postali predsjednik Biskupske konferencije Francuske, susretali ste se sa žrtvama. Što ste otkrili kroz te susrete?
Postao sam svjestan toga da, čak i kada su biskupije s pravosudnog stajališta postupale ispravno, nisu obraćale pozornost na žrtve. Ponašali smo se kao da mislimo da će djeca to zaboraviti, da neće biti posljedica. No, zadiranje odrasle osobe u spolno izgrađivanje djeteta, krajnje je pogubno.
Kroz te susrete sam otkrio razmjere nanesene boli, ali i mogućnost da te osobe saslušamo, da prihvatimo njihov bijes i da s njima izgradimo istinski odnos. Želio sam da i drugi biskupi steknu ovo iskustvo.
Postoje li stvari u kojima biste sada postupili drugačije?
Gledajući unatrag, trebali smo drugačije reagirati u slučaju mons. Michela Santiera, nakon njegove ostavke. Dijalog je trebao biti jasniji, posebice sa Svetom Stolicom. Na taj način smo mogli izbjeći povredu žrtava i svih vjernika, a potom i pad povjerenja koji smo doživjeli u studenom 2022.
Kako gledate na ovu krizu vjere, gdje je Bog u ovom skandalu?
Uvjeren sam da se Božje milosrđe sastoji upravo u tome što nas čini sposobnima da uvidimo zlo koje činimo. Biblija pokazuje da kada je hebrejski narod na samom dnu, Bog ga podiže. Proroci osuđuju društvenu nepravdu, ali i seksualno nasilje. Za Crkvu koja je ovo zlo nosila, a da to nije znala ili nije htjela znati, ovo je put i preduvjet oslobođenja kako bi mogla živjeti u skladu sa svojim poslanjem.
Počelo se govoriti i o duhovnom zlostavljanju i kontroli. Što s time?
Ovo je izuzetno važna tema. Za mene je kršćanska vjera poput rađanja duhovne slobode. Ali kad sam postao župnik, otkrio sam da se određeni broj kršćana, srećom ne svi, vrlo lako dovodi u situaciju ovisnosti. Meni je to bilo doista ozbiljno upozorenje. To je ono što papa Franjo naziva klerikalizmom koji ne postoji samo kod svećenika, nego i kod onih koji teže za tim da pronađu svog vođu. Moramo izaći iz ove vrste odnosa.
Kao kršćanin i biskup, kakvu ste duhovnu potporu imali?
Postoji ono što sam dobio i još uvijek dobivam od svoje obitelji, u smislu naklonosti i blizine… Sretan sam što još uvijek imam roditelje. Njihova podrška bila mi je velika pomoć u teškim trenucima, iako me ponekad bilo sram što se njihovo ime, preko mene, povezivalo s različitim aferama.
Ohrabruje me i to što je mojim nećacima i nećakinjama stalo do mene, osobito sada kada se dovodi u pitanje sposobnost svećenika da izgrađuje odnose s mladima. Osim toga, svako jutro nastojim čitati teološku literaturu. To me krijepi. A ono što me najviše ohrabruje, to je kada na nedjeljnoj misi čujem prisutne kako na kraju euharistijske molitve odgovaraju „Amen!“
Skandal sa zlostavljanjima narušio je vjerodostojnost Crkve. Može li se njen glas u društvu uopće čuti?
Iznenađujuće, ali osobno iskustvo mi govori da se u Francuskoj još uvijek očekuje riječ Crkve o mnogim temama. Ako pažljivo odaberemo trenutak i način na koji ćemo nešto reći, naše se riječi uglavnom primaju sa zanimanjem, čak i sa zahvalnošću. Ali to ne znači da će se ono što je rečeno neminovno i poslušati – nije Crkva ta koja u Francuskoj donosi zakone – niti da će ju svi čuti.
Ljudi, barem što se tiče Zapada, već dugo loše biraju, i to me brine. Nisam od onih koji prizivaju najgore, ali ne vjerujem da idemo prema pravednijem svijetu, prema bratstvu kojem se Stvoritelj raduje. No, Stari zavjet nam pokazuje kako se ljudi neprestano opiru Bogu, što Boga ne sprječava da ih pokuša spasiti.
Kako reagirate na sve veću polarizaciju društva od koje nisu izuzeti ni katolici?
“U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe”, kaže sveti Pavao (Filipljanima 2, 3). Ovaj me poziv duboko dira i na određeni način sudi. Doista vjerujem da je temeljni kršćanski stav u tome da se divimo djelovanju milosti u drugima; milosti iz koje nastaju različita iskustva, angažmani i različiti načini razumijevanja. Smatram da kao biskup trebam poticati na to.
Koje je poslanje Crkve i katolika u sve više sekulariziranoj Francuskoj?
Kardinal Lustiger je to izvrsno sažeo ovdje u Reimsu, prilikom obilježavanja godišnjice Klodvigova krštenja: „Jedno od obilježja Francuske nije savršeno katoličko društvo, nego to što je iznjedrila tolike svece“… Za mene je to poslanje Crkve. Susrećemo se sa istinski velikodušnim osobama koje su na mnogo načina svete, a da toga često nisu ni svjesne. To je ono što papa Franjo naziva “srednjom klasom svetosti”. Ako to ima utjecaja na društvo, tim bolje za nas, a i za cijeli svijet.
Treba li u budućnosti izrazito manjinska Crkva u Francuskoj na sebe gledati kao na kontra-kulturu ili resurs društva?
Ne sviđa mi se baš ta ideja kontra kulture. Kao katolici, mi smo nerazdvojni dio francuske povijesti u razdobljima velikog žara kao i u razdobljima odbijanja Boga, to je istovremeno i križ i snaga. Slažem se s tvrdnjom da je francuska duša katolička. Dakle, ne možemo biti manjina kao ostali. Katoličanstvo ima goleme duhovne resurse koji omogućuju da se živi u nadi pred velikim izazovima budućnosti, kao što su klimatske promjene i preokreti koje bi one mogle donijeti.
Kako će sutra izgledati Crkva u Francuskoj, s manje svećenika?
Ono što je sigurno, uvijek će živjeti od Božje riječi, euharistije i, nadam se, od sakramenta pomirenja. A s manje svećenika, ne mora značiti i s manje žara i zalaganja, naprotiv. Zadivljuje me otvorenost mladih francuskih katolika za duhovnost. Polažem nade u takvo katoličanstvo koje njeguje nutrinu i koje se živi kao singularnost, a ne kao društveni konformizam.
A kakav će institucionalni oblik imati? Nemam pojma. U biskupiji Reims nastojao sam uspostaviti pastoralni sustav koji odgovara našim trenutnim snagama i onima koje možemo predvidjeti, a koji može trajati petnaest do dvadeset godina. Što će se dogoditi nakon toga, samo Bog zna. A Bog je uvijek na djelu.
Vidite li znakove oživljavanja francuskog katoličanstva?
Veliki znak nade su katekumeni. Vidjet ćemo kako će preobražavati naše zajednice. Njihov broj raste i još se ne pretvara u izbor redovničkog života ili ministerijalnog svećeništva. Međutim, kršćanstva nema bez određenog oblika radikalnosti, u smislu potpunog darivanja sebe. Tko će sutra biti novi sveti Franjo Asiški, sveta Klara ili sveti Benedikt? (la-croix.fr; fratellanza.net).
S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić