Foto: © Cristian Gennari/Romano Siciliani/Paolo Galosi/kna; Canva (montaža: katholisch.de)
Prva žena je postala prefekta dikasterija Svete Stolice. Uz nju: kardinal kao proprefekt. Rijetko tko osim Pape zna što ta služba podrazumijeva. Ali jedno treba biti jasno: upravljanje koje vodi laik ipak nije tako jednostavno.
Felix Neumann
Vatikanski dnevni brifing za novinare 6. siječnja 2025. sadržavao je malu senzaciju u obliku nekoliko kratkih redaka u rubrici “Razrješenja i imenovanja”: Sestra Simona Brambilla postala je prva žena koja je postala prefekta, odnosno voditeljica jednog vatikanskog dikasterija. Članica Instituta sestara misionarki Consolate ubuduće će voditi Dikasterij za ustanove posvećenog života i za družbe apostolskog života. Uz Brambillu, objavljeno je i drugo osobno ime: kardinal Ángel Fernández Artime, koji je donedavno bio generalni poglavar don Boscovih salezijanaca. Imenovan je proprefektom Dikasterija.
Stvarnost s kojom je Fernández imenovan proprefektom može biti varljiva: što je zapravo proprefekt, gdje bi trebao biti postavljen u hijerarhiji dikasterija i koji su njegovi zadaci, nigdje nije definirano. Zasad proprefekti postoje samo u Dikasteriju za evangelizaciju, koji je papa Franjo rezervirao za sebe, odnosno za Rimzkog biskupa. Svaki od dva odjela dikasterija vodi proprefekt, koji zapravo ima iste zadaće kao i prefekti u drugim dikasterijima. Ranije se prefiks “Pro-” koristio kada prefekt još nije bio kardinal kada je imenovan; Angelo Sodano je, na primjer, isprva bio pro-državni tajnik nakon imenovanja u prosincu 1990., sve dok ga Ivan Pavao II. nije uzdigao u kardinala sljedeće godine i koristio je titulu Kardinala državnog tajnika.
Kako izgleda razina upravljanja kurijalnog dikasterija zapravo se može pročitati crno na bijelo u zakonu: kurijalnu ustanovu vodi prefekt ili ekvivalent koji je vodi i zastupa, tajnik i jedan ili više dotajnika podržavaju prefekta u upravljanju. Tako stoji u Apostolskoj konstituciji Praedicate Evangelium, kojom je papa Franjo 2022. reformirao kurijalne urede, u biti nepromijenjen u usporedbi s dokumentom Pastor Bonus, koji je potpisao papa Ivan Pavao II.
I sam aktualni propis za kuriju spominje mogućnost odstupanja od uobičajenog ustroja, naime “zbog njihove posebne naravi ili posebnog zakona”. Poseban zakon koji opisuje ustroj upravljanja dikasterijem još nije proglašen. To ostavlja dvije mogućnosti: činjenica da je žena, dakle laik na čelu dikasterija, je – barem u slučaju Dikasterija za redovnice i redovnike – činjenica koja daje povoda posebnoj naravi, ili pak: Papa je odlučio potpuno slobodno. Papa može odstupiti od pravila Kurije kako želi – sam Papa nije vezan svojim zakonima i može učiniti što god smatra prikladnim u bilo kojem trenutku, na primjer dodjeljivanje novih naslova bez formalne pravne osnove.
Pitanje časti?
Bilo bi zamislivo tumačenje da je Fernández Artime, u uobičajenoj terminologiji, tajnik dikasterija Reda, ali da Papa nije htio kardinala omalovažiti ovom nižom titulom. No, onda se postavlja pitanje zašto je Franjo prošle godine uopće Fernándeza proglasio kardinalom – da ga je jednostavno imenovao tajnikom i, kao što je uobičajeno za svećenike na toj službi, ali nije obavezno, zaredio ga za biskupa, sve bi se nastavilo kao obično. Ali onda se postavilo pitanje zašto bi služba tajnika bila problematična za broj dva u Dikasteriju za redovnice i redovnike, kad u Dikasteriju za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja kardinal Fabio Baggio služi čak i kao dotajnik. Međutim, Baggio je proglašen kardinalom na konzistoriju tek u prosincu, tako da možda i ovdje bude premještaja.
Stoga je vjerojatnije od pitanja bontona da postoji razlog za dužnost pro-prefekta koji leži u prirodi stvari. Sami kurijalni propisi pružaju malo dokaza za to, a zapravo se o samom pitanju nejasnih posljedica otvaranja kurijalnih rukovodećih mjesta laicima, raspravljalo još od njihova objavljivanja.
Činjenica da laici, a time i žene mogu preuzeti vodstvo vatikanskih dikasterija, inovacija je konstitucije Praedicate Evangelium. Do sada je ovaj aspekt ostao uglavnom teorijski. Iako je od 2018. prefekt laik, Paolo Ruffini, prefekt Dikasterija za komunikacije – on je, međutim, vodio relativno “svjetovni” dikasterij. Koordinacija rada Svete Stolice u odnosima s javnošću malo se preklapa s tradicionalnim aktivnostima vodstva rezerviranima za zaređene osobe.
Dikasterij za komunikacije mogao se smatrati iznimkom sve do Praedicate Evangeliuma. No, institucionalizacijom otvaranja iznimka postaje opća mogućnost. Ta je institucionalizacija vrlo kompaktna. Papa je prethodio stvarnim kurijskim propisima s dvanaest načela i kriterija za službu u Rimskoj kuriji. Načelo br. 5 kaže da svaka institucija kurije svoju službu obavlja u ime Pape na temelju ovlasti koju Papa daje: “Iz tog razloga svaki vjernik može predsjedati dikasterijom ili tijelom ovisno o njegovoj posebnoj nadležnosti, upravljanju i zadatku.” Ovo nije dalje elaborirano.
Kurija kao pomoć Papi
Prije svega, propisi glede Kurije otvaraju vrlo širok prostor tumačenja: Rimska kurija se shvaća kao Papin instrument. Sve što Kurija radi, radi u ime i za Papu. Prema tom tumačenju, u ekstremnim slučajevima za ovu čisto izvršnu vlast nisu potrebne nikakve ovlasti koje proizlaze iz ređenja, dovoljna je sveobuhvatna vlast pape. Ovo stajalište ima zagovornika u kanonskom pravniku Gianfrancu Ghirlandi. Isusovca se smatra pouzdanikom pape Franje, a kreiran je kardinalom 2022. godine. Na tiskovnoj konferenciji za predstavljanje Praedicate Evangeliuma protumačio je novo načelo na vrlo jednostavan način: za njega službe vodstva u Kuriji ne ovise o hijerarhijskom položaju voditelja, već o mandatu koji mu daje Papa da djeluje u njegovo ime . “To potvrđuje da moć vodstva u Crkvi ne proizlazi iz sakramenta reda, nego iz kanonskog poslanja”, istaknuo je Ghirlanda, koji je, međutim, primjetio i otvorena pitanja kako bi to moglo izgledati u praksi.
Takvo široko tumačenje bilo bi jasno odstupanje od stajališta o jedinstvu »sacra potestas«, jedinstvu vlasti upravljanja i zaređivanja, koje se zagovaralo za Drugoga vatikanskog koncila (1962.–65.). Time bi papa Franjo radikalizirao put kojim je već 1983. krenuo papa Ivan Pavao II. donošenjem novoga crkvenog zakonika – u kanonskom pravu iz 1983. jedinstvo moći ređenja i vodstva više nije bilo uređeno kao strogo onako kako je predviđeno Drugim vatikanskim koncilom. Međutim, ono što je ostalo jasno je u kanonu, koji je i danas na snazi. Kanon 129. Zakonika kanonskog prava propisuje da su oni “koji su primili sveti red” sposobni preuzeti ovlast vodstva. Laici mogu samo “sudjelovati” u upravljačkoj ovlasti – međutim, što točno uključuje sudjelovanje nije objašnjeno i jedna je od polemika od 1983. godine upravo oko pitanja koje se kompetencije mogu prenijeti na laike. Druga odredba Zakonika kanonskog prava da samo klerici mogu primati službe “za čije je vršenje potrebna moć posvećenja ili crkvena vlast” (kan. 274 § 1 ZKP) također je od male pomoći – jer je upravo upitno hoće li i za koji su kurijalni ured potrebni ređenje osvećenje i »sacra potestas«.
Kad bi netko u potpunosti slijedio Ghirlandin stav, žena bi lako mogla voditi bilo koji dikasterij, a da se ne mora mijenjati uobičajenu strukturu vodstva i postojeće zakone. No, ne uzima se u obzir ograničenje temeljnog načela da svi vjernici mogu obnašati čelnu funkciju u Kuriji: oni to mogu “ovisno o svojoj posebnoj odgovornosti, rukovodećoj moći i zadaći”. Čini se da sama konstitucija o Kuriji nema apsolutno otvaranje svih službi za laike, nego prije uvjetno, iako bez izricanja uvjeta za pojedine dikasterije. Prefekt Dikaserija za redovnice i redovnike i tajnik istog Dikasterija moraju imati ovlast posvećenja, jer taj dikasterij ima ulogu u teškim kaznenim djelima odgovorne sudbene vlasti, a samo klerici smiju biti suci u tim kaznenim predmetima? Je li u prirodi stvari da posebna odgovornost Dikasterija za kler i biskupe zahtijeva vodstvo biskupa? Zbog odgovornosti za određene partikularne Crkve, je li za voditelja Dikasterija za evangelizaciju ili Dikasterija za istočne Crkve potrebno biskupsko ređenje? Možda za prefekte laike preostaju tek dikasteriji koji imaju sadržajni fokus, a ne fokus crkvenog vodstva, kao što su onaj za komunikaciju i razvoj?
Ironija crkvene povijesti
Imenovanje Fernándeza “pro-prefektom” iz ove perspektive čini se kao odstupanje od Ghirlandinog stajališta. Imenovanje žene za prefekticu čini se primjerom situacije u kojoj promjena uobičajene strukture vodstva proizlazi iz same naravi stvari i primjerom kako se ograničenje otvaranja upravljačkih funkcija za sve vjernike može praktično regulirati. Izgleda vjerojatno da uloga Fernándeza kao pro-prefekta, uz uobičajene zadatke tajnika, obuhvaća sve funkcije koje zahtijevaju svećeničko posvećenje. Ako je to slučaj, dodaje se nova ironija povijesti: Kao što je odstupanje od zahtjeva za posvećenjem u upravljačkim funkcijama barem djelomično odstupanje od nauka o sacra potestas Drugog vatikanskog koncila, imenovanje posvećenog zamjenika za izvršavanje radnji koje su vezane uz svećeničko posvećenje podsjeća na srednjovjekovne biskupske elektate. Oni su, iako laici, formalno bili nositelji biskupske stolice, ali su za obavljanje službe ovisili o pomoćnim biskupima.
Međutim, nije jasno koje bi radnje vezane uz svećeničko posvećenje trebale biti zamijenjene u slučaju prefektice. Biskupsko posvećenje je strogo gledano potrebno samo za dvije jasno definirane stvari: pripadnost kolegiju biskupa i sposobnost valjanog podjeljivanja posvećenja. Osim toga, ono općenito daje usmjerenje prema vlasti vodstva. U nadležnosti Dikasterija za redovnice i redovnike nalaze se, između ostalog, isključenja iz redovničkih zajednica, otpuštanja redovnika iz kleričkog staleža, osnivanje redova papinskog prava te ukidanje svih redova, uključujući i one dijecezanskog prava. Jesu li to akti vlasti koji zahtijevaju svećeničku moć, možda u punom obliku biskupskog posvećenja? Ili su to akti vlasti koje bi, prema Ghirlandinoj teoriji potpune delegacije, prefektica mogla provoditi u okviru papinskog mandata?
Za vodstvo redovničkih zajednica, u svakom slučaju, nije potrebno posvećenje, kako je papa Franjo odlučio tijekom reforme Rimske kurije, kada je Dikasteriju za redovnice i redovnike dao ovlast dopuštanja redovničkim zajednicama da i nezaređeni članovi preuzimaju vodstvo zajednice.
Jasan odgovor na ova pitanja vjerojatno će se dobiti tek kada uloga pro-prefekta bude definirana ne samo kroz stvaranje titule imenovanjem, već i u pravnoj formi. Mnogo toga govori u prilog tome da naslov pro-prefekta nije namijenjen klerikalnoj taštini, već da se temelji na promišljanjima koja prepoznaju značajniju ulogu svećeničke vlasti u vodstvu kurijalnih tijela nego što se to isprva činilo. Crkveni pravnici, koji su s novom konstitucijom Rimske kurije već predviđali generalne vikarice na horizontu, sada se suočavaju s činjenicom da sve funkcije vodstva očito nisu delegabilne laicima. Pogotovo jer svaka sinodalna vizija ne može biti ostvarena tek preko imenovanja prefektice (katholisch.de; fratellanza.net).