Poput Charlesa de Foucaulda, i mala sestra Magdalena bila je obuzeta beskrajnom ljubavlju koju Bog ima prema svakom čovjeku. Silno je željela svim svojim bićem, cijelim svojim životom, prijateljujući s ljudima, pokazati da nas Bog voli i da Isus želi da budemo brat i sestra svakom čovjeku. Ništa nije ukazivalo na to da je njezin susret s Ljubljenim ograničen na vrijeme molitve, nego je svaku situaciju, svaki odnos u svakodnevnici pretvarala u susret, prošnju, zahvalu.
Imala je izvanrednu intuiciju koju je crpila iz otajstva Nazareta. Neprestano je polazila od konkretnog života i od najjednostavnijih stvari, pretvarajući ih u susret s Bogom. A to je pretpostavljalo jedan preduvjet: stavljati ljudskost na prvo mjesto, budući da je ta ljudskost Božje djelo. Stalno je govorila: “Trebamo biti čovječne na što božanskiji način i biti redovnice na što ljudskiji način”. Neki se udaljuju od svijeta kako bi tražili Boga; no ona će se približiti svijetu kako bi tražila lice Božje i pronašla Očevu prisutnost koja se objavljuje u jednostavnosti svakidašnjice.
“Ljubav se očituje kroz vjernost u malim stvarima. Ne radimo ništa veliko. Naš život je sasvim jednostavan, poput Isusova života u Nazaretu. Ali može biti velik po ljubavi s kojom ga živimo.”
U Charlesu de Foucauldu, Magdalena je pronašla živi uzor nazaretskog života. Živjeti poput Isusa u Nazaretu za nju podrazumijeva biti blizu ljudima, raditi isti posao, dijeliti njihove muke i nade. Izbor jednostavnog života i solidarnosti čini ju bliskijom i ljudskijom. „Biti čovjek prije nego redovnica“. Nazaretski život se ocrtava u malim, svakodnevnim gestama ljubavi. Za Magdalenu, i najmanje stvari imaju veliku vrijednost, jer se i preko njih očituje Božja prisutnost.
Svaki život, pa tako i ovaj skroviti, bez organiziranih aktivnosti, preko onoga što život sa sobom nosi, postaje apostolat. Ako Sin Božji tijekom trideset godina nije činio ništa izvanredno, znači da istinski smisao ljudske egzistencije proizlazi iz dubine s kojom se žive svakodnevne stvarnosti, duboko povezane s odnosom kojeg imamo s drugima i s Bogom. Na taj način tišina skrovitog života govori da svaka stvarnost može postati mjesto susreta s Bogom i da nije neophodno udaljavanje od svijeta, nego preobražavanje svijeta iznutra, u svjetlu onoga što nam je Isus objavio.
Zbog Isusa i njegova Evanđelja, Magdalenino srce je otvoreno za svaku osobu koju susretne. Ljubav prema ljudima najvažnije je djelo njezina života i poziv malim sestrama da otvore svoja srca „bez uskogrudnosti i sitničavosti“.
„Prijateljstvo, međusobna privrženost produbljuju se u Isusu. Toliko bih željela da možete, sasvim slobodno, davati se svim srcem i da time vaša ljubav prema Njemu raste, umjesto da se smanjuje. I on je imao ljudsko srce, ljubio je i dopuštao da bude ljubljen.“
Vidjeli smo, za malu sestru Magdalenu, svakodnevni život je istinski put molitve. U slijedećem tekstu iznosi nam ono najbitnije u njenoj duhovnosti:
„Za mene je molitva prije svega život – ne mogu odvojiti Boga od onoga što je stvorio, budući da je Bog tako živo prisutan u svemu stvorenom. Zato u molitvi želim ići k njemu zajedno sa svim stvorenjima – ne želim se odvajati od njih da bi ih nosila k Njemu, da ni Njega ne odvajam od svega onoga što je stvorio, od svega što ljubi svom svojom ljubavlju Stvoritelja, Oca… Tijekom molitve cijelo vrijeme ćemo potiskivati misao na ono što volimo i nećemo u tome uspjeti. Zašto ne bismo od samog početka sa sobom donijeli ono što volimo, kako bi sve bilo pročišćeno Božjom ljubavlju. Mislite li da to ne mogu naučiti i „početnice”? Trebale bismo ići k Ocu onako kako malena djeca idu svojem ocu. Što moje male sestre budu više poput malene djece, manje će biti potrebno da im se govori o nenavezanosti na stvorenja jer će jednostavno voljeti. Govorila sam im da je zahvaljujući duhu djeteta, život u zajedništvu s Bogom nešto jednostavno, lagano – iako ponekad može biti i bolno – ohrabrivala sam ih da vole svom snagom svog ljudskog srca, budući da se u tom „ljudskom“ očituje veličanstvenost Božjeg djela“.
Nepodijeljeno srce, puno goruće ljubavi, dalo joj je da u svemu pronalazi Boga. U njenoj molitvi bili su svi oni koje je voljela, a u licu svakog ljudskog bića, naročito u licu siromaha, prepoznavala je Isusovo lice. U „Pravilu života“ je napisala: „Svako ljudsko biće za tebe će biti Isusova prisutnost i u svakome od njih trebaš prepoznati njegovo lice.“ Ono što ju pokreće, uvijek je ljubav prema Bogu koju nosi u srcu i koju želi podijeliti sa svima. Kontemplativni život usred svijeta živi se u običnosti svakodnevnice, kroz lijepe i teške situacije.
Mala sestra Patricia Guylaine, izvadak iz knjige „Duhovne vježbe, Ljubiti poput Isusa“ (fratellanza.net)
S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić