Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao našao je blago.
Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost.
Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji.
(Sirah 6,14-16)
Prijateljsko pismo prijateljici Vikici
Draga Vikice,
mi, tvoji prijatelji, koje si zadužila blizinom i ljubavlju želimo ti ovim pismom reći još ponešto, a sve bi stalo u veliku šutnju i jedno ogromno hvala. Osjećamo sličnost s tobom, sličnost nas je povezivala, pa ti upućujemo ovaj govor bez velikoga obaziranja kad tko govori. Govorimo ti isprekidano, izmjenjujemo se, ne čekajući da nam se dadne riječ. A ti nas slušaj onako kako si znala, velikim svojim očima koje bi nekada, i zbog suživljenosti, odjednom prekomjerno zaigrale, i onim svojim uzvicima aha, aha – potvrdom da nas slušaš.
Svatko se od nas sjeća i posljednjega susreta i nekih razgovora s tobom. Ovih dana iskrsavaju i neočekivano živo neke scene našega druženja, neke tužne, neke radosne, neke ozbiljne, neke zaigrane i smiješne. Složit ćeš se, svaki nagli odlazak traži da se preispita odnos s onim koji nas je napustio, da sagledamo koliko si nam značila.
Ovaj naš razgovor s tobom onakav je kako si i ti sa svakim od nas imala svoju posebnu relaciju. A ti za nas nisi bila obična. Kod tebe je svatko imao svoje posebno mjesto. Imala si ti naj ovoga, naj onu za ovo, onoga ili onu naj za ono, i tako redom, sve naj prijatelji. I o svakome si od nas pričala s oduševljenjem. I olovka ti je pisala srcem. Ali ne koristoljubivo, nego posve u skladu s osobom drugoga, onoga o kome si pričala. Zato nas i sada poslušaj dok te se, svatko na svoj način, sjećamo i zahvaljujemo ti. Bit će neporedano, a kako drukčije, ako je prijateljski.
K’o da te sada vidim kako onako ubrzana, ali čvrsta na zemlji, kročiš k meni, k nama, širiš ruke da me zagrliš, da nas zagrliš. Ja te vidim, evo sad jedne slike, kako se provlačiš kroz masu. Tako te doživljavam da stalno prolaziš kroz gustiš svijeta da se izdvojiš u osobu. Sjećam se, bio je težak i sparan ljetni dan, gužva na cestama, sezona u Dubrovniku. Dok se u potrazi za srećom, sve vrti oko gostiju i zarade, na kolodvoru, među mnoštvom turista, s velikim kuferom nosila si težinu svoga života, ponovnu izigranost, a opet te neka neslomljiva nada da mora biti rješenje i za tebe, pokretala naprijed. Došla si u Dubrovnik, k biskupu Mati, da pokušaš nešto iznova. Tek što si započela raditi, a voljela si predavati, prenositi studentima ne samo znanje nego i ljubav za istinu i dobrotu, valjalo ti je opet ispočetka. I kremendala si i na ljudsku uvjetovanost, i na konkretne ljude, i na glavare i kolege, na one koji su imali ovlasti u tvojoj matičnoj crkvi i instituciji oko tvoga posla i puta, ali pritom ni sebe nisi štedjela, nikoga kao sebe i uvijek iznova znala kazati “koja sam ja glupača, mene svatko može preveslati kako stigne”, i onda se ozbiljno nasmijala, da ozbiljno i tražila snagu za dalje.
Koji je to put bio, ne znam, ali životni kufer još se nije prepunio. Valjalo je od Sarajeva, preko Dubrovnika i Zadra, stići k zadnjoj postaji, na Katoličko sveučilište, k prijateljskom i altruističnom Željku, novim odnosima, novim prijateljima, novoj otvorenoj atmosferi. Nije odavno tako bilo dobro, s poštivanjem, u razumijevanju i dostojanstvu. Naravno, danas se to vidi bolje. A ništa se tada u toj međupostaji u Dubrovniku puno nije znalo. I ti si krenula dalje. Ne samo za poslom, nego za sobom, za svojom najunutarnjijom čežnjom za puninom, za smislom, za ljubavlju, i nikada nisi zaboravljala nijednu svoju prijašnju štaciju, ni svoje prijatelje, posebno ne Bosnu. I nisi imala, nisi htjela imati vremena za jadikovke. Zapakirala si sve u svoje poznate metafore, ubacila koju šalu i nastojala i tu dionicu života, a bilo ih je sličnih i prije, ispratiti i smijehom, čuvajući svoje drage odnose, najprije one s obitelji, s majkom, sestrom i bratom, svojim prijateljima. Ljubila si i život i ljude, držala si do sebe i kada to drugi nisu prepoznavali, da ne bi svome jadu dala prednost; zato si i samoću i povrede znala nositi, uspravno nositi. To ima nešto čini se karakterno, obiteljski. Ima nešto i onda osobno, voljno.
I gotovo nikada nisi išla nikamo i nikome bez dara. I tada, iako si taman ostala bez posla, došla si mi s poklonom, osobnim, za koji sam znala da te je stajao puno, puno svega, a najviše truda. I tako, da ne ponavljam, tek kao primjer, tvoje zalaganje na Šipanu toga ljeta, sve tvoje brige, poslove i komunikacije, tvoju spremnost na neuvjetni smještaj, i uvijek onu nenamještenu pažnju da bližnjem do tebe bude dobro, pa i bolje nego tebi. Voljela si druženja, prijateljevanja, voljela si kave i prijateljska sijela, voljela si se zauzeti za dobru stvar. Bila si odana i vjerna. Voljela si biti okružena tebi dragim ljudima, ali i slobodna, sama i svoja i s najbližima i s drugima. I tada, sjećam se, kada je završio taj naš susret, uzela si svoj teški kufer, život teži od tebe, zagrlila me i rekla: ”Ajde, nećemo se pozdravljat, vidjet ćemo se uskoro, ljubim te!”
To ”ljubim te”, na taj način kazano, specifičnost je vrlo rijetkih ljudi. Ti si među njima, možda najspecifičnija. Tim si se riječima rastajala s prijateljima, stvarno i na telefon. I grlila si i ljubila kada to nekima od nas nije bilo baš posve po volji. Nisi se ljutila ako bi se netko od nas udrvenio na tvoj poljubac i zagrljaj, nego si poput razigranoga i radosnog djeteta, poput tvoga Nikole, iznova trčala u zagrljaj spontano i čisto, kao da si željela kazati pa značiš mi i kad se otimaš.
Hoću ti zahvaliti za tu tvoju ljubav i za dosta toga što si ostavila u mom i životima nas tvojih prijatelja. Znala si i htjela si biti prijateljica, drugarica kako si voljela kazati da ne upadneš u patetiku. Oduševljavala si nas svojom neposrednošću, jasnim zaziranjem od pretvaranja.
Bila si autentična, neviđeno direktna, iskrena apostolica Evanđelja. Da, kažemo apostolica. Usudimo se to reći sada kada si otišla u Isusov zagrljaj. I da si se rodila u Isusovo vrijeme, bila bi sigurno među onim njegovim Marijama i ženama koje su ga pratile. Bila si originalna u istovremenom poštovanju i propitivanju konvencija – kršćanski budna, evanđeoski prodorna. U svojem govoru nisi okolišala i svoje si sugovornike poticala na razmišljanje i reakciju.
Tvoj govor je bio slobodan, jer si ti bila slobodna, jer ako si i bila odana i vjerna, nisi podnosila servilnost ni robovanja. Prepoznavala si svojom unutarnjom intuicijom ulizivanja, i ona crkvena posebno, i ulagljivački smiješak bi naišao na zapreku tvoje čiste intuicije.
Prostor iz kojeg dolaziš, utjecao je na tvoju pobožnost, odredio je tvoj religiozni, ali i društveni identitet, utjecao je i na tvoj naglasak na dijalogu s Drugima i koji si na svoj način, autentično gradila. Mjesto tvoga rođenja i tvoga zemaljskoga počinka su Gunjače, selo na brijegu, tvoja djedovina, s kojeg kao sa visoka sedla puca pogled na važna povijesna mjesta i daleke horizonte, na Zvizdovićevo Milodraževo, Fojničke kaštele, Vranicu, na visočko polje, odakle dolazi drugi, mamin dio tvoje obitelji, Kajići, onamo gdje je tzv. ”povijesna regija” onoga što se od davnina i uvijek zove Bosnom, jezgrom Bosne, pogledi i obzori koje si ti nosila kamo si god išla.
Živjela si jednostavno i skromno. Bilo ti je stalo do tebe same, borila si se za sebe, ali nisi bila određena karijerom ni namicanjem ikakvih časti i posjeda. Tvoji su ti dali ime Vikica, umanjenicu imena, tako kao da te je to odredilo da u polazištu uvijek budeš povučenija i da te se kasnije upoznaje, pa kako bi vrijeme prolazilo, ti bi postajala bliža, zauzimala bi širi prostor, bila tiha pobjednica, osvajala si uslužnošću i susretljivošću, radovanjem nad uspjehom drugoga, jednostavno nad postojanjem prijatelja.
Bila si štedljiva, ali nisi se ustezala potrošiti na prijatelje časteći ih ne samo darovima, nego dobrim gozbama i kod kuće i vani. Pazila si što tko voli, što se komu sviđa, i onda bi ga neočekivano iznenadila obdarujući ga time. Bez rasipanja, željela si biti osigurana, jer si živjela sama. Ali i tako živeći znala si sudjelovati u socijalnim i karitativnim akcijama. Znala si što znači pomagati ondje gdje su ljudi u nevolji, i činila si to i onima koji ti ne mogu uzvratiti, jer baš ondje je malo s ljubavlju, ustvari mnogo. Imala si svoju ”crnu” kumčad u misijama koju nikada nisi vidjela.
Mnogo onoga što je ljudskim očima, i našim prijateljskim, izgledalo ili se moglo protumačiti kao neuspjeh, poniženje i poraz, jer mi smo išli trgovački, pobjednički, bio je zapravo odraz i posljedica tvoje slobode, tvoje samostalnosti, tvoga zaziranja od kompromitirajućih kompromisa, jer tvoj život nije bio posvećen jedino vlastitom “uspjehu”, već zalaganju i radu na onome što evanđeoski kažemo, na ostvarenju Božjeg kraljevstva, na širenju dobrih odnosa i dobra među ljudima, na radosti u očima drugih što si im pomogla da makar malo budu sretniji.
Tvoji postupci bili su u skladu s tvojom otvorenošću i duhovnim opredjeljenjima od početaka formalnog obrazovanja. A i prije. Od djetinjstva. Još dok si bila djevojčica. Rasla si pored crkve u Brestovskom, uz franjevce i franjevke. Povrh svih, odmjereni i sabrani bosanski franjevac fra Karlo Kujundžić bio je za vas, vašu obitelj i šire, a ti si to posebno naglašavala, za tebe, važna životna pratnja i putokaz. Htjela si upisati Franjevačku teologiju onda kada to ženama laikinjama još nije bilo moguće – time si već pokazala da si htjela ići neutabanim putem, a sve iz želje da rasteš u svjedočenju Krista i da tom svjedočenju posvetiš cijeli život. I čitav put kojim si dalje koračala, put studija i rada – od Sarajeva do Rima, od Dubrovnika do Zadra i na kraju do Zagreba – bio je put na kojem si susretala mnoge teškoće i nove početke, put koji pokazuje da te je daleko više od karijere vodila želja da svoje talente uložiš u ono što je tebi najprimjerenije, pa da time pomogneš i Crkvi i drugima.
Gdje god bila, u svojim kolegama, suradnicima, studentima, ostavljala si neizbrisiv trag. Uvijek si tražila nove načine da dobrotu Evanđelja približiš ljudima, napose mladima, čemu smo svjedočili i na Dubrovačkoj ljetnoj školi i na Mljetovanju. I uvijek si to činila nepogrešivom autentičnošću i nepatvorenom sigurnošću. Tvoje zalaganje u pokretanju bloga Fratellanza umana bilo je dragocjeno, kao i mnogi tekstovi koje si prevodila, a među zadnjima je bio Put križa koji se na Veliki Petak molio u Vatikanu, i prijevod filma o papi Franji, i mnogo drugoga. Koliko si nam puta, kada je nama bilo možda i previše, slala razne poruke i linkove koji su poticali na razmišljanje, osobito o migrantima i misijama. U mnogo stvari i poslova ulagala si svu sebe ne tražeći naknadu, radeći iz ljubavi prema Kristu, Crkvi, ljudima.
Bila si promicateljica mira i dijaloga, borac za socijalnu pravdu. Zato si bila član nekih udruga, poput Katoličke akcije. Talijanski su te prijatelji jako voljeli. Neki su ti dolazili i ugošćavala si ih u roditeljskoj kući. S mnogima si, od angažiranih vjernica do sveučilišnih profesora, ostala u trajnoj komunikaciji. Za tebe su dvije stvari bile neraskidivo povezane: doktorirala si na temi međureligijskog dijaloga smatrajući da dijalog i borba za socijalnu pravdu trebaju ići dalje od istomišljenika i obuhvatiti sve ljude, sve do nakraj svijeta. Teška ti je bila svaka isključivost, pogotovo religijski fundamentalizam. Ljutila bi se i žustro kritizirala plošnu crkvenu deklarativnost i vjersko licemjerje s obzirom na dijalog. Govorila si kako dijalog započinje sam Bog koji je Trojstvo pa si međureligijski dijalog shvaćala – da se poslužimo riječima dragog ti pape Franje – “kao lijek za rane svijeta”. U jednom od tvojih posljednjih članaka koji si napisala s jednom od tvojih prijateljica, govoriš o potrebi odgoja za dijalog: “Studij o drugim religijama (bilo u školi ili na akademiji) pomoći će da u drugome ne vidimo opasnost nego suputnika na Zemlji koja nam je darovana. Tako ‘drugi’ neće biti onaj koji nam uzima zemlju, radno mjesto, školsku klupu, nego onaj kojemu treba pomoći kako bi se integrirao u novoj sredini. Ovakav pristup pomoći će izgradnji mirnoga suživota sa svim različitostima koje samo obogaćuju, a nikako ne osiromašuju. Ako prihvaćanje drugoga bude naš princip odgoja, zasigurno će biti manje slika, kolona ljudi koji idu prema USA u potrazi za sigurnošću i boljom budućnošću, ili slika utapanja djece, žena i muškaraca u Sredozemnom moru, ili promrzlih ljudi koji čekaju na granicama u potrazi za sigurnijom i boljom budućnošću.”
Bila si žena koja je sanjala pravdu za sve, svijet bez mržnje i rata, i taj si svijet s nama htjela graditi. Sanjala si Crkvu služiteljicu, poniznu i proročku, ne Crkvu koja vlada i nameće drugima ono što misli i svjedoči. Isus je za tebe bio “nevino Janje”, a ne “Tigar”. Nedavno si napisala kako ti je Noa najdraži starozavjetni lik “jer savez kojeg nam Bog po njemu komunicira je univerzalni, spasenje za sve stvoreno, a ne samo za malu elitu istovjernika”. U tom smislu si se bavila i Panikkarom i Mertonom, onim ljudima, misliocima i teolozima, i drugima koji su Božji i Isusovi miljenici, a društveni i crkveni marginalci, koji ne prolaze ovom zemljom kao ponavljači staroga, nego kao oni koji s periferije ljubavlju žele promijeniti svijet.
Prepoznavala si Isusa u onima koji trpe, koji su na marginama društva, Crkve i naših srca, ali bez puno objašnjavanja. Tebi su upravo usred srca bili rubni, siromašni, migranti, beskućnici, obespravljeni, starije osobe, djeca koja trpe, drugačiji, žene koje strukture i one crkvene nedovoljno poštuju… Pomagala si velikodušno, ne od svoga suviška. Iskazivala si milosrđe, pozivajući osobito svećenike da budu milosrdni, da daju svoj glas onima koji ga nemaju, da žive Evanđelje, da uprljaju ruke ne stideći se Isusa koji je uvijek bio na strani odbačenih. Jer tko je prvi pozvan, svjedočila si, ako ne svećenici i teolozi. Bilo ti je stalo da se čuje glas onih koji pate i onih koji su cenzurirani. Bila si oduševljena onima koji su slobodni u nasljedovanju Isusa, koji su slobodni u društvu, koji slobodno misle i govore, koji se ne boje stati na stranu najslabijih, pa i po cijenu da budu neprihvaćeni i šikanirani “od svojih”. I nas si često ”izuvala” iz naših izlizanih i komotnih cipela. Da si živjela u Isusovo vrijeme, sigurni smo da bi bila među ženama koje su ga pratile do kraja i koje bi se borile za svoje mjesto među apostolima.
Ponizno, nekada nespremna i zatečena, i kada sve nisi razumjela, hrabro si se nosila s nepravdama i trpljenjima. Baš si zbog toga razumjela i branila one koji trpe, tražeći i od nas da stanemo na njihovu stranu. Ti si propitujući na svoj način teologiju sadašnjice, govor o Bogu danas, neprestano osluškivala koju ulogu Crkva treba imati u našem vremenu i tako si tražila i potvrđivala svoje mjesto. Voljela si južnu i sunčaniju zemljinu hemisferu, nekonvencionalne misionare i misije, te im namjeravala posvetiti više istraživačke teološke pažnje. Taj misijski žar bi se mogao označiti kao evanđelje evanđeoskim ponašanjem, kao evangelizacija dobrotom i uslužnošću. Nije ti bilo riječi ni o kakvom nasilnom misioniranju. Koncilski nalog da se ide među sve narode, Ad gentes, i ondje naviještati radost evanđelja, u tebe je stiglo iz bosanskih širina i posebno preko studija u internacionalnom Rimu, s kolegicama i kolegama svih boja i jezika, gdje si osjetila istinsku širinu kršćanstva i snagu svjetskoga katolicizma. Zato ti je bilo strano europiziranje kršćanstva i Crkve, nacionalističko kroatiziranje Crkve, svako usko svođenje širine Isusova evanđelja na nešto lokalno i partikularno, a da pritom opet nikada nisi zanijekala svoj bosansku galileju i nazaret, svoje običaje i hranu, svoj govor i molitvu. Znalo je se, i uvijek si htjela da se zna odakle si.
Bila si, na vani gledano, krhka osoba, ali ustvari prilično snažna. Pazila si, decentno, na svoj izgled, jer si odavno naučila da dobar sadržaj ne treba imati ni pompoznu ali ni banalnu nego estetski odmjerenu formu. Nisi se trudila da zabljesneš prema drugima, da se prikažeš kakva nisi, nego si, a tu si izniman primjer, bila iskrena, suzdržano nametljiva. Nisi se skrivala iza maski, uloga i pozicija, nego naprotiv, otkrivajući lice, htjela si se pokazati kakva jesi, i ranjiva i ponekad zločesta. I nudeći se drugima i na kritiku i na podršku, kreirala svoju osobnost, iznimno autentično, otvoreno i blisko.
Divili smo se, možda sada u pogledu unatrag još više, tvojoj snazi da često iznova započinješ. A tvoji počeci nisu bili maleni: promjena posla, seljenja, nova mjesta boravka, nove okolnosti, drugi ljudi… Unatoč ranjenostima nisi gajila ogorčenost, niti njome opterećivala novu sredinu. Nisi svoju prošlost ni uljepšavala, znala si se među nama i s nama prisjetiti svoga puta, i svojih propusta, promašaja i poraza, jer si htjela učiti iz prošlog. Nisi uzmicala od suočenja s prošlošću, sa sobom, nego si upravo u kršćanskom duhu kritički, i prema drugima i prema sebi, nastojala, neopterećena prošlošću i bez straha od budućnosti nastaviti raditi i biti od koristi u novim okolnostima.
Rijetko se susreću osobe koje su tako hrabre u svojoj poniznosti poput tebe. Da, bila si ponizna i hrabra. Kod tebe nije bilo kalkuliranja. Otuda i snaga tvoje izravnosti. Po tome što si bila antikarijerist, bila si jedna od onih, biblijski kazano, „neznatnih“ osobnosti kojoj su vlastite patnje davale snagu da se mijenja srcem – i vlastitim primjerom izgrađuje kršćanski duh okruženja u kojem si radila. Tvoj put nam sada pokazuje da si imala misiju kojom si napravila promjene ondje gdje ulaze rijetki tako čisto i jednostavno, u naša i još mnoga druga srca.
Svojom ljudskošću podsjećala si nas da i mi možemo i trebamo biti bolji ljudi. Voljela si bosanske fratre i svećenike bliske ljudima. Njih si povezivala, nisi ti gledala tko je tko u smislu hijerarhijske predodređenosti ili neke unaprijed baštinjene pozicije, nego ponaša li se ljudski. Voljela si biti u društvu svih onih koji vole Crkvu i iskreno žele živjeti Evanđelje, ali nisi bježala ni od onih koji su se kritički odnosili prema Crkvi ili koji su bili, poput tebe u vjeri, autentični u svome traženju i svojoj nevjeri. Voljela si i s takvima razgovarati i biti im na pomoći. Spajala si različite i različitost, imala si Božji dar povezivanja i nastojala si odgovoriti na taj dar. Kao da je to bila tvoja misija: svjedočiti da su ljudi drugih boja kože, vjera, nacija i svjetonazora Isusova braća i sestre.
Mnoge od nas, tvojih prijatelja, povezala si upravo ti. Bila si most među različitim obalama i nitko nije ni slutio da ćeš tako brzo postati most između vremena i vječnosti. To je u znanju i namisli Onoga koji sve ravna. Mi ga pitamo, ali i sigurni smo da nije to učinio iz hira i obijesti. I mi, koje si povezala, zauvijek ćemo se sjećati tvog osmijeha i tvojih zagrljaja, tvoje čežnje za ljubavlju i svjedočenja praktične dobrote. Bila si nam prijateljica i sestra koja je znala nahraniti dušu i tijelo, s nama se radovati i tugovati. Voljela si šalu, i šala ti nije bila profanirana, ona koja nosi nelagode cinizma i podrugljivosti, ili podcjenjujući svetost stvari, nego ona koja oslobađa što i jest oznaka duhovitosti vezane za duhovnost.
Znala si posebnom tankoćutonošću, koja se nije libila zauzimati stavove i donositi i sudove, povezivati ljude koji se nikako ne bi družili da tebe nije bilo. To je zato što nikada nisi suprotstavljala ljude i bila ti je strana svaka spletka. Zato si bila mostograditelj i na taj način si tiho i neprimjetno mijenjala ljude i njihove odnose. Znala si svakoga pogoditi u njegovu “žicu”, a da nisi ništa svoga izgubila. A baš ti je to donijelo i mnoštvo patnji koje si nosila bez gorčina. Nikada nisi progovarala iz ranjenosti. Kada netko iz svoje ranjenosti ranjava i druge, to je mučno. Kada netko svoju ranjenost pretvara u spasonosno trpljenje za drugoga to si ti, Kristova učenica.
Stvarno si bila prijateljica kakvih je danas malo. Bez straha, bez krivih motiva, spremna u svemu pomoći. Nakon potresa u Zagrebu, nije ti bilo teško pomoći u čišćenju, spremanju. I to si činila s puno ljubavi kao što si bila i mali, skriveni, kulinarski talent.
Susreti s tobom bili su susreti uvijek podignuti na makar malu razinu više, i imati tebe u blizini, prisutnu u svom životu, činilo je život blažim, pažljivijim, obogaćujućim. Ti nisi zaboravljala komunikacije. Uvijek gotovo spremna na razgovor, za darivanje vremena, za slanje poruka, za solidarnu riječ i šutnju punu razumijevanja, za uslugu…
Hvala prijateljice, što si bila Prijatelj. Hvala za “oduševljenost” sa mnom, oduševljenost koja mi je dala osjećaj posebnosti za koji sam mislila da samo meni pripada dok se, evo, u ovo pismo tebi nisam uključila i shvatila da su ti i drugi bili posebni. Rekla bih ti sada: pošteno si me, opet, zeznula. I znam da bi se na to ushićeno smijala.
Draga Vikice, valja privoditi ovaj razgovor kraju. Nismo se puno kratili, ni ustezali u riječima. Ostalo je dosta neizrečenoga, baš onako kako smo znali s tobom zaružiti u razgovoru a da nismo sve rekli. Iz novih obzora sve ti vidiš. Nismo ni dotaknuli tvoju povijest, sve tvoje čežnje i ljubavi, sve tvoje nade, sve tvoje odnose, od pokojnoga oca Nikice, mame Ane, sestre Slađane i brata Ivice, zeta Vatre i nevjeste Ane, pa sve do nećaka Filipa i tvoga miljenika Nikole, bliže i daljnje rodbine, susjeda, kolegica i kolega, sve do drugih dragih tvojih prijatelja koji stoje pred tvojim odlaskom u zahvalnosti za tvoj život koji se naglo prekinuo i kao da nas upravo s tim svojim iznenađenjem želi ojačati i blagosloviti da budemo bliži, iskreniji, autentičniji i uslužniji jedni drugima, onako kako si ti bila, dakle da nastavimo činiti dobro koje si ti nama bila i dobro koje si ti činila.
I još nešto. Nismo ti to uspjeli dosad kazati. Neki smo se o tebe sigurno i ogriješili, naravno, onako, prijateljski. I nama se ”prispalo” kad ti je bilo teško, kad si bila u tjeskobi i sama. Otišli smo svojim poslovima kad smo ti trebali biti blizu. Možda smo ponekada, a jesmo, bili i grubi, namršteni, otresiti prema tebi, možda i onako sračunato mudrijaški zaobišli te u tvojoj potrebi. Ili te nismo uvijek uzimali ozbiljno u tvojoj ljubavi, jer nama je to bilo ponekad nedovoljno, nekome nekorisno, nekome dosadno, nekomu neozbiljno, nekomu kao zanovijetanje; netko je opet bježao ili uzmicao od tvoje ljubavi, zaokupljen svojim stvarnim ili izmišljenim poslovima. Znamo mi da nam to ti nisi uzela za zlo, jednostavno kao da to nisi znala. Primijetila si ti to, nije ti bilo svejedno, zaigrale bi tvoje tople velike oči, ali si negdje, vjerojatno, prepoznavala i naša nesnalaženja, naše čežnje, jer si nas uostalom mnogo voljela da bi nam zamjerila.
I rijetko je tko kao ti, u našim životima, kao prava prijateljica, bila braniteljica ne samo velikih ideja i čistih moralnih načela, nego svojih ljudi koje si ti voljela. Voljela si nas. Zato ti neizmjerna hvala.
Znamo mi da ti ovaj razgovor uopće nije predug. Ma tebe uopće nije zanimalo hoće li netko kazati kako si s ovim ili s onim, i hoće li se neki, čak poput Isusovih učenika dok je on razgovarao sa Samarijankom, sablazniti da ti s nekim prijateljuješ ili dugo razgovaraš. Voljela si svoje prijatelje, duge kave s onima koje voliš. Biti s prijateljima za tebe nije nikada bilo gubljenje vremena. Hvala ti za mnogo vremena koje si nam darivala i bila spremna još darivati. Hvala ti draga prijateljice što si nam promijenila živote. Oprosti što te puno puta nismo vidjeli pored sebe. Zato ćeš sada biti stalno s nama. Nećeš nas ostaviti. Hvala ti za prijateljstvo. I kao što si nas donedavno osnaživala svojom prijateljskom dosljednošću, sada nas, iz Božje blizine, hrabri svojim zagovorom da ne posustanemo na putu evanđeoske dobrote.
Draga Vikice, nebeska prijateljice, nek’ ti je sretan USKRS u punom značenju te riječi.
Dobro si kazala, nećemo se pozdravljati, nastavimo razgovarati!
I čekaj nas u Božjem zagrljaju!
Vole te tvoje prijateljice i prijatelji! (fratellanza.net)