Okolnosti njegove smrti natjerale su ljude da sjednu i obrate pozornost, osobito jer je bio kardinal. Ali na kraju je to bio slučaj samo zbog njegove posebne redovičke posvećenosti služenju Bibliji i Crkvi.
U francuskoj teologiji 20. stoljeća isusovac Jean Danielou (1905.-1974.) spominje se u istom dahu kao i njegov učitelj i redovnik Henri de Lubac (1896.-1991.), kao i dominikanci Yves Congar (1904.-1995.) i Marie- Dominique Chenu (1895.-1990.), duhovni pionir radničko-svećeničkog pokreta. Svi oni djeluju pod oznakom „Nouvelle Theologie“ („Nova teologija“), koja se kritički bavila rimsko propisanom tradicionalnom skolastičkom teologijom i marksizmom od 1930-ih do 1950-ih.
Povratak na izvore: Povratkom na tradiciju Biblije i ranih crkvenih otaca, „Nouvelle Theologie“, koja je proizašla prvenstveno iz frankofonije i redovničkog života, nije samo tražila izvore kršćanske vjere. Također je tražila načine za ulazak u dijalog s modernim društvom kao i s drugim kršćanskim konfesijama i drugim religijama.
I drugi moderni katolički teolozi tog vremena, poput Švicarca Hansa Ursa von Balthasara ili Bavarca Josepha Ratzingera, također su se uključili u takva pitanja kako bi iz izvora dobili nove poticaje za vjeru 20. stoljeća. Kao veliki stručnjak za Bibliju, crkvene oce i prvu Crkvu, francuski isusovac Danielou obogatio je i Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.).
Na ranokršćanske izvore
Danielou je rođen 1905. u Neuilly-sur-Seine blizu Pariza, jednom od preferiranih mjesta stanovanja etablirane srednje klase. U dobi od 24 godine stupio je u Družbu Isusovu i studirao teologiju kod Henrija de Lubaca. Godine 1942. njih su dvojica osnovali niz „Sources Chretiennes“, kritičko izdanje ranokršćanskih izvora.
Danielou je ubrzo sam počeo podučavati, uključujući i na Institut Catholique u Parizu, gdje je 1960-ih vodio katolički teološki fakultet kao dekan. U međuvremenu je nastavio pisati brojne članke i monografije o učenjima ranih crkvenih otaca. Također se bavio učenjima i simbolima ranih kršćana kao i spisima pronađenim u Kumranu (1947.-1956.) na Mrtvom moru u kontekstu ranog kršćanstva.
Izuzetno nadareni teolog nije djelovao po strani. Naprotiv, tražio je ljude i razgovore, s religioznima i nereligioznima. Bio je pastir koji je također otišao tamo gdje je boljelo, na rubove pariškog društva. Danielou je bio, kako bismo danas rekli, Franjin čovjek.
Nema sukoba s Rimom
Za razliku od nekih svojih kolega, nije dolazio u teološke sukobe s rimskim učiteljstvom. Zabrane izdavanja ili podučavanja, poput onih za Congara ili de Lubaca za vrijeme pape Pija XII. za njega nije bilo. Na Koncilu, kojemu je prisustvovao na poziv Ivana XXIII. sudjelovao je kao peritus (savjetnik). Tada je isusovac predložio ponovno uvođenje zaređenih đakonica po uzoru na ranu Crkvu. No, prijedlog nije naišao na većinu.
Da Danielou nije bio teološki autsajder govori i činjenica da ga je papa Pavao VI. u travnju 1969. imenovao kardinalom. Toj časti prethodno se dugo opirao. Pridodane su također svjetovne počasti: Godine 1972. Danielou je postao član Academie Francaise i talijanske akademije znanosti (Accademia Nazionale dei Lincei).
Srčani udar u bordelu
Poput mnogih koncilskih teologa, isusovac je prilično kritički promatrao razvoj Crkve nakon odluka koje je donio ovaj veliki crkveni Koncil, ne tek slabljenje pravila redovničkog reda i njihovo kretanje prema današnjem svijetu. A kao redovnik i svećenik nije se izvlačio iz svijeta i njegovih mračnih strana.
Okolnosti njegove smrti 20. svibnja 1974. bile su neobične: kardinal Danielou doživio je srčani udar na stubištu pariškog bordela – „u vršenju svog pastoralnog rada“, kako je rečeno – u vršenju pastoralne skrbi za prostitutke. Možda je i to razlog zašto njegov brat Franjo danas govori o „Crkvi na strani siromašnih“ (kna; fratellanza.net).