Kumranski spisi ubrajaju se među najvažnije arheološke nalaze 20. stoljeća. Govori se da je prije 75 godina, tijekom 1947., jedan beduin otkrio ove poznate svitke s Mrtvog mora u Kumranu na Zapadnoj obali, izvještava Vatican News.
Dok je tragao za odbjeglom kozom, govorilo se, beduinski pastir Muhammed edh-Dhib naišao je na glinene posude s misterioznim fragmentima papirusa u nepristupačnoj špilji na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora.
Drugi stručnjaci pretpostavljaju da je priča o slučajnom pronalasku bajka. Mnogo je vjerojatnije da su beduini bili i ranije dobro upoznati sa špiljama te da su u to vrijeme, odnosno 1947. godine, donijeli spise u trgovinu antikvitetima.
Jedno je sigurno: 29. studenoga 1947. izraelski je znanstvenik nabavio prva četiri Kumranska svitka. Prvi izvještaj o senzacionalnom pronalasku pojavio se u Timesu 12. travnja 1948., no tek su 1949. godine uslijedila prva arheološka iskapanja. Do kraja 1950-ih tekstovi i fragmenti izvađeni su iz ukupno jedanaest špilja. Do danas je pronađeno još nekoliko nalaza.
Riječ je o neprocjenjivom svjedočanstvo starog židovstva i ranog kršćanstva: o tekstovima antičkih autora, dijelovima Biblije, ali i o nebiblijskim religijskim tekstovima židovske zajednice koja je živjela u Kumranu, poznata kao „Eseni“. Ogromna zagonetka – gotovo 1000 dokumenata, oko 30000 fragmenata – na hebrejskom, aramejskom ili grčkom datira između 300. godine prije Krista i 100. godine nove ere. Neki su ostaci u katastrofalnom stanju, neki tek veličine nokta. No postoji i gotovo potpuna kopija Izaijine biblijske knjige, duga više od sedam metara. Kumranski svici tako sežu u prošlost bliže nastanku Biblije nego bilo koji drugi rukopis.
Većina dokumenata sada se nalazi u muzejima i istraživačkim ustanovama u Izraelu, uključujući Hram knjige u Jeruzalemu, koji je napravljen po uzoru na glineni vrč. Istraživanje ovih dokumenata daleko je od završetka. U posljednje vrijeme postoje i suvremeni tehnički procesi koji otvaraju nove puteve za arheologe i bibličare: procesi fotografiranja visoke razlučivosti, umjetna inteligencija, elektronički mikroskopi, radiokarbonska i DNK analiza za dekodiranje zapisa, od kojih su neki zalijepljeni jedan za drugi, pisani na pergamenama, koži, papirusu ili na bakru.
DNK analiza je, primjerice, pokazala da su mnogi tekstovi ispisani na ovčjoj koži, iako su u to vrijeme u toj regiji od stoke držane samo koze. Znanstvenici zaključuju da nisu svi spisi nastali u Kumranu, nego da su neke od njih zapisali učenjaci u Jeruzalemu. U ovo se uklapaju i iskopine u drevnom naselju Kumran u neposrednoj blizini špilja, gdje su arheolozi pronašli ostatke drevne pisarske radionice. Pretpostavljaju da je u pećinama bila knjižnica Esena. U drugim špiljama svici su možda bili skriveni od Rimljana, koji su gotovo potpuno uništili Jeruzalem i njegov hram tijekom 70. godine.
Nije baš jasno o čemu se zapravo radi u Kumranu. Dugo su, osobito njemački proučavatelji Biblije, pretpostavljali da je tu bila neka vrsta samostana sekte Esena u kojemu su članovi mogli živjeti u osami.
Prošle je godine, pak, izraelski arheolog Daniel Vainstub objavio istraživački izvještaj u kojem je to antičko nalazište okarakterizirao kao svojevrsno mjesto hodočašća i okupljanja. Vainstub je istaknuo da su pronađeni ostaci središnje smočnice (ostave), velikih ritualnih kupatila, groblja i blagovaonice, ali da nema dokaza o nastambama kakve bi se mogle očekivati u trajno naseljenom mjestu. Prema Vainstubu, moguće je da je na tom mjestu stalno živio tek mali broj ljudi, dok su hodočasnici za vrijeme svog boravka na tom području „kampirali“.
Zanimljivi su i uvidi do kojih se dolazi uz pomoć računalnih analiza i algoritama. Zapisi se tako u nekim slučajevima mogu dešifrirati. Glede Izaijinog svitka postalo je jasno da je na njemu radilo više pisaca. Mnogo je tragova naknadne obrade i ispravaka. Istraživači sumnjaju da ovdje nisu djelovali samo prepisivači, nego da su pisci i autori više puta intervenirali u sadržaj, dodavali ponešto ili izostavljali cijele odlomke (vatican news; ika; fratellanza.net).