Dana 1. prosinca 1948. dekretom vladajuće komunističke partije proglašen je kraj Katoličke Crkve grčkog obreda i prisilno pripajanje Rumunjskoj pravoslavnoj Crkvi, piše Francesco Strazzari za Settimana News, čiji tekst prevodimo u cijelosti.
Brojila je u Rumunjskoj otprilike milijun i osam stotina vjernika, pet biskupija, šest biskupa, 1800 župa, 2500 crkava, 1834 svećenika, tri sjemeništa s otprilike tri stotine sjemeništaraca, teološku akademiju, devet redovničkih ustanova, dvadeset škola s preko tri tisuće učenika, četiri karitativne ustanove.
Pravoslavni patrijarh Teoktist rekao mi je: „Problemi unijatstva vrlo su važni za život rumunjskog naroda, koji ih je stoljećima trpio kao duboke rane u svom nacionalnom tijelu i na teritoriju svojih predaka. Novije studije i dokumenti, kao i drevni izvori našeg utemeljenja, također su rasvijetlili ovo područje. Unijatstvo je nametnuto izvana, od strane Austro-Ugarske u Transilvaniji 1700. godine, što je sa sobom donijelo nemjerljive žrtve unutar rumunjskog naroda, ranivši ga u onome što mu je bilo najdraže: jedinstvu vjere i jedinstvu nacije. Svjesni i čvrsti stav rumunjskog naroda, svećenstva i vjernika Transilvanije protiv ‘mađarizacije’ i unijatizma okrunjen je velikim činom nacionalnog jedinstva – sjedinjenjem Transilvanije s domovinom 1918. – i ponovnom uspostavom jedinstva drevne vjere Rumunjske Crkve 1948. Ti su problemi kod nas definitivno riješeni i ne vidimo kako bi se mogli dovesti u pitanje. Svaki pokušaj ponovnog otvaranja ovih pitanja, osim činjenice da bi pokazao nepoznavanje rumunjske stvarnosti, bio bi, po našem mišljenju, štetan za temeljne interese kršćanskog jedinstva; to bi zapravo bio pokušaj narušavanja mira i jedinstva naše Crkve. Sami smo ispravljali povijesne pogreške i odlučni smo učiniti sve što je potrebno da sačuvamo ono što smo postigli pod cijenu tolikih žrtava.“
Valja naglasiti da su se 1948. katolički biskupi istočnog obreda usprotivili odluci koju je donijelo samo 36 svećenika od otprilike 1800. Sa stavom Pravoslavne Crkve sigurno se nisu složili biskupi, svećenici i većina vjernika. Željeli su ostati ujedinjeni s Rimom, ispovijedajući katoličku vjeru u vlastitom istočnom obredu. Dobio sam informaciju da su neki grkokatolički biskupi, priznati od Svete Stolice, oživjeli tu stvar. Spomenuto mi je ime biskupa: Alexandru Todea (1912.-2002.), koji je kasnije postao kardinal.
Dugo sam razgovarao s metropolitom Antoniom Plamadealom, nadbiskupom Sibiua. Bizaran, visoke kulture, s dubokim poznavanjem pravoslavne tradicije, nastavio je objavljivati publikacije koje su izazvale veliko zanimanje. Studirao je u Americi i Engleskoj. Plamadeala je bio dio mješovite katoličko-pravoslavne komisije i bio je član komisije odgovorne za pripremu svepravoslavnog sabora. Otvoreno i oštro: „Problem unijatstva treba sagledati iz perspektive nacionalnog jedinstva. Ono što se dogodilo 1948. svi Rumunji smatraju obnovom pravoslavlja. Za nas je stvar gotova. Sve parohije su se vratile pravoslavlju. Ja sam metropolit Transilvanije i dobro poznajem situaciju. Obilazeći sela vidim da su svi integrirani u pravoslavlje. Ali stanoviti prozelitizam još uvijek postoji zbog nekih unijatskih svećenika, koji ne vrše službu. Na skriven način imaju određeni utjecaj. Znate što se dogodilo 6. siječnja 1982. Papa Ivan Pavao II zaredio je biskupa Traiana Crisana, Rumunja, grkokatoličkog obreda. Bunili smo se.“
Na stranu ispad mitropolita Antonija, u Rumunjskoj se mnogo govorilo o tim događajima i umnožavale su se publikacije s ciljem da se Rumunjima objasni da je u prošlosti učinjeno sve kako bi se na komade podijelila zemlja i uništila pravoslavna vjera.
Dana 6. siječnja 1982. Ivan Pavao II., primajući u audijenciju skupinu sunarodnjaka biskupa Traiana Crisana, imao je riječi hvale za „zasluge kršćanskih zajednica“ u Rumunjskoj. Rekao je da se želi prisjetiti katoličke zajednice istočnog obreda „koja je imala tako važnu ulogu, priznatu od svih, u formaciji te građanskom i duhovnom obrazovanju djece rumunjskog naroda, kao i u buđenju i razvoju (…) nacionalne savjesti“.
Članovi Grkokatoličke Crkve su zaslužni za ponovno buđenje želje stanovništva da opet otkriju svoj „nacionalni identitet“. Prva znanstvena gramatika rumunjskog jezika napisana je među grkokatoličkim svećenstvom. Pisanjem Petrua Maiora započeo je romantični mit o rodoslovlju Rumunja, što seže do vremena osvajanja cara Trajana.
Grkokatolička Crkva željela je ujediniti „rumunjstvo“ zapadne Europe tako što je bila protuteža utjecaju Istoka, koji je okupljala pravoslavna vjera.
Grkokatolička Crkva je 1. prosinca 1948. ukinuta i odlukom vlasti pripojena Rumunjskoj pravoslavnoj Crkvi. Ministarstvo vanjskih poslova ovako se izrazilo u noti upućenoj nuncijaturi u Budimpešti: „Prirodno je da se sada, u uvjetima pune slobode koju je dao režim narodne demokracije (komunistički), nasljednici onih koji su morali toliko trpjeti stoljećima od strane Katoličke Crkve i s njom povezanih tlačitelja, vrate svojoj drevnoj vjeri.“
22. prosinca 1989. pao je diktator Ceausescu i formirana je Fronta, usred nevjerojatne zbrke.
Doina Cornea, grkokatolkinja, jedna od najpoznatijih osoba prosvjeda protiv komunističkog režima, izričito je tražila da se u dekret zakona br. 9 od 31. prosinca također uključi ukidanje dekreta br. 358 iz 1948. o Grkokatoličkoj Crkvi.
Pravoslavci su reagirali uličnim demonstracijama. Posvuda je bilo napada na grkokatolike, koji su tražili potpuni povrat svoje oduzete imovine.
Vatikanska diplomacija s Casarolijem, Silvestrinijem, Poggijem, Colasuonnom, Bukovskyjem pokušavala je smiriti stvari. Biskup Alexandru Todea je uživao veliko poštovanje. Proveo je šesnaest godina u zatvoru, dvadeset sedam godina prisilnog kućnog pritvora, dvije godine u invalidskim kolicima, mogao je samo moliti. Bio je to „život proživljen s Kristom na križu“, svjedoči biskup Virgil Bercea (settimananews.it; fratellanza.net).