Foto: Republika Hrvatska je od 1. srpnja 2013. članica Europske unije ©KNA
Dana 25. lipnja 1991., parlamenti Slovenije i Hrvatske proglasili su neovisnost svojih zemalja i izlazak iz Jugoslavenske Federacije, nakon odobravanja narodnih referenduma. To je bio prvi korak prema raspadu Jugoslavije i početku rata na Balkanu, koji će završiti tek krajem 1995. godine.
Alessandro Di Bussolo – Vatican News
Na ovaj dan krajem lipnja prije trideset godina, dugi val sloma komunističkih režima širom Europe, za Jugoslaviju se počeo pretvarati u krvavi građanski rat. Već smrću predsjednika Tita 1980. godine, socijalistička federacija šest republika Balkana – rođena 1945. – počela je zabrinjavajuće škripati. Kosovo, regija s posebnim statusom u Srbiji i s albanskom većinom, podnijelo je zahtjev za status republike. Tijekom 1980-ih ekonomskim šokovima s troznamenkastom inflacijom pridružuju se i politički. Stopa rasta padala je prvi put nakon rata i otkrića ogromnog inozemnog duga kojeg je akumulirao Tito.
Demonstracije u Ljubljani i uspon Miloševića
Socijalizam više ne funkcionira kao ideološko ljepilo i predstavnici različitih republika nisu u mogućnosti donijeti zajedničke odluke. U prosincu 1989. Slobodan Milošević, već tri godine vođa Srpske komunističke partije, izabran je za predsjednika Srbije, a odnosi sa Slovenijom i Hrvatskom postajali su sve više napeti. Već 1988. godine u Ljubljani su se dogodile masovne demonstracije protiv nazočnosti federalne jugoslavenske vojske u čijem su vrhu Srbi bili većina. U međuvremenu, u raznim republikama prvi višestranački izbori u mnogim slučajevima na vlast dovode nacionalne stranke.
Referendumi od 23. prosinca i 19. svibnja
U Hrvatskoj je Krajina, regija sa srpskom većinom, 1991. godine zatražila pravo na odcjepljenje od Zagreba, ali je na referendumu 19. svibnja 93,24 posto od preko 3 milijuna Hrvata glasalo za suverenu i neovisnu državu koja “može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama“. Pozivanje na neovisnost nije previše eksplicitno, ali je jasno, poput referenduma od 23. prosinca 1990. u Sloveniji, i sa sličnim rezultatom.
Intervencija vojske u Sloveniji i Hrvatskoj
Jugoslavenska federalna vojska odmah je intervenirala u Sloveniji, ali reakcija teritorijalne obrane i međunarodnog pritiska, nakon takozvanog “desetodnevnog rata”, natjerala ju je da se povuče u Hrvatsku gdje borbe postaju sve žešće. Potom Makedonija također proglašava neovisnost 15. rujna, a parlament Bosne i Hercegovine 15. listopada izglasava deklaraciju o suverenosti, koju su odobrili bosanski Hrvati i bosanski Muslimani, dok srpski predstavnici napuštaju dvoranu. Početkom 1992. godine započinje rat u Bosni, dok se još uvijek ratuje i u Hrvatskoj.
Medved: Početni zahtjev bio je samo više demokracije
Danas je u Sloveniji Dan državnosti, kojim slavi proglašenje neovisnosti prije 30 godina. Isto je bilo i s Hrvatskom, koja ga je prije dvije godine premjestila na 30. svibnja, na dan kada se 1990. godine prvi put sastao novi hrvatski parlament s namjerom osamostaljenja. Podsjećamo na događaje tih dana i ono što se dogodilo nakon toga, s crkvenim povjesničarom Markom Medvedom (47) iz Riječke nadbiskupije.
Profesore Medved, zašto su Hrvatska i Slovenija prije 30 godina proglasile neovisnost od Jugoslavenske Federacije? Koliko je težilo odbijanje srpske hegemonije nad federacijom, koja se povećavala s Miloševićem, i jači ekonomski razvoj dviju zemalja u odnosu na ostatak federacije?
Dana 25. lipnja prije trideset godina parlamenti Hrvatske i Slovenije, koji su prije pripadali Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, proglasili su neovisnost od Jugoslavije, koja se u to vrijeme sastojala od šest republika s velikom autonomijom. U početku su se slovenski, ali i hrvatski zahtjevi odnosili na veću demokratizaciju zemlje, a ne na potpunu neovisnost. No u Beogradu su nailazili samo na zatvaranja i politiku još jače centralizacije. Da, bile su to godine ekonomske krize u Jugoslaviji i ekonomski su razlozi bili važni, ali ne presudni. Deklaracije o neovisnosti Zagreba i Ljubljane bile su posljedica političkih promjena, jer su zapadne republike Hrvatska i Slovenija u to vrijeme već imale slobodno izabrane vlade na demokratskim izborima nakon sloma komunizma, dok je u istočnim državama Jugoslavije na vlasti ostao komunizam, ali jašući na nacionalizmu, posebno srpskom, na čelu sa Slobodanom Miloševićem.
Za razliku od Slovenije, gdje je rat s Beogradom trajao tek 10 dana, rat u Hrvatskoj bio je vrlo krvav, barem do proljeća 1992. godine, kada su interesi onoga što je ostalo od Jugoslavenske Federacije bili koncentrirani više na Bosnu…
U Sloveniji je nakon proglašenja neovisnosti uslijedilo kratko ratno razdoblje između Ljubljane i Jugoslavenske narodne armije, uglavnom povezano s nadzorom vanjskih granica prema Italiji i Austriji. Ali to je vrlo brzo riješeno. S druge strane, za Hrvatsku je situacija bila znatno gora, jer su uslijedili mjeseci rata između Zagreba i srpskih autonomaša, koji su uz potporu jugoslavenske vojske vrlo brzo preuzeli kontrolu nad gotovo četvrtinom teritorija Hrvatske Republike. Na to nas podsjeća opsada hrvatskog grada Vukovara i bombardiranje Dubrovnika, drevne Raguse. U siječnju 1992. Europska unija priznala je neovisnost dviju republika, hrvatske i slovenske, diplomatskim rješenjem koje je željela te podržala i Sveta Stolica. U to je vrijeme na čelu vatikanske diplomacije bio nadbiskup Jean Louis Tauran. U Hrvatskoj je postignuto primirje koje je trajalo praktički do ljeta 1995. godine, iako s ponekim problemima tijekom te 4 godine. Unatoč tome, u Hrvatskoj su bile stotine tisuća izbjeglica i ogromna šteta. U međuvremenu se situacija dodatno zakomplicira, s obzirom na to da rat izbija u Bosni, s velikim masakrima, dovoljno se prisjetiti samo Sarajeva i Srebrenice te preko sto tisuća mrtvih. U kolovozu 1995. Hrvatska je oslobodila Dalmatinsku zagoru i zapadna područja Slavonije od srpske okupacije, dok su istočni dijelovi Hrvatske, blizu granice sa Srbijom, mirno reintegratirani posredstvom Ujedinjenih naroda u siječnju 1998. godine. Mora se reći da će velik dio srpske zajednice koja je živjela u Hrvatskoj biti prisiljen na progonstvo u to ljeto ’95. Te je godine pronađeno rješenje i za zaustavljanje rata u Bosni: Daytonskim sporazumom je u drugoj polovici 1995. godine potpisano primirje, no u praksi je legitimirano etničko čišćenje i to do danas stvara probleme.
Tijekom svih godina sukoba počinjena su zlodjela nad civilima s obje strane, iako su se možda srpsko-hrvatske milicije isticale u užasu. A onda je u Bosni, pored rata između Muslimana-Bošnjaka i bosanskih Srba, došlo i do sukoba između bosanskih Hrvata i Bošnjaka, posebno u Mostaru. Priznaje li danas većina Hrvata zločine poput bombardiranja civila u Mostaru?
Što se tiče hrvatskih krivica, riječ je o odmazdi i osveti nad srpskom manjinom unutar Hrvatske i prije svega u vezi s oslobodilačkim ratom ’95. godine. Ali, s druge strane, i o zločinima Hrvata iz rata u Bosni i Hercegovini. Teško je odgovoriti u kojoj se mjeri takvi zločini danas priznaju. Rekao bih da se dio društva, kulture i akademske zajednice bori za tu hrvatsku samokritiku. Oni koji to odbijaju, a ima onih kojima je teško učiniti tu samokritiku, kriju se iza pogrešne nacionalističke logike, prema kojoj oni koji su napadnuti, oni koji su pod okupacijom, ne mogu počiniti zločine. Kao kršćanin, rekao bih da pitanje nije kako komemorirati vlastite žrtve i kako prepoznati krivnju u drugim zajednicama, nego kako komemorirati žrtve koje pripadaju drugim zajednicama i kako prepoznati krivnju unutar vlastite zajednice, kako nacionalne tako i religijske. I to je imperativ za sve nas.
Mnogi hrvatski povjesničari kritiziraju Tuđmana, prvog predsjednika neovisne Hrvatske, i definiraju njegovu vladavinu kao “autoritarnost i šovinizam”, a ne kao zdravi nacionalizam. Dijelite li i Vi ove kritike?
Franji Tuđmanu – koji je, osim što je Hrvatsku doveo do neovisnosti i oslobodio je od okupacije Srba 1995. godine, i koji je također bio na čelu Hrvatske od 1990. do svoje smrti krajem 1999. – kritike se iznose prije svega u vezi s politikom glede Bosne i Hercegovine te zbog nedostataka demokracije tijekom njegove duge vladavine u Hrvatskoj. Kao povjesničar, Tuđmana vidim više kao političara iz devetnaestog stoljeća, kao vođu nacionalnog pokreta, a ne kao modernog političara. Budući da je vodio transformaciju Hrvatske iz socijalizma u liberalnu demokraciju, u kapitalizam ali s mnogo propusta, nastalo je mnogo problema čije posljedice trpimo i danas.
Kakvu je ulogu imala hrvatska Crkva tijekom sukoba, a zatim u fazi obnove i pomirenja? Je li uspjela obuzdati nacionalistički pritisak ogorčen ratom?
Ponašanje tijekom rata bilo je vrlo raznoliko. Istaknuo bih lik biskupa, ne tako poznatog, franjevca Srećka Badurine, koji unatoč tome što je bio na čelu jedne biskupije, Šibenske, dijelom okupirane od strane Srba, nije propuštao podizati glas pomirljivim intervencijama, pacifističkim, pa i ekumenskim, čak i za vrijeme rata. Kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup, također se usprotivio politici podjele Bosne i sjećam se da je 1995. uputio apel Hrvatima da ne čine osvetoljubiva djela protiv Srba. Ali mnogi se nisu znali distancirati od nacionalizma, neki ni danas. Među hvalevrijednim primjerima spomenuo bih i mjesečnik sarajevskih franjevaca Svjetlo Riječi, koji je imao vrlo pozitivnu ulogu. Što se tiče pitanja nacionalizma, za vrijeme komunizma Katolička crkva često je smatrala da joj je dužnost štititi i čuvati hrvatski nacionalni identitet. No, jednom kada je već uspostavljena hrvatska država, mnogi nisu mogli shvatiti da od tog trenutka postoje i druge strukture zadužene za taj zadatak. Stoga mnogi u Crkvi, tijekom rata, pa čak i do danas, i dalje misle da je njihova dužnost promicanje nacionalnog identiteta, upadajući katkad u nacionalizam. Često neki političari igraju na kartu nacionalizma i tim nacionalizmom pokrivaju razne nezakonitosti i kriminal: brane svoje interese, svoje lobije, a ne ljude. Svo civilno društvo trebalo bi biti uključeno u dekonstrukciju ovog narativa. Katolička crkva pozvana je dati vlastiti doprinos da se postigne ta zrelost koja bi bila od koristi pomirenju između Hrvata-katolika, Srba-pravoslavnih i Bošnjaka-muslimana.
Vrlo lucidna analiza. Ukratko, kako se Hrvatska promijenila od završetka rata, od Daytonskog sporazuma 1995. godine?
Nakon rata Hrvatska se pokušala vratiti u normalu. No, situaciju su obilježili gospodarski problemi, uzrokovani napuštanjem socijalističkog modela razvoja i dolaskom tržišnog gospodarstva, propast velikih industrijskih pogona i nedolazak novih gospodarskih aktivnosti te također neki demokratski nedostatci tijekom devedesetih, koji su karakterizirali vladu predsjednika Tuđmana. Hrvatska, i iz tih razloga, nije bila dio višegradske skupine zemalja, a za razliku od Slovenije koja je 2004. godine postala članica Europske unije zajedno s Mađarskom, Poljskom, Češkom, Slovačkom i baltičkim zemljama, vrlo kasno je ušla u Europsku uniju. Zemlja je morala naporno raditi na procesuiranju ratnih zločinaca, na jačanju svog civilnog društva i demokratskih struktura, da bi ušla u Europsku uniju tek 2013. godine.
Od 1. srpnja 2013. Zagreb je u Europskoj uniji. Kakva se procjena može dati za ovih prvih 8 godina u Europi?
Gledajući statistike na europskoj razini, Hrvatska se nalazi na začelju EU-a. Nakon pristupanja uniji uslijedio je val iseljavanja mladih, došlo je do stvarne depopulacije raznih regija, posebno ruralnih. Trenutni problemi u zemlji povezani su s otvaranjem novih radnih mjesta, s pokušajima povećavanja proizvodnje u zemlji u kojoj raste svijest da turizam ne može biti okosnica gospodarstva. Tu je i problem sve veće tendencije da se građani osjećaju nezastupljenima u svijetu politike i velikog neodaziva građana na izborima. Ali to su problemi koji su nam zajednički i s drugim europskim zemljama.
Gledajući cijelo područje bivše Jugoslavije, prema mnogim promatračima tek će postupno usidrenje cijelog Balkana u Europsku uniju, od Makedonije do Bosne, moći umiriti i stabilizirati regiju. Što Vi mislite?
Ovi su teritoriji, na kojima se isprepliću različiti narodi, religije i kulture, vrlo osjetljivi i po meni su vrlo važni. Usudim se reći da je to laboratorij za velike probleme s kojima se Europa suočava ili bi se s njima trebala nositi. Kao povjesničar, podsjećam da je Prvi svjetski rat izbio u Sarajevu. A Hrvatska bi trebala učiniti više na promicanju politike suradnje između Europske unije i Balkana, posebno Bosne, Srbije i Makedonije. Integracija tih zemalja u Europsku uniju bila bi vrlo važna stvar za mir, stabilnost i napredak tih teritorija. Nadalje, želio bih reći da je Hrvatska članica Europske unije, ali čini mi se (pa i ako je ovaj problem zajednički s ostalim europskim zemljama) da u javnom mnijenju postoji veliki nedostatak elementarnih predodžbi o tome kako je nastala Europska unija. Ne poznaju se vrijednosti Europske unije, ono što nazivamo temeljnim načelima Unije: trebali bismo podsjetiti sve da je ona rođena iz pepela nacionalizama koji su doveli do Drugog svjetskog rata: prije nekoliko dana stigla je vijest o daljnjem koraku u procesu proglašenja blaženim Roberta Schumana, katolika rođenog i odraslog između francuskog i njemačkog identiteta, jednog od osnivača Europske unije. Ta svijest da je kršćanski i katolički identitet širi od nacionalnog identiteta trebala bi nas potaknuti na procese sazrijevanja i suživota. Promicanje napretka na ovim prostorima znači uvjeravanje zajednice da je razvoj našeg susjeda također u našem interesu, jer je to jamac mira u budućnosti. Izgradnja budućnosti bez nacionalizma bila bi zaista važna za ova područja. Ovdje za katolike prije svega postoji obveza intenziviranja ekumenskih odnosa između katolika i pravoslavaca, odnosno između katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba, te međureligijskih odnosa između kršćanstva i islama (Vatican News).