Bivši provincijalni prior francuskih dominikanaca, danas biskup Orana u Alžiru, Jean-Paul Vesco, nekoliko je godina radio i kao odvjetnik. Marie-Lucile Kubacki razgovarala je s njim u rujnu 2014. za francuski La vie. Jean-Paul je kroz razgovor ponudio teološki i pravni prijedlog pristupa pitanju brakova razvedenih i ponovno oženjenih osoba. Potom je – nakon dviju Sinoda o obitelji (2014. i 2015.) tijekom kojih su mnogi sudionici pozvali na promjenu pastoralnog pristupa tim osobama – Papa Franjo napisao pobudnicu Amoris laetitia (2016.) kojom je, uz potrebno razlučivanje, otvorena mogućnost pristupa sakramentima euharistije i pomirenja za razvedene i ponovno vjenčane osobe.
Zašto ste se odlučili zalagati za razvedene i ponovno oženjene osobe?
Jean-Paul Vesco: To je moj stari, unutarnji revolt pred trpljenjem velikog broja ljudi koji se ne prepoznaju u onome što Crkva kaže o njihovoj životnoj situaciji. Mnogi potiho odlaze, ne krste svoju djecu. Moj revolt proizlazi i iz toga što se nepravda ne čini samo prema osobama, nego i prema samim temeljima naše vjere: prema Savezu, Božjem milosrđu, sakramentu pomirenja, sakramentu euharistije. Vjerujem da je teološki moguće istovremeno afirmirati nerazrješivost svake stvarne bračne ljubavi, jedinstvenost sakramentalnog braka i mogućnost oprosta u slučaju da se ne uspije u doživotnom braku, jednoj od najljepših i najriskantnijih ljudskih avantura.
U čemu je “pogreška” razvedenih ponovo oženjenih?
Jean-Paul Vesco: Njihovo drugo “da”. Od trenutka u kojem postoji jedna sakramentalna veza, sklapanje druge smatra se preljubom. Budući da se radi o teškom grijehu, da bi se moglo pristupiti euharistiji, potrebno je ispovijedati se i dobiti odriješenje. Da bi to dobili, razvedeni koji su ponovo vjenčani, moraju donijeti odluku o napuštanju svojeg “grešnog stanja”. Konkretno, to podrazumijeva prekid s njihovim drugim supružnikom s kojim su iznova gradili svoj život i možda imali djecu. Ili pak da “žive kao brat i sestra” sa svom dvoznačnošću tog izraza. Stavljeni su pred nemogući izbor, jednostavno zato što je njihova druga veza postala isto tako nerazrješiva.
To je ono što se naziva “ustrajanje u grijehu”…
Jean-Paul Vesco: Osoba koja je doživjela neuspjeh za koji je spremna preuzeti dio odgovornosti, koja je iznova izgradila život i koja vjerno živi svoj odnos u svakodnevnici, ne može se prepoznati u stanju preljuba. Preljub u stvarnom životu znači održavanje odnosa s dvije osobe istovremeno. Život razvednih i ponovo oženjenih nije takav.
Ali Isus kaže u Evanđelju: “Što je Bog stvorio, čovjek neka ne rastavlja!” (Mk 10,9)
Jean-Paul Vesco: Sakrament ženidbe jest jedinstven te takav treba i ostati. Ali treba razlikovati jedinstvenost i nerazrješivost. Nije sakrament ono što brak čini nerazrješivim, nego je nerazrješivost svakog odnosa prave ljubavi ono što sakrament čini mogućim. Isus nije izumitelj nerazrješive ženidbe, nije on izdao dekret, nego je objavio sakralni karakter svake prave ljudske ljubavi, od prvog združivanja muškarca i žene. Na taj način Crkva priznaje nerazrješivost civilnog braka dviju nekrštenih osoba. Nerazrješivost ne iscrpljuje smisao sakramentalnog braka koji znači da supružnici prepoznaju Boga koji je prisutan u središtu njihove ljubavi. Tako brak postaje međusobno posvećenje.
Kakvo rješenje predlažete kao izlaz iz tog pojma “ustrajanje u stanju grijeha” bez povrede jedinstvenosti sakramenta i nerazrješivosti veze?
Jean-Paul Vesco: Što se tiče braka, često se stječe dojam da Crkva zauzima do krajnosti pravnički stav. A meni se čini upravo suprotno, da ona griješi nedostatkom pravnog rasuđivanja. Svi veliki pravni sustavi poznaju temeljnu razliku između trenutnog i trajnog prekršaja. Trenutni prekršaj, npr. ubojstvo, proizlazi iz jednog jedinstvenog čina volje koji za sobom povlači trajne posljedice protiv kojih niti volja samoga ubojice ne može učiniti ništa. Trajni prekršaj, poput potajne krađe, pretpostavlja da počinitelj prekršaja ustraje u prekršaju činom svoje volje. On u svakom trenutku može vratiti oteti predmet, dok ubojica, on više ne može vratiti život koji je nekome oduzeo. Dokle god se u kanonskom pravu ne uspostavi ta razlika, ostaje otvoreno pitanje može li se činjenica da netko živi u drugoj vezi, nakon neuspjeha sakramentalnog braka, po analogiji smatrati trenutnim ili trajnim prekršajem.
I kakav je vaš odgovor?
Jean-Paul Vesco: Sadašnji stav Crkve podrazumijeva da se sklapanje druge veze smatra trajnim prekršajem u kojem osobe ustrajavaju činom svoje volje. Pretpostavlja se da one u svakom času mogu prekinuti svoju vezu. To znači ignoriranje trajne situacije koju je stvorila nerazrješivost njihove ljubavi. Vjerujem da je analogija trenutnog prekršaja ispravnija. Doista, kao što ubojica stvara jednu konačnu situaciju smrti, tako i druga veza stvara jednu konačnu situaciju života.
Koja je prednost tog razlikovanja?
Jean-Paul Vesco: Kada bi Crkva uzela u obzir konačnost situacije koja je nastala iz volje da se uđe u jedan drugi savez, mogla bi si dozvoliti da kaže riječ istine, i ako treba riječ oprosta u odnosu na “da” izrečeno u drugoj vezi, a da prethodno ne zahtijeva nemoguće razdvajanje. Tako bi također omogućila tim osobama da u istini sagledaju svoj brak i razloge njegova neuspjeha. Kada u budućnosti postoji mogućnost pomirenja, na prošlost se gleda spokojnije, umjesto da ju se prikriva. Ova razlika utemeljena na uvažavanju posljedica koje proizlaze iz nerazrješive naravi svake istinske bračne ljubavi otvara put pastoralu pomirenja čije bi modalitete trebalo izgraditi. I to bez relativiziranja jedinstvenosti i neizmjerne vrijednosti katoličkog sakramentalnog braka.
Prijevod s francuskoga: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (lavie.fr; fratellanza.net)