Primjeri dobre prakse za prevenciju i zaštitu maloljetnikâ u župi. Nekoliko premisa

»Dobre prakse«

Dobre prakse, tj. oni načini djelovanja koji u središte stavljaju malene, jačajući suodgovornost zajednice sudjelovanjem i formacijom pastoralnih radnika, konkretan su izraz skrbi i zaštite maloljetnikâ, koje su oduvijek bile u središtu mnogih aktivnosti Crkve, posebice župnih.

Bez ikakve pretenzije na sveobuhvatnost, polazeći od nekoliko važnih načela i primjenjujući ih u konkretnostima različitih i višestrukih odgojno-obrazovnih predmeta i mjesta, kao i brojnih župnih aktivnosti, pastoralnim se radnicima, više od pukoga priručnika za djelovanje, predlaže način čitanja stvarnosti i zajedničkoga pastoralnoga planiranja koji – identificiranjem dobrih praksi, najbolje prilagođenih specifičnoj mjesnoj situaciji – može uspostaviti sigurno okruženje za najbolje odrastanje i sazrijevanje malenih. S druge strane, upravo usvajanje načina zajedništva i suodgovornosti u zaštiti, uz isticanje i učvršćivanje dobrih pastoralnih praksi koje postoje, istodobno omogućuje prepoznavanje i ispravljanje nepažnji, nemara ili, još gore, izbora i praksi koje su štetne za odgoj i obrazovanje.

1. NEKOLIKO PREMISA

Skrb i zaštita maloljetnikâ prioritet je za koji su se naše župe uvijek zalagale. Da bi ova edukativna služba bila učinkovitija, ključno je da se cijela zajednica osjeća sudionicom i suodgovornom za brigu o malenima. I prije identificiranja onih praktičnih smjernica koje se neizbježno razlikuju prema karakteristikama svake župne zajednice, korištenih prostora (crkva, centri za mlade, oratoriji, sportski objekti, kampovi…), aktivnosti koje se provode (liturgijske, katehetske, animacijske, sportske…) i uključenim radnicima (katehete, animatori, treneri…), valja spomenuti nekoliko važnih pojašnjenja:

• Više od pojedinačnih i preciznih smjernica, od temeljne je važnosti – u župnim aktivnostima koje uključuju maloljetne osobe – usvojiti organizacijski pristup usmjeren na maloljetnike. Stoga je riječ o pregledu i sveukupnoj viziji koja ne gubi iz vida temeljni cilj odgoja i obrazovanja te zaštite maloljetnikâ.

•Roditelji ili skrbnici maloljetnikâ moraju uvijek biti obaviješteni i uključeni u župne aktivnosti koje se tiču njihove djece.

•Svatko tko surađuje u pastoralnom radu župe ima pravo biti pripremljen za službu koju obavlja. Zadatak župe je, a posebice župnika, da na najprikladniji način osigura odgovarajuću formaciju.

• Građanski propisi za zaštitu maloljetnikâ moraju se posve i potanko poštovati, kao i propisi koji se odnose na sigurnost objekata, higijenu hrane (odnosi se na uslugu u kantini ili pripremu hrane, i sve glede obroka i užina), te građanski propisi o privatnosti i tako dalje.

SREDIŠNJOST MALOLJETNIKA

Svako dijete od svojih roditelja, rodbine i općenito od odraslih koji se o njemu brinu, očekuje da bude voljeno i zaštićeno. Upravo zbog toga pastoralni rad Crkve za malene ne može nego biti svjesno obilježen »generativnim« stilom, koji se izražava u obliku skrbi i odgojne brižnosti. Usvajanje pastoralnoga pristupa usmjerena na maloljetnika zahtijeva da se on smatra ne samo objektom pastoralnoga djelovanja, već i aktivnim subjektom odnosa skrbi i pratnje u kojoj je maloljetnik protagonist (na različit način u raznim etapama njegova evolutivnoga hoda), prema temeljnom načelu edukacije [od latinskog educare]: izvući jake strane subjekta, pratiti ga da ih otkrije, aktivirati ih, usmjeriti ih prema dobru. Sazrijevanje te edukacijske svijesti kod odgovornih za vođenje pastoralnih aktivnosti treba neprestance promicati, njegovati i provjeravati. U svakom slučaju, potrebno je obratiti pozornost na dob maloljetnika i njegovu dinamiku rasta. Važno je da u radu s maloljetnicima prevladava modalitet skrbi koji je oprezan i brižan, umirujući i sposoban dati smjernice. Glede starijih dječaka i djevojčica, željnih testiranja svojih vještina mjereći ih snagom prijateljstva i na iskustvu veće autonomije, bit će važna odgojna prisutnost koja je spremna na dijalošku asertivnost više obilježenu međusobnim dijeljenjem i usporedbom mišljenja, kako bi ih se potom nastavilo pratiti u potrazi za progresivnom definicijom sebe, nimalo očitom, a koja se svakako uvijek kreće između individualizacije i relacija, između prisvajanja i darivanja sebe. Zbog toga edukacijski itinerar pretpostavlja i uvijek poziva na edukacijsku odgovornost koja je pojedinačna koliko i kolektivna, izazov i provjera kako osobe tako i zajednice.

NIKADA BEZ RODITELJA

Obitelj je ishodišna kolijevka svakog odgojno-obrazovnog procesa. Roditelji su temeljni aktivni subjekti edukacijske zadaće i ostaju njezini protagonisti.
Odrastanjem djece obitelj više nije dovoljna sama sebi i u svom hodu susreće razne figure i edukativne institucije kojima se prijeko potrebno otvara te s kojima sklapa saveze povjerenja, stupajući u dijalog s onima koji se raznim ulogama postupno uključuju u skrb o maloljetniku. Crkvena zajednica, u svom poslanju odgoja u vjeri, pridružuje se hodu male kućne crkve: prima djecu, prati ih u sakramentalni život, nudi kateheze. Osim toga, otvara se prema bogatoj ponudi pastoralnih prijedloga formativne, skupne, karitativne, kulturne, sportske naravi.

S odgojnog gledišta, svaki pastoralni radnik mora biti potpuno svjestan da roditelji jesu i da uvijek ostaju prvi aktivni subjekti i protagonisti odgoja svoje djece: rad s maloljetnicima može se odvijati uvijek i samo u ime saveza koji predstavlja karakteristike odgovornosti, suradnje, služenja, izbjegavajući bilo kakvu autoreferencijalnost.
Stoga svaka aktivnost usmjerena prema maloljetnoj osobi uvijek kao neophodan kontakt pretpostavlja roditelje (ili zakonske skrbnike). Oni uvijek trebaju biti informirani i uključeni u župne aktivnosti koje se tiču njihove djece. Imaju pravo/dužnost znati, pristati, odbiti. To znači, primjerice, da će i za vrlo mlade animatore-pomagače i animatore prisutne u župi biti potrebno dobiti suglasnost i ovlaštenje za sudjelovanje u župnim aktivnostima. Makar bili i blizu punoljetnosti i stoga s određenim prvim stupnjem autonomije, oni i dalje ostaju maloljetnici koje treba čuvati i za koje treba odgovarati pred roditeljima. Dijalog s obitelji nastavlja se, dakle, i nakon početnoga pristanka ili autorizacije. Svaka pastoralna figura mora biti svjesna da prisutnost maloljetnika u crkvenim aktivnostima i mjestima predstavlja trajnu doznaku povjerenja, ma kako implicitnu. U tom smislu, i u neformalnim trenutcima zajedno s maloljetnikom uvijek su prisutni i njegovi roditelji. Stoga im se mora prijaviti svaki značajniji problem koji se tiče djeteta, kao i svaki događaj vrijedan isticanja, jer su oni prvi i posljednji odgovorni za njegov odgoj i zaštitu.

ODGOJNA VRIJEDNOST SVAKE PASTORALNE FIGURE

Različite su figure i odgovornosti onih koji, u crkvenom kontekstu, rade u kontaktu s maloljetnicima, a svaka ima svoje karakteristike te zahtijeva odgovarajuću pozornost: svećenici, posvećene osobe, laici koji mogu biti angažirani u zadaćama koje sežu od kateheze preko liturgijske animacije do čišćenja župnih prostora i okoliša. Svaki zadatak ima svoju posebnost i dostojanstvo.

Svi, bez obzira na ulogu ili njihov više ili manje izričit odgojni mandat, imaju zadatak i odgojnu vrijednost glede maloljetnika. Međutim, važno je pratnju maloljetnika ne smatrati zadaćom povjerenom samo određenima: cijela je župna zajednica pozvana odgajati u vjeri i skrbiti za malene.

Od svakoga se traži da ponudi svoju raspoloživost, očito prema svojim konkretnim sposobnostima i mogućnostima, kao znak odrasle vjere koja brine o drugome, osobito o maloljetnicima. Prava kultura zaštite ili prevencije koja olakšava zajednički rad u istom cilju može nastati samo ako cijela zajednica osjeća svojom misiju edukacije djece. Izazov je stoga poučiti zajednicu tako da se svaki vjernik, na temelju svoje vjere, zapita o vlastitom načinu služenja samoj zajednici.

PAŽLJIVO BIRATI PASTORALNE RADNIKE

Svaka osoba koja daruje dio svojega vremena za aktivnosti u župi usmjerene na praćenje i edukaciju maloljetnika, veliko je bogatstvo i znak vitalnosti zajednice. Iako nije uvijek lako pronaći one koji se odlučuju za oblike služenja i volontiranja u župi, osobito ako su posrijedi pastoralne aktivnosti ili prijedlozi koji zahtijevaju raspoloživost tijekom određenoga vremena i preuzimanje odgojno-obrazovnih obveza prema maloljetnicima (misli se na područje kateheza i formaciju adolescenata), potrebno je dobro paziti koga se izabire. Odgojno-obrazovna aktivnost za maloljetnike zahtijeva minimalne, ali neophodne ljudske kvalitete, afektivnu, spolnu i vjerničku zrelost, kao i odgovarajuću i stalnu formaciju, uravnoteženost, sposobnost preuzimanja odgovornosti, a katkad i posebne vještine.

FORMIRATI I INFORMIRATI PASTORALNE RADNIKE

Od nikoga se ne može tražiti da surađuje u pastoralnom području općenito, osobito s maloljetnicima, ako se toj osobi, zajednički, ne dadne posebna priprava, kao što nitko ne može improvizirati (i sâm sebe predložiti) kao odgojitelj, kao učitelj. Odgoj je proces koji se ne može svesti na nekoliko jednostavnih praktičnih smjernica, nego se mora prihvatiti izazov praćenja osoba u ljudskom rastu i učvršćivanju vlastite zrelosti.

Taj put formacije za svakoga je prije svega put formacije do zrelosti kao ljepote i dostojanstva stvorenja na sliku Božju, kao muškarca ili kao žene, do shvaćanja svoje ljudskosti i ljudskosti drugoga kao dragocjenoga blaga koje treba čuvati. To je kontinuiran, egzistencijalan hod stalnog učenja o životu (i od života) kao primljenom daru koji teži postati darovano dobro, kao zahvalnost koja postaje besplatnost, kao povjerenje koje stvara odgovornost. To je status odrasle osobe koja izabire preuzimanje brige o drugome. U tom kontekstu nalazi se informiranje, osposobljavanje i suodgovornost pastoralnih radnika i svih volontera koji rade u župi, u bilo kojem svojstvu, o pitanjima koja se tiču zaštite maloljetnikâ kao oblika prevencije mogućega zlostavljačkoga ponašanja ili zlorabljenja, kao i o pitanjima neophodnog uvjeta za jačanje sigurnosti mjesta koja posjećuju i sami maloljetnici. Svi pastoralni djelatnici moraju biti upoznati sa Smjernicama za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba koje je usvojila biskupska konferencija, kao i naznake Regionalne/Međubiskupijske službe za zaštitu maloljetnika Biskupijskog referenta za maloljetnike.

Osobito će biti od velike koristi:

  • Održavati pozornost crkvene zajednice na problemu, upoznavati ljude s njim i govoriti o njemu ispravno i jasno, kako bi svi bili togasvjesni.
  • Identificirati i prijaviti čimbenike rizika u okolini i u osobama, teistodobno aktivirati zaštitne akcije.
  • Osmisliti i nadzirati strategije prevencije, naznačujući modalitete irelacijski oprez koji treba posvetiti u edukacijskim i formativnim okruženjima, stvarajući ambijentalne uvjete koji čine prostor i suživot što sigurnijima i prihvatljivijima za život.
  • Uvijek i u svemu u središte postavljati dostojanstvo i integritet ljudske osobe, osobito onih najmanjih i najranjivijih.
  • Naučiti vidjeti i prepoznati pogreške, nemar, površnost u načinu na koji su se mogle voditi aktivnosti s maloljetnicima.
  • Ciljano i stvarno formirati sve osobe koje su zbog posla, poslanja ili službe dio crkvene obrazovne i odgojiteljske mreže.
  • Dopustiti da nam pomognu vanjski stručnjaci da dublje shvatimo stvarnost zlostavljanja unutar Crkve, kako bismo osigurali najveću transparentnost i promicali kulturu koja štiti maloljetnike i odmah djeluje u sumnjivim slučajevima.
  • Pružiti korisne informacije za prepoznavanje eventualnih znakova već dogođenoga zlostavljanja maloljetnika te naznačiti stručnjake kojima se valja obratiti kako bi, nakon cjelovite evaluacije, mogli aktivirati zaštitne radnje i odgovarajuću intervenciju.
  • Surađivati sa svim subjektima društva na promicanju i razvoju kulturezaštite i sigurnosti maloljetnikâ.
  • Biti promicatelji informativnih i odgojno-obrazovnih inicijativa iprograma u svim crkvenim stvarnostima usmjerenima na svekategorije osoba, uključujući ih u promjenu mentaliteta i kulture.
  • Bilo koju vijest o zlostavljanju u crkvenom kontekstu prijaviti nadležnoj crkvenoj vlasti.

MANDAT ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE, POČETNA I TRAJNA FORMACIJA

Svaki pastoralni suradnik, osobito onaj koji obnaša odgojno-obrazovnu službu za maloljetnike, ne može i ne smije djelovati sâm, nego prema mandatu zajednice i unutar crkvene zajednice. Zato je važna faza bivanja uz one koji već imaju iskustva. Dobre prakse su ustaljene sklonosti koje treba prenositi, stil koji treba širiti i svjedočiti. To ima i prednost jer se ne mora svaki put počinjati ispočetka te zato što se novi volonteri pridružuju putu koji je već snažno i svjesno obilježen zaštitom maloljetnikâ. Neke praktične pisane smjernice mogle bi biti od velike koristi. Ovdje se misli, primjerice, na list koji će se dati svakom volonteru, s kratkim i jednostavnim naznakama.

Ali, važno je da se ne svede sve na uručivanje letka bez dodatne formacije. Idealno bi bilo, na početku svake godine kada počinju aktivnosti, osigurati vrijeme namijenjeno formaciji koja zajedno uključuje nove volontere, eventualno i one predložene iz nekoliko obližnjih župa.

Ako postoje mogućnosti i izvori, moglo bi biti primjereno da u svakom području djelovanja (kateheza, animacija, sport…) postoji osoba koja po pouzdanosti, ljudskim kvalitetama, odgovornosti i sposobnosti, ima zadaću praćenja trenutka učinkovitoga uvođenja novoga radnika i njegove početne formacije.

Uključivanje i prihvat u skupinu odgojitelja i učitelja koja je, koliko god bila mala, već dobro formirana u načinu skrbi za maloljetnike, pomaže svakom novom volonteru, makar i neformalno, da preuzme i usvoji dobru tradiciju koja se njeguje u župi.
Formiranje i informiranje volontera o tome kako spriječiti neprikladna, ako ne i štetna ponašanja, od temeljne je važnosti i u razdoblju nakon početne formacije.

Uz opću formaciju za sve djelatnike i volontere zajedno, koju je dobro provoditi periodično, bit će prikladna i neophodna i specifična formacija, ovisno o vrsti aktivnosti koja se provodi.
Osim vremena za eksplicitnu formaciju, koordinatori i voditelji stoga moraju osigurati da i redovito planiranje prijedloga uvijek uključuje pozornost na zaštitu maloljetnikâ, na tipične potrebe razmatrane dobne skupine, na eksplicitno ponovno čitanje dinamike na djelu. To je vrsta stalne formacije u tijeku i na terenu. Ovaj stil nije stil zabrinutosti ili tjeskobe, nego pozitivan način svjesnoga preuzimanja zadatka zaštite. Drugi važan trenutak bit će završni verifikacijski ili evaluacijski sastanak provedene aktivnosti, koji ne smije biti ograničen na organizacijske vidove, već mora uključivati i evaluaciju održavanja dobroga i primjerenoga načina zaštite maloljetnikâ.

Stoga se put praćenja i formacije ne bi smio svesti samo na nadzor ili tek na početnu fazu, već bi se trebao ustaliti kao trajno formativno iskustvo, svakako na razini skupine, ali i u vidu personaliziranijega formativnoga hoda, koji bi se svakako mogao pokazati kao važan trenutak na putu rasta u vjeri svakoga pastoralnoga suradnika.

ZLATNA PRAVILA

Ovisno o aktivnostima, o konkretnim mjesnim situacijama, kao i o osobama koje su uključene, moraju se dati konkretne praktične smjernice, također u pisanom obliku ili podijeljene na drugi način na posebnim sastancima.

Ove bi smjernice za ponašanje prije svega trebale sadržavati naglašavanje pozitivne pozornosti:

  1. tretirati sve maloljetnike s poštovanjem;
  2. pružati maloljetnicima pozitivne referentne modele;
  3. uvijek biti vidljiv/a drugim pastoralnim radnicama/radnicima ili u svakom slučaju drugim odraslim osobama kada se obavlja kakva aktivnost s maloljetnicima;
  4. izvijestiti odgovornu osobu, koja uvijek mora biti jasno prepoznatljiva, o potencijalno opasnom ponašanju zlostavljanja ili zloporabe;
  5. razvijati kulturu u kojoj maloljetnici, osobito djeca, mogu otvoreno govoriti, postavljati pitanja i izražavati zabrinutosti;
  6. poštivati područje povjerljivosti i intimnosti maloljetnikâ;
  7. obavijestiti obitelji o aktivnostima koje se predlažu i s tim povezanimorganizacijskim metodama, pribavljajući odgovarajuća ovlaštenja.

Drugo, treba razjasniti ponašanja prema maloljetniku, koja se nikada ne smiju prihvatiti:

  1. nanositi fizičko kažnjavanje bilo koje vrste;
  2. razvijati ekskluzivan odnos s jednim maloljetnikom u odnosu nadruge;
  3. ostaviti maloljetnika u potencijalno opasnoj situaciji za njegovupsihofizičku sigurnost;
  4. razgovarati ili se ponašati s maloljetnom osobom na uvredljiv,neprimjeren ili seksualno provokativan način;
  5. pružatigesteosobnenjege(kaoštosupranje,umivanjeipresvlačenje)koje bi maloljetnik vrlo lako mogao učiniti sâm;
  6. diskriminirati maloljetnika ili skupinu maloljetnikâ;
  7. tražiti od maloljetne osobe da čuva tajnu;
  8. davanje darova maloljetnoj osobi, izostavljajući ostatak skupine;
  9. fotografirati ili snimati video maloljetnika i/ili dijeliti slike maloljetnika putem interneta ili društvenih mreža i/ili dopisivati se i/ili chatati s maloljetnicima, a da o tome uvijek nisu obaviješteni i ovlašteni njegovi roditelji ili skrbnici. U svakom slučaju, mora postojati maksimalna razboritost i strogo poštivanje važećih propisa.

Kad god je to moguće, u aktivnostima usmjerenima na maloljetnike preporučljivo je prisustvo većeg broja odraslih osoba, proporcionalno broju uključene djece i aktivnostima koje se provode. To je važno ne samo zbog sigurnosnih razloga, već i zbog učinkovitosti samih aktivnosti. Sve punoljetne, a osobito odrasle osobe koje prihvate odgojno- obrazovnu zadaću, treba pozvati na oprez te da odmah izvijeste odgovorne o opasnim ili pak nejasnim ili dvosmislenim situacijama koje se primijete u župnoj sredini.

Upravo je zbog toga razloga primjereno da se katehetama, odgojiteljima, učiteljima, trenerima, animatorima u slobodno vrijeme i u zabavno- rekreativnim inicijativama, daju precizne smjernice prigodom susreta koji se za njih tijekom godine organiziraju.

Također je primjereno da se odgojitelje, učitelje i sve volontere (uključujući i maloljetnike) upozori na sva ona ponašanja koja, iako ne uključuju stvarna djela uznemiravanja, ipak štete i proturječe učinkovitom kršćanskom i ljudskom odgoju i obrazovanju.

Odrasli i mladi koji su najviše u kontaktu s djecom i adolescentima moraju dati dobro svjedočanstvo poštovanja drugoga i u temeljnim oblicima relacija (primjerice u jeziku te u načinu korištenja vlastitog tijela). Važno je upozoriti pastoralne radnike na važnost simboličke vrijednosti tjelesnosti i nekih tjelesnih gesta u odnosu na osjetljivost maloljetnika kojeg mogu dezorijentirati neke geste koje odrasla osoba čini i ne razmišljajući o tome, jer za nju nemaju emocionalan naboj, ali koje maloljetnik ne zna kako tumačiti. Koordinatori, odgajatelji i učitelji imaju zadaću i odgovornost praćenja i potpore mlađim animatorima u toj pozornosti.

Bilo kakve epizode nedoličnoga ponašanja ili vršnjačkoga nasilja, koje se mogu dogoditi i među maloljetnicima, makar i ne sadrže pojedinosti kaznenoga djela, nikada se ne smiju podcjenjivati niti prešućivati, nego se s njima mora suočiti ozbiljno, žurno, uravnoteženo i razborito (hbk.hr; fratellanza.net).

* Gornji tekst prvo je poglavlje priručnika za učitelje, odgojitelje i pastoralne radnike „Primjeri dobre prakse za prevenciju i zaštitu maloljetnikâ u župi“ koje su Hrvatska biskupska konferencija i Povjerenstvo HBK za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba početkom travnja 2023. objavili na svojim mrežnim stranicama.

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom ovdje ili našu Fb stranicu klikom ovdje.