Vjera nije više „društvena poveznica“, nego sve više postaje subkultura, nešto privatno, intimno, o čemu se malo govori, izjavio je njemački psiholog religije Sebastian Murken u razgovoru za siječanjsko izdanje stručnog časopisa „Psychologie Heute“.
Prema Murkenu, često čak ni bliski prijatelji i partneri ne znaju moli li neka osoba. Gledano iz društvene perspektive, vjera „nije više ono što se samo po sebi razumije u kolektivnom smislu“, umjesto toga svatko mora sam pronaći vlastiti odnos prema vjeri. Smatra da brojni istupi iz Crkve u Njemačkoj dokazuju da „Crkva kao institucija nije više uvjerljiva“.
U današnje vrijeme, kaže Murken, mnogi ljudi i u području vjere i duhovnosti biraju ono što im odgovara. „U tome je bitna razlika naspram ranijim naraštajima: Gdje su ranije poslušnost, osjećaj dužnosti i podređivanje tradiciji bili važni vidovi života, danas autonomija, sloboda izbora i samoostvarenje predstavljaju vrijednosti koje određuju ponašanje.“ Ako ćemo upotrijebiti oštriju formulaciju, dio Očenaša „budi volja tvoja“ pretvoren je u suvremenu rečenicu „budi volja moja“, tvrdi psiholog.
U klasičnim vjerskim misaonim obrascima ljudi su promatrali život kao „dolinu suza, prolazno razdoblje koje se mora izdržati“ i nadali se milosti i spasenju na onome svijetu. „Ta je misao u sekulariziranom i individualiziranom svijetu izgubila razumljivost. Danas se kaže: Samo jednom se živi“, pojasnio je Murken, dodajući: „Nitko više ne želi čekati na obećanu ljepotu na onome svijetu. Vjerska poruka da ovozemaljske patnje imaju viši smisao danas više nije prihvatljiva“.
„Međutim, i dalje ostaje iskonska čovjekova potreba povezivanja s onim što se nalazi izvan granica vlastitog poimanja. To je temelj svih oblika suvremene duhovnosti“, tvrdi Murken. Najčešće nije riječ o „propisanom spasenjskom hodu“, nego o „općenitoj, maglovitoj predodžbi da negdje postoji neki dobronamjerni univerzum s kojim je moguće stupiti u kontakt i dobiti potporu“.
Istodobno, podsjeća Murken, i nadalje postoji potreba za transcendentnim izražena u želji „da čovjek ne kruži samo oko sebe, nego da se poveže s nečim većim s onu stranu vlastite ograničenosti“. Tko okreće leđa vjeri, u potrazi je za drugim oblicima povezivanja, primjerice u prirodi, obitelji ili nekoj zajednici. „Ali to se povezivanje može živjeti i u drugim oblicima duhovnosti“, primjerice u raširenoj vjeri u anđele.
Prema Murkenu, anđeli preuzimaju funkcije koje se u kršćanskom vjerovanju pripisuju Bogu, „ali bez obvezujućeg teološkog okvira“. Prema njegovim riječima, „U društvu u kojemu Bog nije više sam po sebi razumljiv, anđeli dolaze kao naručeni“. Anđele se može moliti da ispunjaju želje pojedinca, a za uzvrat ne traže ništa. „Vidovi podređivanja i poslušnosti zamjenjuju se u korist vlastitoga ‘ja’, koje bi trebalo pronaći svoj vlastiti put“, zaključuje psiholog religije Murken (kna; ika).