Prošle sam godine trebao održati kratko predavanje na Konferenciji viših poglavara – starješina redovničkih zajednica – o izazovima naše misije kao redovnika na Zapadu. To mi se činilo gotovo neizvediv zadatak. Što se može reći u deset minuta? No kada sam pogledao film Jurski park – odjednom mi je postalo jasno da je to priča koja nam prikazuje divnu sliku svijeta u kojem danas trebamo živjeti svoju vjeru. To je jedan od najuspješnijih filmova ikada snimljenih. Istodobno se prikazivao u svakom trećem kinu u Italiji, a francuski ministar kulture proglasio ga je kao nacionalnu opasnost. U restoranima uz autocestu naša djeca mogu kupiti slatkiše u obliku dinosaura. Zašto je taj film bio toliko uspješan? To je zasigurno stoga što svaka kultura živi od priča, pripovijedanja koje oblikuju naše viđenje svijeta i nas samih, koje nam govore što znači biti čovjekom.
A ovo je priča u kojoj milijuni ljudi, možda nesvjesno, pronalaze sebe Ali, mi kršćani tvrdimo da živimo po drugoj priči, koje se sjećamo i proživljavamo zajedno svake nedjelje, priči Posljednje večere, o čovjeku koji je sakupio svoje prijatelje oko sebe i podijelio s njima jelo, koji im je dao sebe, svoje tijelo i svoju krv. To je priča koja bi, iznad svega, trebala oblikovati naš život i svijest. Izazov bivanja kršćaninom za nas nije samo u tome da pokušavamo biti dobri. Nema dokaza koji bi potvrdio da su kršćani, gledano u cijelosti, išta bolji od drugih, a Isus zasigurno nije pozvao svece nego grešnike. Izazov se prije sastoji u tome da živimo po priči i kroz priču koja našim suvremenicima može zvučati čudno i koja nudi drugačiju viziju Svijeta i čovjeka. Želim se tek osvrnuti na nekoliko razlika između ove dvije priče.
Pretpostavljam da je većina vas vidjela film Jurski park. Vjerojatno ste poveli djecu i pretvarali se da idete samo kako bi ona bila sretna, a u stvari ste i vi sami neizmjerno u njemu uživali. U slučaju da ga ipak niste vidjeli, evo o čemu se radi. Bogataš (Richard Attenborough) koristi pokuse na DNA da oživi dinosaure. Stvara za njih ograđeni park u kojem se svi dinosauri mogu slobodno kretati. Nažalost oni sruše granice, počinju ubijat posjetitelje, a ljudi počnu napuštati otok i bježati, ostavljajući za sobom prašumu. To vam neće mnogo sličiti na život u predgrima Londona, osim ako se stvari nisu mnogo promijenile otkada sam ja otišao u Rim, ali smatram da dodiruje bitne elemente današnje kulture.
Nasilje
Najprije želim reći nešto što je svima jasno. Jurski park je priča o svijetu nasilja, o hordama dinosaura koji haraju ravnicama i proždiru sve na što naiđu. To je nasilje na koje ljudi mogu odgovoriti samo još većim nasiljem. Naša druga priča, ona o Posljednjoj večeri, je također priča o nasilju koje je doživio Isus i koje on podnosii “ko janje na klanje odvedoše ga, nije otvorio usta svojih” (Iz 53,7).
Kada sam nedavno upitao skupinu američkih dominikanaca, braću i sestre, koji je glavni izazov našeg propovijedanja, bez oklijevanja su odgovorili da je to nasilje. Prošlih mjeseci sam bio u Ruandi, na Haitiju, u Angoli, Hrvatskoj i New Yorku i bio sam suočen sa surovim nasiljem velikog dijela našeg svijeta. Pretpostavljam da je veċina ljudske povijesti bila prožeta nasiljem i, s izuzetkom horora dva svjetska rata, naše vrijeme nije bilo mnogo gore nego prijašnja vremena. Mnoga društva u prošlosti su veličala nasilje. Mislim da to i naše čini na vrlo suptilne i teško objašnjive načine.
Jurski park nudi nam probuđenu darwinsku džunalu u kojoj se životinje bore za opstanak. Slabi propadaju, umiru i postaju izumrle vrste, kao dinosauri. Nasilno natjecanje za stjecanjem hrane i teritorija dio je stvaralačkog procesa po kojem nastajemo. Ta brutalna borba jest ono što nas dovodi do života. To je naša kolijevka. U konačnici, sugerira film, nasilje je nešto plodonosno. Ali Darwinova teorija evolucije, koju, priznajem, nisam nikada temeljito proučavao, ovdje nas zanima kao tek jedan simptom duboke promjene u našem razmišljanju o tome što znači biti čovjekom, a pojavila se otprilike u posljednje dvije stotine godina. Ona odražava uvjerenost da čitavo ljudsko društvo funkcionira i cvjeta kroz tešku borbu među individuama koje se natječu, svaki u potrazi za vlastitim dobrom. Metafora preživiavanja najprilagodljivijih, života kao Darwinove džungle, vrlo je prisutna u našem jeziku. William Graham Sumner, ekonomist s Yalea, je čak napisao da su “bogataši rezultat prirodne selekcije…Njih bi se jednostavno moralo smatrati prirodno odabranim društvenim oruđem za određeni rad.”
Jedan od prvih pokazatelja ove duboke našem shvaćanju liudskog društva bila je mala parodija “Parabola o pčelama”, koju je napisao Mandeville u osamnaestom stoljeću. On je tvrdio da pohlepa, zavist, ponos, svi tradicionalni poroci mogu biti vrlo korisni. Oni su ono što pokreće svijet i procvat ljudskog društva. Oni mogu biti privatni poroci, ali su javne vrline. Politika pohlepnog natjecanja ima svoje korijene davno otprije. Upravo ovo razumijevanje onog što znači biti čovjekom čini naše gradove urbanim Jurskim parkovima, džunglama punim nasilja, gdje se slabi uništavaju. Naša priča, ova o Posljednjoj večeri nudi duboki izazov, i to ne zato što ovdje imamo čovjeka koji podnosi nasilje i odbija na njega samo uzvratiti istom mjerom. Ona nudi radikalno drugačiju sliku toga što znači biti čovjek. On nam nudi svoje tijelo. Ovo je novi savez, naš dom i prebivaliste. Smisao našeg života nije u tome da slijedimo vlastite interese, nego u prihvaćanju dara zajednice.
Mislim da bi se većina nas složila, a o tome se često i raspravljalo, da je izazov ovog trenutka prekinuti opčinjenost onim što je u konačnici štetna i destruktivna slika onog što znači biti čovjekom, nas kao usamljenih jedinki koje neprestano slijede samo svoja osobna dobra. Mi smo tijela od tijela drugih, zajednica koja nalazi savršenstvo u tom tijelu koje Krist daje, njegovu vlastitu tijelu. Ono što mi tražimo jest najradikalnije opće dobro. Problem je kako možemo slomiti okove krivog mita o nama ljudima. Što trebamo učiniti? Kako piše David Marquand u “Društvo bez načela”: “Kako podijeljeno društvo može postati cjelovito? Kako može kultura u kojoj prevladava posesivni individualizam obnoviti veze zajednice? Ako je zdravi razum od gotovo dvije tisuće godina glavna zapreka uspješnom ekonomskom i političkom prilagođavanju, kako se može redefinirati zdrav razum?”
Priča o Posljednjoj večeri može osloboditi našu maštu. To je priča o zajednici koja je radikalno slomljena, u kojoj će čovjek koji je u srcu zajednice uskoro biti izdan i zanijekan. Svi njegovi prijatelji u trenu će se razići. To je priča o rođenju zaiednice koja odbacuje svaki oblik otuđenja, izdaje, čak i smrti. Ona nam nudi nadu.
Riječi
Središnji Isusov čin jest onaj j kada izriče snažnu riječ preobrazbe: “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.” On izgovara riječ. Riječi nisu toliko bitne u Jurskom parku. Tamo se čuje dosta roktanja,zvuka lomljenja kostiju, a i tiranosaurus rex baš i nije za razgovor. Rus ili Kinez slobodno bi mogli gledati film na engleskom i ne propustiti mnogo. Ova razlika je važna. Rekao bih da je jedan od načina na koje mi ljudi gradimo društvo i premošćujemo zamku posesivnog individualizma taj da obnavljamo poštivanje prema riječima i njihovoj moći da stvaraju i održavaju zajednice.
Ljudi smo i pripadamo jedni drugima jer možemo zajedno razgovarati. Društvo u raspadanju je ono u kojem su riječi prezrene. Kad sam bio u San Salvadoru posjetio sam prostoriju na sveučilištu u kojoj su isusovci bili ubijeni. Ubojice su pucale čak i u njihove knjige. Može se pronači kopija Kittelovog djela “Teološki rječnik Novoga zavjeta”, otvoren na stranici o Duhu Svetom, izvoru svake mudrosti, izrešetanoj mecima. Pada mi na pamet knjižnica svećenika s Haitija sa svim uništenim i razderanim knjigama. Sjećam se malog sela na granici izmedu Hrvatske i Srbije, potpuno uništenog granatama, s leševima iskopanima i porazbacanima iz grobova, i raskomadanog misala iz Crkve, oskvrnutog bestidnim riječima. Ono o čemu ovi događaji govore jest mržnja prema riječima, ali i svijest o njihovoj moći.
Kada za vrijeme svojih putovanja stignem u Englesku kako bih se oporavio od promjene vremenskih zona i oprao odjeću, ne čitam o tome kako ministri upadaju u sobe jedni drugima i trgaju njihove knjige. Ali dobivam dojam da se radi o kulturi u kojoj se razbacujemo riječima, ne vodeći računa o njihovim posljedicama, poput djece koja se igraju kauboja i Indijanaca ne shvaćajući da je oružje kojim se koriste stvarno. Izgleda da smo zaboravili da je govor moralni čin koji zahtijeva najdublju odgovornost. Mogao sam samo ostati zaprepašten kad sam čuo što se govori o plemenitom Johnu Smithu prije i nakon njegove smrti. Jesu li to bile samo prazne riječi? Dio naše duboke društvene krize sastoji se u tome što smo izgubili pouzdanje u to da riječi uistinu pokazuju stvari onakvima kakve one jesu. Izgubili smo Augustinov osjećaj strahopoštovanja kada kaže: “Riječi, ti dragocjeni pehari značenja.”
Knjiga postanka pripovijeda nam da je Adamov poziv bio da stvari naziva njihovim imenima. Bog je stvorio Adama da mu pomogne u stvaranju. Pokazao mu je lava ili kunića i Adam im je dao imena: prepoznavao je stvari i tako pomogao Bogu da iz kaosa stvori smisleni svijet. Njihova imena nisu bila tek proizvoljne etikete nalijepljene na stvari; tako da može npr. nazvati kunića zecom; one su dijelile snagu Božje moći stvaranja i dovođenja u svjetlost. Govoriti, koristiti se riječima, to je gotovo božanski poziv. Poput Boga, to nam daje moć života i smrti. To je stvar vjere. Nasilje u našem društvu prožima i jezik kojim se služimo. Predsjednik Češke Republike, Vaclav Havel, ukazuje na suprotnosti između riječi Salmana Rushdieai Ayatollaha Khomeinia: “Riječima koje protresu društvo svojom slobodom i istinitošću parovi su riječi koje hipnotiziraju, varaju, zapaljuju, obmanjuju, riječi koje su štetne – čak ubojite. Riječ poput strijele.
George Steiner je napisao: “Kod riječi, kao i kod subatomskih čestica u fizici, postoji tvar i anti-tvar . Postoji izgradnja i poništenje. Roditelji i djeca, muškarci i žene, kada se obraćaju jedan drugom, kroz govor najviše riskiraju. Jedna riječ može osakatiti ljudski odnos, može uništiti nadu. Noževi govora režu najdublje rane. Ipak, identično oruđe, leksika, sintakse, semantike, jest ono otkrivenja, ekstaze, čuda razumijevanja koje je zajednica.”
Jedna dominikanka s Tajvana pričala je o djevojčici koja je nosila dijete na leđima. Netko joj je rekao: “Djevojčice, nosiš težak teret.” Ona je odgovorila: “Ne nosim teret, već svog brata.” Riječ koja sve mijenja.
Zagovornici političke korektnosti (Political Correctness) žele nešto pravoga, ali na krivi način. Oni su ispravno uvidjeli da je jako bitno kojom se riječi koristim, jer moje riječi mogu biti bodeži koji ubijaju ljude. Ali ljudsko društvo nije izliječeno time što zabranjujemo korištenje nekim riječima. Kako je Robert Hughes pisao u “Kultura žalbi”: “Želimo stvoriti neku vrstu lingvistickog Lourdesa, gdje zlo i nesreća nestaju poput kapljica u vodama eufemizma. On ističe da se ne može izbjeći horor smrti tako da se odluči kako predlaže “New England Journal of Medicine”, da se namjesto truplo treba reći “neživa osoba”. Debelo truplo, kaže on, postaje neživa osoba izmijenjenih proporcija! Upravitelji na Sveučilištu San Francisco u Santa Cruzu krivo su vjerovali da se rasizam može prevladati na način da se zabrane izrazi kao “a nip in the air” i “a chink in one’s amour” uz obrazloženje da u nekim kontekstima mogu zvučati uvredljivo za Japance i Kineze!
Gradimo zajednicu i liječimo rane ne tako da zabranjujemo negativno obojane riječi već da se služimo riječima koje grade zajednicu, izražavaju dobrodošlicu strancu, nadilaze distancu. U središtu naše tipične priče, Posljednje večere, jest čovjek koji govori riječi po kojima nastaje nača priča:”Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.” Premda naučavanje o “stvarnoj prisutnosti” ovih riječi koje istinski i duboko transformiraju izgleda smiješno i apsurdno za mnoge naše suvremenike, to je stoga što smo zaboravill koliko su riječi zaista snažne. Emily Dickenson je napisala: Zar bi usne smrtnika mogle proreći još neizrastao strah od danih Riječi. Podlegle bi pod teretom. Kristove riječi posvećenja otkrivaju ono čemu teži svaki ljudski jezik, milosti koja usavršava narav.
Kada su u srednjem vijeku redovnici pobjegli na zapadnu obalu Irske sa sobom su nosili tekst evanđelja, koji su prepisivali, ukrašavali i štovali. Osnovali su zajednice koje su održale živim duboko štovanje tih svetih riječi. Možda je ono na što smo mi pozvani osnivanje zajednica u kojima se poštuje jezik, istinite riječi i riječi koje grade zajednicu. Ako će Crkva biti mjesto na kojem će ljudi ponovo otkriti što znači biti čovjekom, biti oni koji su po svom najdubljem identitetu jedno s drugima, tada prije svega moramo biti zajednica u kojoj se riječi koriste s poštovanjem i odgovornošću.
To znači da trebamo biti zajednica ljudi koji se usuđuju raspravljat, argumentirati, razgovarati u potrazi za istinom kojom nikada nismo mogućnosti ovladati. U našoj dragoj Crkvi tako je čest strah od rasprave. Ne govorim o neslaganju. Ima mnogo glasnog neslaganja. Mislim na one teške sukobe među nama, u kojima oboji tražimo obostrano prosvjetljenje, ono strastveno argumentiranje u kojem se borimo jedni s drugima upravo u nadi da ćemo od drugoga nešto naučiti. U “Sumi teologije”, sv. Toma Akvinski uvijek započinje s primjedbama svojih protivnika, ne samo da bi im pokazao da su u krivu, nego da točno otkrije u čemu i oni imaju pravo. Hrvamo se s našim protivnikom kao nekoć Jakov koji se bori s anđelom, tako da možemo tražiti blagoslov. Poštivanje riječi uključuje poniznost pred istinom i drugom osobom. Naše riječi, u Crkvi i u društvu, tako često otkrivaju aroganciju.
I posljednji Havelov citat: “Svi se zajedno trebamo boriti protiv arogantnih klica arogancije u riječima koje su naizgled ponizne. Očito, ovo nije samo zadaća lingvistike. Odgovomost za riječi i prema riječima jest etička zadaća. Kao takva ona se nalazi iznad obzora vidljivog svijeta, u područiu gdje boravi Riječ koja je bila na početku, a nije riječ Čovjekova.
Opraštanje
Kada se okupimo nedjeljom da se prisjetimo Posljednje večere, snažne riječi koje čujemo, riječi su opraštanja, krvi koja je prolivena za oproštenje naših grijeha. Riječ je ona koja liječi i odrješuje. Ipak, u našoj kulturi je prisutan velik otpor prema opraštanju. Držim da je to djelomično stoga što su ljudi koji insistiraju na opraštanju, osobito katolici, nezdravo opsjednuti krivnjom. Kako su mene odgojili benediktinci, ti humani ljudi, ja nisam odgojen u duhu takvog katolicizma. Gledajući dublje, pitam se nije li naša kultura skeptična prema opraštanju jer ga u osnovi ne smatramo korisnim. Možda je u našoj današnjoj kulturi prisutno vjerovanje da je opraštanje, osim u privatnom i najosobnijem smislu, štetno i čak opasno. Kad bi bilo prisutno u velikoj mjeri, društvo bi se raspalo. Baš kao s maslacem, čokoladom i ostalim dobrim stvarima, s njim treba racionalno! No, ono je od središnje važnosti za našu vjeru.
Naravno da se nakon Dachaua i Auschwitza, nakon Dresdena i Hiro šime, ne može biti previše naklonjen ideji opraštanja. Kao da se takvi užasi mogu tek tako zaboraviti. Ipak naše oklijevanje možda je još dublje, a to se vidi i u Jurskom parku. U Darwinovoj džungli nema opraštanja. Nužna posljedica slabosti i neuspjeha jest istrebljenje. I dobro je da se to dogodi; inače ne bi bilo evolucije. Mi ljudi rezultat smo nemilosrdnog procesa koji selektira mnoge vrste jer se nisu mogle prilagoditi. I mi smo nastali u toj priči koja ne poznaje opraštanje. U Jurskom parku ti dinosauri su vraćeni u život i uskoro otkrivamo da je to velika greška. Trebali smo ostaviti njihovu DNA u kapljici jantara.
Ne mogu reći da sam stručniak u ekonomiji. Kada se o samostanskim računima govorilo na enaleskom, brzo sam se izgubio. Sada kada živim u Santa Sabini u Rimu i objašnjenja su na talijanskom, izgubljenost je potpuna. No pretpostavljam da preživljavanje najsposobnijih funkcionira na sličan način u kojem nema oprosta u većini današnje ekonomije i politike. Jedna od funkcija vlade jest da otkloni mehanizme koji štite slabe industrije. Tu ne bi trebalo biti oprosta. Slabi trebaju propasti, a suosjećanje je opasan osjećaj. Znam da je ovo uvelike pojednostavljeno i da vjerujemo gnijezda sigurnosti, san socijalne tržišne ekonomije i dobrohotnog kapitalizma, no to ipak dira duboki instinkt našeg suvremenog senzibiliteta.
Čini se da nemilosrdnost duboko prožima našu kulturu. Neke od radosti mog “lutalačkog života” – od srpnja 1992. godine posjetio sam šezdeset zemalja – jesu, osim čitanja The Tablet, naći još neku englesku novinu. Mogu biti stare i nekoliko tjedana, no uvijek ih čitam s velikim zanimanjem. Tužno je što toliko često pišu o izdajama i optužbama. Glavni način dolaženja do istine jest izlaganje, otkrivanje nečijih grijeha. Nesumnjivo, to se sve čini u ime morala, povratka osnovnim vrijednostima. Ipak, moramo se zapitati: Što se zapravo otkriva? Što je otkriveno i razotkriveno? Do istine o drugim ljudima, svim njihovim vrlinama i manama, dobrimi stranama, može se doći samo kroz strpljivu pozornost. Mora se pažliivo osluškivati i dopustiti drugima da se otkriju. Do istine se ne dolazi kroz razotkrivanje već u trenutku otkrivenja. Za to je potrebna nježnost a ne optuživanje. Istinit pogled je uvijek suosjećajan, čak i pun ljubavi jer, kako nas uči Toma Akvinski, istinito i lijepo su jedno. Novinar koji ima neku senzacionalnu vijest podsjeća me na Pompeja koji razara hram u Jeruzalemu, želeći vidjeti što se skriva iza vela svetinje nad svetinjama. I kada ga otrgne izvikuje: “Ali tu nema ničeg, apsolutno ničeg.” On tu ništa nije mogao vidjeti.
Osnovno kod opraštanja pri Posljednjoj večeri nije zaborav. Opraštanjem Bog ne ignorira naše pogreške. Ono je duboki i kreativni čin izliečenja. Opraštanje, u okviru naše tradicije, jest konačni stvaralački čin u kojem je Isus uskrsnuo od mrtvih. To nas ne čini sposobnim da zaboravimo, već omogućava sjećanje. Misterij je u tome što uvijek plodonosni Bog, koji u srednjovjekovnim prikazima iz mrtvog debla stvara križ obasut cvijećem, može učiniti i da naši mrtvi životi procvjetaju. Najdublja razlika između naše dvije priče, Jurski park i Posjednja večera, leži u njihovu različitom poimanju stvaranja. U jednom, ljudi su rezultat nemilosrdnog procesa koji uništava slabe, a u drugom se radi o stvaralačkoj riječi koja liječi, otkupljuje i čini nas potpunima.
Junaci Jurskog parka su dinosauri. Oni su, naravno, žrtve, oni koji su osuđeni na propast u procesu evolucije. I oni su prikladni junaci u našoj kulturi u kojoj žrtva tako često ima status junaka. A ljutnja i gorčina žrtve, zbog uvrede, zlostavljanja ili nepravde zasigurno potječe iz osjećaja da se ništa ne može učiniti kako bi se popravila šteta, da su oni ili mi zauvijek osuđeni snositi posljedice, biti žrtvama. Već sam spomen mogućnosti oproštenja značio bi omalovažavanje njihove boli i potenciranje ljutnje. Jedino što se može učiniti jest istjerati počinitelja. Naravno, samo vjerovanje u krajnje plodonosnog Boga, koji je stvorio sve iz ničega i uskrsnuo Isusa od mrtvih, može nam dati hrabrosti da razmišljamo o onima koje smo povrijedili, ili koji su povrijedili nas, i da se nadamo oproštenju.
Kod Posljednje večere, opraštanje nije tek osobno odrješenje, već rođenje zajednice. To nije samo ponuda osobnog unutarnjeg mira, već mira koji zajednički živimo. Tako se to razumijevalo u Europi, gdje je sakrament pomirbe bio sakrament po kojem je zajednica bila izliječena, javni događaj sve do Tridentskog koncila, kada smo uveli ispovjedaonice.
Jedan od najdirljivijih primjera ovog dijeljenog opraštanja vidio sam prošle godine u Burundiju, za vrijeme masakra. Sukobi između Tutsia i Hutua koji su ove godine desetkovali Ruandu, u Burundiju su već bili počeli. Naša su braća pripadala objema + etničkim skupinama i svi su oni bili izgubili negog člana porodice. Naša su braća tada duboko patila. Kako održavati i graditi vjersku zajednicu u kojoj su tradicionalni neprijatelji živjeli zajedno? To nam je bio osnovni prioritet. Putovao sam zemljom s asistentom Učitelja Reda za Afriku, koji je Hutu i s lokalnim starješinom, koji je Tutsi. Jedino što smo vidjeli bile su grupice naoružanih ljudi koji traže neprijatelje. Posjetili smo izbjegličke kampove i pronaši porodice naše braće i sestara. Bilo je jako bitno da prihvatimo braću – i Tutsije i Hutue. To je bila prva gesta pomirenja i obostranog opraštanja. Tada, prije nego što sam napustio glavni grad Bujumburu, svi smo zajedno sjeli i pokušali razgovarati. Umjesto riječi izdaje i optužbi, svi su trebali slušati o patnjama onih drugih, tako da može ostati brat, a ne postati stranac. To je vjerojatno bio najčudnovatiji trenutak pozornosti kojem sam ikad svjedočio, trenutak u kojem se rado sluša onog koji kao da dolazi iz drugog svijeta. To je bio trenutak duboke tišine, one vrste tišine koja prati riječi koje je teško pronaći i teško čuti. Ovdje opraštanje nije amnezija, nego nemogući dar zajednice.
Fatalizam
Posljednja suprotnost izmedu Jurskog parka i Posljednje večere na koju bih htio ukazati jest duboko povezana s mogućnosti opraštanja. Radi se o različitom shvaćanju slobode tih dviju strana. Jurski park je priča s poukom. Puput priče o Frankensteinu, o nemogućnosti naše kulture znanosti da u životu ostvari svoje snove o potpunoj kontroli. To je priča o gubitku kontrole, o promašaju slobode. To je u knjizi prilično jasno pokazano kada kontrolna soba parka prestane funkcionirati i svi dinosauri mogu slobodno izaći. Zamislivši se na trenutak, dok ih obuhvaća kaos, junak kaže: “Sve od vremena Newtona i Descartesa, znanost nam je jasno nudila viziju potpune kontrole. Znanost je tvrdila da ima moć u konačnici sve kontrolirati, kroz razumijevanje prirodnih zakona. Ali u dvadesetom stoljeću ta tvrdnja više ne stoji. Na kraju, jedina sloboda koja preostaje našim junacima je sloboda da pobjegnu iz nereda kojeg su napravili. To također znači da možemo radosno iščekivati drugi dio Jurskog parka. To je sloboda da se ne pripada, koja je konačna sloboda današnjeg čovjeka, te izolirane usamljene jedinke za koju pripadati znači biti zarobljen.
Divne su se stvari dogodile posljednjih godina, ostvarene su neočokivane slobode. Vidjeli smo pad Berlinskog zida, izbor Nelsona Mandele predsjednika Južne Afrike. Možda smo i na putu postizanja mira na Bliskom istoku. Ipak, unatoč svemu, ponekad smo skloni prepustiti se tužnom fatalizmu, osjećaju da ništa ne možemo napraviti kako bismo se stvarno suočili i savladali rastuće siromaštvo, okrutnost i smrt. To je ono što Havel naziva “općom nesposobnosti današnjeg čovječanstva da bude gospodarom situacije u kojoj se nalazi”. Možda taj osjećaj fatalizma nije samo rezultat nemogućnosti znanosti da pronađe sve odgovore. U knjizi “Kultura zadovoljstva” američki ekonomist John Kenneth Galbraith tvrdi da je fatalizam sastavni dio našega privrednog sustava i da je naša politika,u posljednjih dvije stotine godina, bila pod dubokim utjecajem laissez faire filozofije. To znači da će svako uplitanje u tržište imati negativne posljedice. Trebamo pustiti tržište da funkcionira po vlastitim zakonitostima i sve će na kraju izaći na dobro. “Ekonomija unutar sebe ima sposobnost riješit vlastite probleme i da na kraju sve ispadne na najbolji mogući način.” To je filozofija koja nas sve potiče da razmišljamo samo kratkoročno, jer kako je rekao Keynes, “dugoročno gledano, svi smo mrtvi”.
Posljednja večera nudi slobodu upravo usprkos smrti, došla ona brzo ili polako. Nudi nam sjećanje čovjeka osuđenog na smrt. Bilo je potrebno – jedna od osnovnih riječi Markova evandelja – da Sin čovječji bude predan, da pati i umre. To je njegova sudbina. No ipak, naočigled uništenja, u noći prije nego će biti predan, čini djelo lude slobode. On uzima svoju patnju i smrt, on prihvaća svoju sudbinu i čini od nje dar. “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.” On svoju nevolju preobrazuje u slobodu. A način na koji se to događa jest upravo suprotan onom onom u Jurskom parku. To se događa upravo kroz to što Isus odbija pobjeći od učenika koji ga izdaju i odriču ga se. On se stavlja u njihove ruke. Dozvoljava im da rade s njim što hoće. Ova sloboda vrlo je različita od one koju imaju junaci Jurskog parka koji avionom bježe od kaosa koji stvaraju podivljali dinosauri. To je sloboda pripadanja. To je najdublja sloboda koju posjedujemo jer svi smo mi, što mislili, tijelo od drugih tijela i ne možemo uspijevati sami. Sloboda bijega kosi se s našom najdubljom naravi.
Ako biste me pitali što je najvažnije od onoga što sam naučio u posljednje dvije godine kao Učitelj Reda, koje sam uglavnom proveo na aerodromima rekao bih da sam shvatio djelić onoga što može značiti sloboda pripadanja. Ono što sam vidio jest toliko ljudi, muškaraca i žena, koji su često pripadnici redovničkih zajednica ali i mnogo laika, koji su se usudili prihvatiti tu slobodu pripadanja, predali svoje živote i učinili ih darom. Naučio sam još ponešto o tome što znači slaviti euharistiju. Jučer sam stigao iz Alžira, gdje su braća odlučila ostati unatoč smrtnim prijetnjama islamskih fundamentalista. To je znak nade i budućeg zajedništva. Oni svaku euharistiju slave gledajući smrti u lice.
Sjećam se dana u sjevernoj Ruandi, u zoni sukoba, prije današnjih tečkoća. Posjetio sam izbjeglički kamp s trideset tisuća ljudi i vidio majke koje pokušavaju nahraniti svoju djecu koja su prestala uzimati hranu jer im se jednostavno nije dalo dalje živjeti. Posjetio sam bolnicu koju su vodile sestre i vidio mnoštvo odjela s djecom i mladim ljudima kojima su odsječeni udovi. Sjećam se jednog djeteta, od osam, devet godina, koje je ostalo bez obje noge, ruke i oka i njegova oca koji je sjedio pored kreveta i plakao. Kada smo se vratili u kuću sestara, ništa nismo mogli reći. Nismo mogli pronaći ni jednu prikladnu riječ. Ali mogli smo slaviti euharistiju, mogli smo se sjećati Posljednje večere. To je bilo jedino što smo mogli napraviti i to je dalo sestrama hrabrost da ostanu i da pripadaju.
Da zaključim, kako presjeći ono što našu kulturu čini zarobljenom? Kako se možemo osloboditi ovog suvremenog mita, da smo mi usamljene Jedinke, od kojih svaka juri za svojim dobrom u nemilosrdnom natjecanju? Kako možemo, kao što je rekao Marquand, redefinirati uvriježeno mišljenje koje vrijedi dvije stotine godina i otkriti da smo svi braća i sestre, djeca Jednog Boga i braća i sestre u Kristu, koja potječu od istoga tijela i ne mogu pronaći zadovoljstvo odijeljeni?
Najdublja istina naše liudske naravi jest da nismo pohlepni i sebični nego da gladujemo i žeđamo za Bogom i u Bogu ćemo jedni druge pronaći. Alasdair Mcintyre predlaže da slijedimo primjer naših predaka iz srednjeg vijeka i oblikuiemo lokalne zajednice “unutar kojih se može održati moralan život tako da se moral i civiliziranost mogu održati u nadolazećim godinama barbarstva i tame”. Zasigurno je jedan od načina svjedočenja onog što znači biti čovjekom okupljanje u malim zajednicama i slavljenje iznova Posljednje večere, koja sadrži misterij slobode i opraštanja. U Engleskoj ove male zajednice nazivamo župama. Njih u svijetu ima u raznim oblicima. To bi trebale biti zajednice koje potkrepljuju naše znanje da dobro za kojim tragamo nije naše osobno zadovoljstvo, nego zajedničko dobro, opće dobro. Ali to ne bi trebale biti male zatvorene grupice koje slave vlastito drugarstvo. Osobno to ne bih mogao podnijeti. Ovdje bismo trebali njegovati širi osjećaj pripadnosti, okusiti naše zajedništvo sa svim ostalim ljudima, svecima i grešnicima, živima i mrtvima.
Timothy Radcliffe
Engleski original: Jurassic Parc and The Last Supper, u The Tablet 18. lipnja 1994. Hrvatski prijevod iz: Timothy Radcliffe, Redovnici, jeste li sretni? Duhovnost demokracije i inteligencija poniznog srca, Zagreb, 2001.