Isabelle de Gaulmyn
Trebalo je dvadeset godina. Dvadeset godina da se u redovničkoj zajednici Benediktinki od Montmartre imenuje i ustanovi kolosalni sustav pritisaka jedne generalne priorice na ostale redovnice, sa dramatičnim posljedicama. Svjedočansto bivše benediktinke koje je objavljeno u La Croix, zaista je jezivo. Ono ukazuje na nepostojanje regulative kojom bi se izbjegli ovakvi ekscesi. Govori i o tome kako je instituciji teško da se okrene žrtvama, da ih sasluša, da im vjeruje. Ova priča je šokantna jer zadire vrlo duboko: dokle ide poslušnost, što znači „dati svoj život“, treba li se odreći vlastite slobode ako svoj život želimo posvetiti Bogu? Ovo pitanje se postavlja u redovničkom životu. Ali postavlja se i svakoj osobi koja ozbiljno želi produbljivati svoju vjeru, tiče se svih nas.
Prakticiranjem poslušnosti, odricanjem od „normalnog“ života, s načelom zavjeta i opredjeljenja, redovnički život u toj logici predanja ide doista vrlo daleko. Čitajući svjedočanstvo sestre benediktinke koja govori kako nije mogla sama otići liječniku, primati osobnu poštu, voditi osobne razgovore, čovjek si kaže da nema puno razlike između samostana i zatočeništva.
Poznata molitva sv.Ignacija, utemeljitelja isusovaca, s riječima iz 16. stoljeća na prvi pogled može izgledati strahovito totalitarna: Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju… Svu moju slobodu? Ovakvo odricanje može se razumijeti jedino u dijalogu ljubavi. Molitva završava ovako: Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta. Ako se odričem svoje slobode, to je zato da „ljubim“ više ili bolje: nije to nebitna stvar! Ako to zaboravimo, redovnički život postaje nešto zastašujuće. Vlastiti zatvor i zatvor za druge.
Poslušnost u vjeri znači slobodno podlaganje Riječi koju slušamo, kaže Crkva. „Slobodno“: u evanđelju Isus nikoga ne tjera da nešto čini pod prisilom. Naprotiv. Poslušnost se može razumijeti jedino u svjetlu temeljnog načela savjesti. Odreći se dijela osobne slobode polaganjem zavjeta, to nije slijepa ni glupa poslušnost. Radi se o jednoj drugoj slobodi, dubljoj, unutarnjoj koju treba stjecati kako bi se svakodnevno moglo živjeti i osmišljavati svoj redovnički život u okviru zajedničkog života.
Jer Bog Biblije jeste Bog koji oslobađa. On se upustio u ovaj suludi izazov slobode o kojem govori Veliki Inkvizitor Dostojevskoga u čuvenom dijalogu s Isusom u knjizi Braća Karamazovi: Umjesto da ovladaš ljudskom slobodom, optužuje ga, uvećao si je, zauvijek (…). Poželio si slobodnu ljubav čovjekovu da slobodno pođe za Tobom, zanesen i ushićen Tobom (…). Čovjek je odsad morao svojim slobodnim srcem prosuđivati što je dobro, a što zlo imajući pred sobom kao uzor samo Tvoj lik (…). Besmislen pokušaj, smatra Veliki Inkvizitor, koji ga žestoko kritizira. I koji postaje glasnogovornikom svih onih koji su oduvijek željeli ograničiti, ukloniti, kršiti, spriječavati ovu od Boga danu slobodu. Da, besmislen pokušaj, kad pomislimo na sve zloporabe koje su neprestano pratile povijest redovničkih kongregacija. Ali isto tako i izvanredan izazov kojeg prepoznajemo u redovnicama i redovnicima koji, „obuzeti“ Bogom, na tu ljubav nisu odgovorili žrtvom, pokornošću, nego potpunim darom. Ali u slobodi koju dan za danom grade (la-croix.com; fratellanza.net).
S francuskoga prevela Vesna Zovkić, Isusova mala sestra