Prije nego što ode u mirovinu ili umre, papa Franjo treba reformirati postupak izbora svog nasljednika jer bi trenutna pravila mogla rezultirati konklavom u mrtvoj točki između konzervativnog i liberalnog kandidata.
Thomas Reese
Proces izbora pape nije božanski nadahnut. To je ljudska kreacija koja se mijenjala tijekom vremena i može se ponovno promijeniti. Sadašnji sustav, u kojem kardinali biraju novog vođu dvotrećinskom većinom glasova, čvrsto je na snazi od 1179. Prije toga, pape su ponekad birali svećenstvo i narod Rima. Konklava, u kojoj se kardinali drže iza zaključanih vrata dok se ne izabere papa, postoji od 13. stoljeća.
U 20. stoljeću proces je dramatično promijenjen internacionalizacijom kardinalskog zbora. Talijani više ne čine većinu birača. Papa Pavao VI., koji je bio na čelu Crkve od 1963. do 1978., također je povećao broj kardinala dok je izborno tijelo ograničio na kardinale mlađe od 80 godina.
Pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. napravili su daljnje promjene s neželjenim posljedicama. Tradicionalno, za izbor pape bila je potrebna dvotrećinska većina kako bi se osiguralo da ima široku podršku unutar Crkve. Ako vodeći kandidati nisu mogli privući potrebne dvije trećine, elektori su bili prisiljeni pronaći kompromisnog kandidata koji je to mogao.
Godine 1996. Ivan Pavao II. revidirao je pravila tako da se nakon 33 glasovanja dvotrećinski zahtjev mogao suspendirati jednostavnom većinom glasova. Kada bi potom jednom kandidatu dali takvu većinu, imali bi novog papu. Ova je promjena napravljena kako bi se izbjegla beznadno zatvorena konklava. Crkva se ne želi osramotiti poput republikanaca u Zastupničkom domu koji su imali toliko poteškoća s izborom predsjednika. Međutim, duge konklave zapravo su rijetke. Posljednja konklava koja je trajala više od pet dana bila je 1831.; trajala je 54 dana. Od 13. stoljeća 29 konklava trajalo je mjesec dana ili više, no odgode su često bile uzrokovane ratovima ili građanskim nemirima u Rimu.
Pod sustavom Ivana Pavla II. dinamika konklava dramatično se promijenila. Nakon što je kandidat dobio većinu glasova, njegovi su pristaše znali da će na kraju biti izabran, ako ostanu uz njega. Nakon što bi čekali 33 glasovanja, mogli su glasovati za suspenziju dvotrećinskog zahtjeva i izabrati ga svojom većinom.
Neki vjeruju da je pravilo promijenjeno kako bi se olakšao izbor kardinala Josepha Ratzingera, koji je bio vodeći papin kandidat 2005. godine. I doista, kad je kardinal Joseph Ratzinger dobio većinu glasova, njegovi pristaše nisu imali potrebu prijeći na kompromisnog kandidata. Ni protivnici ga nisu imali šanse zaustaviti. Bolje završiti s tim, glasati za njega i otići kući.
Godine 2007. Benedikt se vratio tvrdoj i brzoj dvotrećinskoj supervećini. Međutim, nakon 33 glasovanja, dva najbolja kandidata ušla bi u drugi krug. To je izazvalo novi problem. Konklava u mrtvoj točki između liberala i konzervativca, obojica neprihvatljivih nešto više od trećine kardinala, ne bi imala drugog izbora nego odabrati jednu ili drugu krajnost, bez mogućnosti za umjerenog kompromisnog kandidata. Ni pravila ne objašnjavaju što učiniti ako je drugo mjesto izjednačeno u 33. glasovanju. U nedostatku posebnih uputa, kanonsko pravo bi to vjerojatno dalo kardinalu s većim stažom, ali nedostatak pravila mogao bi dići konklavu u zrak.
Franjo bi se trebao vratiti tradicionalnom sustavu izbora pape dvotrećinskom većinom glasova bez ograničenja broja glasačkih listića. To bi ostavilo otvorena vrata za kompromisnog kandidata u konklavi koja je u slijepoj ulici. Nedavno je novi prijedlog reforme iznio Alberto Melloni, profesor crkvene povijesti na Sveučilištu Modena-Reggio Emilia. Dok trenutni izborni proces tjera kardinale na brzu odluku, Melloni želi usporiti proces. Tvrdi da je izbor pape previše važan da bi se obavio tako brzo. Umjesto toga, kardinali bi trebali odvojiti više vremena za molitvu i raspravu o izboru. Predložio bi samo jedno glasanje dnevno, za razliku od sadašnje prakse da se glasa četiri puta dnevno.
Dok je u prošlosti većina kardinala živjela u Rimu i međusobno se poznavala, danas su kardinali izbornici iz cijeloga svijeta i treba im vremena da se međusobno upoznaju. To je posebno istinito pod Franjom, koji je rijetko okupljao kardinale u Rimu na konzistorije, kao što je to činio Ivan Pavao II., da raspravljaju o problemima s kojima se Crkva suočava. Mnogi kardinali ovise o medijima i drugim kardinalima koji im govore o kandidatima. Bilo bi bolje dati kardinalima više vremena prije i tijekom konklave za međusobno upoznavanje. Mellonijev prijedlog dobio je pozitivan prijem od Pillarovog Eda Condona, kanonskog pravnika koji ima konzervativniji pogled na crkvena pitanja.
S obzirom na nedostatak dugih konklava u novijoj povijesti, slažem se s Mellonijem da bi ograničavanje konklava na jedno glasovanje dnevno dalo više vremena za molitvu i raspravu. Bilo bi, međutim, važno medijima i javnosti jasno poručiti da je izbor pape od tjedan ili dva nova normala, a ne znak kaosa u Crkvi. Čak bih malo modificirao Mellonijev prijedlog dodavanjem dodatnog glasa svaki tjedan u kojem konklava zasjeda — jedan glas dnevno prvi tjedan; drugi tjedan, dva glasa dnevno; treći tjedan, tri glasa dnevno; i konačno, četvrti tjedan bi se vratio na četiri glasa dnevno. Ne želimo da konklava predugo traje.
Drugi su predložili korištenje postupaka Sinode o sinodalnosti u predkonklavnim općim kongregacijama kada se kardinali okupljaju kako bi raspravljali o pitanjima s kojima se Crkva suočava. To bi uključivalo „razgovore u Duhu“, s naglaskom na dijeljenje i slušanje u malim skupinama, umjesto govora svakog kardinala. Također bi moglo uključiti ne-kardinale, čak i laike, u raspravu o problemima s kojima se Crkva suočava. Time bi se izgradio konsenzus i međusobno poznavanje.
Slažem se s novim sinodalnim postupcima, ali vjerujem da bi to trebala biti opcija za kardinale, a ne mandat. Kardinali birači trebaju imati slobodu odlučiti koji proces najbolje odgovara njihovim potrebama. Pružajući kardinalima više prilika za međusobno upoznavanje, kako prije tako i tijekom konklave, smanjila bi se opasnost da kardinale pokolebaju lažne vijesti i videozapisi stvoreni umjetnom inteligencijom. Poput izbora u SAD-u, papinski izbori suočavaju se s prijetnjama loših aktera koji žele manipulirati biračima.
Neki u Crkvi već provode „oporbena istraživanja“ o progresivnim kardinalima s idejom puštanja negativnih informacija neposredno prije konklave. Optužbe za seksualnu aktivnost, zlostavljanje ili ignoriranje zlostavljanja, istinite ili ne, mogle bi ubiti kandidaturu ako ih pojačaju društveni mediji baš u trenutku kada kardinali ulaze u konklavu i odsječeni su od vanjskog svijeta. Čak i da se utvrdi da je riječ o lažnim vijestima, kardinali u konklavi ne bi znali. Možda će preskočiti dobrog kandidata radije nego riskirati da su priče istinite.
Svrha izolacije kardinala od vanjskog svijeta je spriječiti autsajdere da utječu na izbore. Ali ista bi izolacija mogla spriječiti kardinale da dobiju informacije koje bi im mogle zatrebati prije odluke. Crkva mora razmisliti o prijetnjama koje nove tehnologije mogu predstavljati papinskim izborima. Iznad svega, Franjo bi se trebao pažljivo kretati, savjetovati se sa stručnjacima, razmotriti neželjene posljedice i dati nacrt za raspravu. Ivan Pavao i Benedikt pogriješili su jer se nisu naširoko savjetovali. Franjo ne bi trebao učiniti istu grešku (ncronline.org; fratellanza.net).