Religija iz straha i koristi

Dijete doživljava Boga tako da na njega prenosi one iste motivacije koje pokreću njegov odnos prema roditeljima

Budući da je dijete slabo i potrebito, prema roditeljima će stvoriti odnos zavisnosti i korištenja. Zbog zavisnosti nastaje strah da ne bude napušteno, pa se stoga dijete nastoji roditeljima svidjeti svojim dobrim ponašanjem, kako bi zaslužio njihovu naklonost. S druge strane, dijete zna da roditelje može u potpunosti koristiti, jer su oni veliki i svemoćni.

Dobar će odgoj s vremenom učiniti da se ti djetinji osjećaji uravnoteže. Dječji strah i zavisnost spram roditelja pretvoriti će se u pouzdanje u ljubavi, a potreba za korištenjem će se postupno pretvoriti u lucidniji smisao za stvarnost i vlastitu odgovornost. No u odnosu prema Bogu često ne dolazi do takvog uravnoteženja. Ostaje vjera u biće koje je čudesno moćno i dobrohotno, koje nam želi dobro i uređuje naše živote, a na nama je da ga za to molimo. Tako nastaje religija iz straha i religija iz koristi.

Vjernik iz straha

Kod vjernika iz straha je strah ono što u dubini pokreće njegov odnos prema Bogu. Religija je za takvu osobu sredstvo da se zadovolje zahtjevi nesmiljenog Boga. Temeljni binom kojim se takav vjernik vodi jest Zakon i Kazna: „Ako ne budete molili nastupit će katastrofe, ako ne budeš išao na misu Bog ti neće pomoći da nađeš dobru suprugu, itd.“

Stoga je za takvog vjernika izuzetno važno da se između Boga i čovjeka postavi tvrđava-Crkva, tj. čvrsta ustanova, nepromjenjiva i neuklonjiva, s hijerarhijom koja svoju vlast lako iskazuje znakovima „posvećenog staleža“ – odjećom, govorom, znanjem, itd. Vjerniku iz straha je važno i da postoji nedodirljivi i neuklonjivi vjerski zakonik, koji sadrži stvari koje treba vjerovati, stvari koje treba i koje ne treba činiti, obrede koje treba slaviti, molitve koje treba izgovarati, itd. A da se do kraja istjera strah, potrebno je da ta Crkva bude netolerantna i da izriče anateme, što u takvom vjerniku konačno uspostavlja sigurnost da je pravedan, da se nema čega bojati, da je određeni pothvat pred Bogom uspjeh, budući da će se božanska kazna oboriti na druge.

Religija iz koristi

U religiji iz koristi se Boga prvenstveno gleda sa stajališta korisnosti. Dok se dijete u nastojanju da mu roditelji pribave ono što on želi oslanja na nagodbu (učinit ću to ako mi kupite ono), ovaj vjernik se u odnosu na Boga oslanja na vjersku nagodbu, tj. na obred. Obred vjerniku daje mogućnost da pridobije Boga i da iznudi korisnu pomoć: da nađe stan, posao, zdravlje, itd.

Tu religija funkcionira slično kao posao s bankom, pa se od banke traži kredit bilo na osnovu prijašnje štednje ili na temelju trenutnog zaloga. Naime, dio takvih vjernika redovito njeguje svoju religiju iz koristi, pa tako održavaju dobre odnose s Bogom ne znajući kada nesreća može banuti. Kako ne bi došli u situaciju da nisu dostojni, odnosno dovoljno dostojni pred Bogom, oni redovito ulažu u taj odnos. Drugi se pak religiji iz koristi vraćaju sporadično, osobito kad se zbog kakve nevolje, bolesti ili neuspjeha opet pojavi čovjekova krhkost i s njom bezumna nada da će se naći ublažujući obred.

Postoji i drugačiji put odnosa s Bogom

Poimanje Boga kroz strah i korist, kao i religiozne prakse koje iz toga proizlaze, neprihvatljive su većini zrelih ljudi. Ostaje pitanje jesu li vjernik korisnoga i vjernik straha jedini oblici religioznosti, čime bi jedini izlaz bio ateizam, ili možda postoji i drugačiji put odnosa s Bogom.

Apostol Pavao doživio je potresno obraćenje iz religije straha i koristi u kršćansku vjeru. Iz religioznog sustava koji su ljudi dobro uredili da bi slab čovjek mogao opstati pred silnim Bogom Pavao je prešao u jedan drugi svijet, u svijet Boga koji se pridružuje čovjeku da bi mu dao novi život i potaknuo ga da djeluje s njim. Pavao spoznaje kako vrijednost nije u prošlosti, u zbroju ostvarenih zasluga (Fil 3,4-6), već u budućnosti, u onome što čovjek može postati (Fil 3,12-14).

Pavao pronicljivo analizira različite skupine

U naviještanju te novine s kojom se susreo, Pavao u antičkom svijetu zatiče dvije skupine ljudi: Židove i pogane. Pronicljivo analizirajući njihovo ponašanje (riječ je o tipizaciji opće raširenih vjerskih navada, ne o antisemitizmu) Pavao ukazuje na mehanizam religioznog ponašanja koje Evanđelje želi promijeniti. Kod Židova Pavao zamjećuje da su iznimno revni za Boga (on je kao nekadašnji farizej to dobro mogao znati), ali to je revnost koja se gubi jer nema pravu spoznaju Boga (Rim 10,1-3). Oni Boga prepoznaju kao prijetnju, pa se snagom dijela, kojima je vrijednost označena Zakonom, osiguravaju protiv Boga. Takav odnos s Bogom, koliko god bio religiozan u odnosu na revnost, zapravo se utapa u nepoznavanju, strahu i neprijateljstvu. Boga se nastoji pobijediti u igri njegovih zahtjeva. Židovi „traže uspostaviti svoju pravednost“, sve tjeskobnije pokušavaju sastaviti bilancu koja bi bila Bogu prihvatljiva na posljednjem sudu, te uskoro zapadaju u očaj što život prolazi a oni se nisu bolje oboružali da pobijede pred Sucem koji se približava.

Dok je ono što je Pavao zamjećivao kod Židova tipična religija straha, kod pogana se opaža religija iz koristi. I pogani poznaju Boga, ali njihovo poznavanje ne seže do prepoznavanja (Rim 1,21). Stoga se oni bacaju u potragu za religioznim sredstvima kojima bi djelovali na Boga da iziđe iz svoje ravnodušnosti i neprijateljstva. To je idolatrija sa svojim obredima, koja tajnu Boga svodi na razinu „lika“ (Rim 1,23). Poganin je, dakle, čovjek koji je zbog nepoznavanja Boga upućen na samoga sebe i na vlastito djelovanje kako bi ostvario svoju želju. Religija mu omogućuje da božansku snagu stavi u službu svojih namjera, da se posluži Bogom.

Novost kršćanstva

Novost koju kršćanstvo donosi u odnosu na takva poimanja jest da Bog nije sila neprijateljska čovjeku koju je potrebno savladati, nadmudriti, nagovoriti, udobrovoljiti dobrim djelima. „Nitko živ nije pravedan pred Bogom“, kaže Pavao (Rim 3,20) ponavljajući starozavjetni Psalam 143. Za vjernika iz straha i vjernika iz koristi ta rečenica je uzrok očaja, ali za Pavla to je krik radosti i uzdah olakšanja. Čovjek nije dorastao Bogu i ne smije se braniti od Boga. Bog se u Isusu Kristu otkriva drukčijim od onoga što krhka ljudska želja projicira u svome strahu, stvarajući tako s Bogom odnos kakav postoji među ljudima. Bog je po Isusu izvorno prijateljski nastrojen prema čovjeku, ne treba ga nagovarati da bi to postao. Nije čovjek onaj koji se mora pred Bogom učiniti vrijednim, nego je Bog onaj koji čini čovjeka vrijednim.

Kršćanstvo ponovno potonulo u religiju straha i koristi?

Pavao više nije utonuo u računanje, bilance i tjeskobno pitanje je li dorastao spasenju, hoće li zadovoljiti nemilosrdne zahtjeve Božje. Za razliku od toga, kršćanstvo je kod mnogih ponovno potonulo u religiju straha i koristi. Dakako, i dalje se mnogo govori o Božjoj ljubavi, ali iza te imenice krije se zapravo glagol u prošlom vremenu. Ljubav Božja, da, jer Bog nas je ljubio. Jednog dana je uvidio da čovječanstvu, koje sve više i više tone u grijeh, nikada neće uspjeti da se osvijesti, da izbriše svoju prošlost plaćajući cijenu koja se traži. Bog je zato poslao svoga Sina da on, postavši čovjekom, plati za čovječanstvo.

Takav bog-kapitalist koji je unio svježi kapital u poduzeće u neprilikama, ali koji će to učiniti samo jedanput i koji računa da će poduzeće popraviti svoju bilancu i ubuduće davati profit, to je Bog kakvim ga razumije velik broj kršćana. To je specifična kršćanska iznimka u prosječnoj religiji straha i koristi, jer se nakon toga prosječan vjernik opet požuruje da se pred Bogom opravdava urednim računima.

Bog ne želi da mu pristupamo iz dužnosti ili interesa

No kršćanski Bog nije onaj pred kojim se treba iscrpljivati u nastojanju da mu udovoljimo, niti kojem se treba ulagivati kako bi nam učinio protuuslugu. Nesreća koja nam se dogodi nije rezultat loših odnosa s Bogom, niti su sretni događaji produkt dobrog poslovanja s njime. Bog ne želi da mu pristupamo iz dužnosti ili interesa, ne da bi imali, već da bi bili. S tim Bogom čovjek može biti iznad prijetećeg besmisla svakodnevnice, biti neopterećen pritiskom straha od neuspjeha, biti nevezan mišljenje drugih ljudi, biti čovjek u potpunosti po uzoru na Isusa Krista (responder; vatican news; fratellanza.net).  

Dijelovi preuzeti iz: François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998.

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.