Jednostavna i dirljiva priča maloga brata Marca Hayeta o prijateljstvu s Mustafom, muslimanom iz Maroka, svjedoči o vjeri koja nadilazi razlike i prepoznaje Božju prisutnost u dobroti, ljubavi i solidarnosti.
Marc Hayet
Činilo nam se vrijednim podijeliti sa širim krugom čitatelja ovo lijepo svjedočanstvo vjere i prijateljstva koja nam prenosi mali brat Marc Hayet. Tekst je nedavno objavljen u internom glasilu Isusove male braće.
Želio bih s vama podijeliti nešto vrlo jednostavno, što me silno raduje: jedan od onih darova koje primamo u susretu s drugima.
Kada sam u srpnju 1982. stigao u Lille, Régis je upravo završavao novicijat pa mi se pridružio tek u rujnu, tako da sam nešto više od mjesec dana stanovao u domu za radnike, gdje je većina njih bila podrijetlom iz Sjeverne Afrike. Ondje sam upoznao Mustafu iz Maroka s kojim sam se sprijateljio i to prijateljstvo traje već 44 godine! Družili smo se tijekom svih tih godina i dakako da sam mu pomogao oko nekih administrativnih postupaka, kada je stekao uvjete da u Francusku može dovesti svoju suprugu i dvoje najstarije djece, a potom i kada su se rodila ostala djeca. Njegov sin jednom mi je rekao kako je njegov otac bio jako dirnut što sam mu uvijek poslao razglednicu kada god bih odlazio u posjetu svojoj obitelji, te da još uvijek ima cijelu zbirku tih razglednica! Unatoč prilično dugom izbivanju zbog službe u generalnom bratstvu, naše prijateljstvo ostalo je sačuvano. I jako sam dirnut što me danas njegova djeca pozivaju na obiteljska slavlja, na svadbe, proslave prilikom rođenja djeteta i nedavno, nakon povratka s hodočašća u Meku.
Mustafa je vjernik, pripadnik vrlo „otvorenog” islama i jako me se doima način na koji je tu vjeru prenio svojoj obitelji: na obiteljskim okupljanjima uvijek dođe trenutak kada odjednom sve utihne, a Mustafa glasno zapjeva jedan odlomak iz Kurana ili prouči neku „dovu“ (molitvu).
Jednom sam prilikom za naš župni list napravio kratki intervju sa Mustafom, za rubriku „Duhovna žeđ u našem gradu” i ne mogu odoljeti, a da s vama ne podijelim njegov odgovor na postavljeno pitanje:
„Što mi pomaže da u svakodnevnici živim s Bogom? Tragovi Božji u svijetu! Svijet sa svom svojom ljepotom, suncem, životinjama – netko ga je morao stvoriti. A tu su i ljudi koji znaju voljeti svakoga bez razlike, bili oni vjernici ili ne, i oni su za mene tragovi Božji. Bog je u srcu svakog čovjeka, u srcu svakog vjernika. Postoje različiti putovi koji vode k Njemu; svatko na svom vlastitom putu moli na svoj način, a Bog je taj koji nas dovodi do cilja. Svi smo mi braća.
Zajednica je važna, ali ona može i udaljiti ljude od Boga, ako se vjernici ponašaju neprimjereno. Religija je poput dželabe*: svatko je može odjenuti i skrivati se iza vjerske prakse, ali ono bitno, to je vjera u tvome srcu. Religija je poput svjetiljke: danju uđeš u moju kuću i kažeš: „Ah! Ima svjetiljku, baš lijepo!“ Ali navečer mi je moja svjetiljka beskorisna, ako u njoj nema ulja. A ulje je vjera.
Ne živimo u džungli: svatko od nas ima prava i dužnosti, ali najvažnije je poštovanje, ljubav i solidarnost s drugima, sa svima, pa i s onima koji ne vjeruju. Ako su tvoj susjed i njegova djeca gladni, zar Bog nije s njima?
Na meni je i odgovornost: ako svojim ponašanjem budem davao dobar primjer, možda će se neki ljudi približiti Bogu. Ali znaš, u raj neću ući zahvaljujući svojem trudu, ni svojoj skromnoj molitvi, nego zahvaljujući Božjem milosrđu.”
Bogu hvala za ovo lijepo svjedočanstvo vjere i za Mustafino prijateljstvo (fratellanza.net).
* Tradicionalna, dugačka i široka haljina s kapuljačom koja se nosi uglavnom u zemljama Sjeverne Afrike.