Osvrt na neke aspekte duhovnosti Chiare Lubich (1920.-2008.), utemeljiteljice Fokolara, dovodi u pitanje njenu beatifikaciju. Recenzija knjige Bog, fokolari i ja. Oslobođenje od obmane (2020.) autorice Renate Patti
Nakon dosta novih zajednica koje se dovodi u pitanje radi njihovih utemeljitelja ili izvjesnih sektaških zastranjenja, u vrtlogu oluje sada su se našli i Fokolari (Djelo Marijino), veliki laički pokret porijeklom iz Italije. Osim utvrđenih činjenica pedokriminaliteta koje su dovele do nedavnih ostavki unutar pokreta, sada baca sumnju i objavljivanje knjige Renate Patti Dieu, les focolari et moi, La libération d’une duperie [Bog, fokolari i ja. Oslobođenje od obmane] (Mols, 2020., 224 str.). Sumnju razmjernu veličini uspjeha.
Fokolari, prisutni u 184 zemlje diljem svijeta, pozivaju se na dva milijuna pripadnika. Radi se, dakle, o “velikoj sili” u krilu Crkve koja očekuje skoru beatifikaciju svoje utemeljiteljice kao neku vrstu posvećenja. Međutim, pojedini spisi Chiare Lubich predstavljaju ozbiljan problem.
Renata Patti, autorica knjige, imala je jedanaest godina kada je susrela Fokolare koji su dio obiteljske zajednice u školi i župi. Svećenici su u toj laičkoj duhovnosti vidjeli mogućnost odgoja za svetost. Ni Renatini roditelji nisu bili zabrinuti misleći da se radilo o nekoj vrsti školske aktivnosti.
Knjiga se osvrće na četrdeset godina koje je autorica provela u okrilju ovog pokreta, od njezinog mladenačkog idealizma, njezine odluke da s osamnaest godina uđe u fokolar unatoč protivljenju svojih najbližih, sve do prilično kasno donesene odluke o doživotnim zavjetima, u 47. godini… samo tri godine prije konačnog napuštanja pokreta. U međuvremenu, da bi se “svidjela Bogu”, proživjela je i podnosila različite oblike duhovnog zlostavljanja i najtipičnije zloporabe moći. Uključujući periode depresije, psihijatrijskih tretmana, bolovanja.
U priči prisutni svi elementi sektaškog zastranjivanja
U ovoj priči nalazimo sve elemente sektaškog zastranjivanja, one iste koji su uočeni i drugdje, u drugim novim zajednicama koje su već prošle svoj “medijski čas” sa žrtvama koje ih optužuju, kojiput i s kanonskim procesima koji mogu ići sve do opoziva utemeljitelja.
Razlučivanje zvanja ne postoji, prekida se s obiteljskom sredinom koju se smatra “nesposobnom da shvati”, iscrpljujući dnevni red bez slobodnog vremena, kućna tiranija, šikaniranje, bezuvjetna poslušnost prema poglavarici koja gomila različite funkcije: poglavarica, učiteljica, organizatorica svakodnevnog života svih fokolarina, jedina osoba kojoj se povjerava, duhovna pratiteljica… neprestano i isključivo pozivanje na spise utemeljiteljice, poticanje da se sva osobna dobra daju zajednici u duhu siromaštva, bez ikakve naknade u slučaju odlaska, cenzura onoga što se čita kao i filmova koje se gleda, kontrola najmanjih koraka svakog člana putem redovnog izvještaja na kraju dana, zvanog schemetti.
Na predviđenom formularu svaka fokolarina zapisuje detalje proteklog dana, vrijeme provedeno na poslu, vrijeme izvan posla, štivo koje je čitala, i najmanji potrošeni iznos novca, lijekove koje je uzela, osobe koje je susrela, razlog susreta, dobivena pisma koja potom treba predati. Popunjeni obrasci su se na kraju tjedna predavali poglavarici koja bi ih pročitala, sabrala i poslala u središnjicu pokreta. Ova praksa do te mjere ugrožava dostojanstvo i slobodu osoba da je Papinsko vijeće za laike zatražilo da se ukine, službenim pismom od 3. lipnja 2020. godine, adresiranom na predsjednicu pokreta Mariu Voce.
Koncept jedinstva koji niječe osobnost pojedinca
Međutim, tipični “biljeg” svijeta koji opisuje Renata Patti nalazi se drugdje. U odnosu koji svaka fokolarina održava s utemeljiteljicom – sve do njezine smrti 2008. godine – koju se od milja zove “Mamma Chiara”. Fokolarine su poticane da joj pišu kako bi s njom podijelile svoje radosti i svoja pitanja. I Chiara odgovara preko svoje tajnice kratkim pismima koja uvijek, na ovaj ili onaj način, usmjeravaju na temelje njezine duhovnosti, na dva koncepta koja strukturiraju život pokreta.
Renata Patti o tome piše: “Pokušavala sam prihvatiti svim srcem, svom dušom, svim svojim snagama duhovnost Chiare Lubich koji se može sažeti na koncept jedinstva i ‘napuštenog Isusa’. (…) Jedinstvo koje, nažalost, nije življeno kao ‘zajedništvo’, nego kao apsorbiranje, anuliranje vlastite osobnosti u korist autoriteta, u korist skupine u kojoj se treba utopiti na svakom planu. (…) Upravo taj koncept ‘napuštenog Isusa’ poglavarima omogućuje da zadobiju pasivnu poslušnost i totalnu pokornost. I na koncu njihova volja, ona zamjenjuje plamen Duha i svijest pojedinca tako da se osoba više ne može slobodno izreći nego se guši”.
“Zaista se radi o jednom sustavu…“
Ima još i težih stvari. U jednom spisu Chiare Lubich od 23. studenog 1950. godine možemo pročitati sljedeće: “Duša svih fokolara treba biti odraz mene i ničeg drugog. Moja Riječ sadrži sve riječi Fokolarina i Fokolarinki. Ja ih sve objedinjujem. Kada se pojavim, trebaju dopustiti da ih ja oblikujem, biti u jedinstvu sa mnom. (…) Kako bi živjeli život koji im je Bog dao, trebaju se hraniti Bogom koji živi u mojoj duši. Dakle, ja im mogu sve priopćiti, iz moje duhovne utvrde, odnosno iz Boga u meni, crpim sve što mogu. I istina se otkriva. Zahtijevam od mojih da budu savršeni kao Otac, neka budu ljubav pretočena u djela i ništa drugo. Ako nisu takvi, napuštam ih, oduzimajući im i ono što misle da imaju. Kao Isus. Jedinstvo treba ostati Jedinstvo i samo jedna duša treba živjeti: moja, a to znači duša Isusa među nama koji je u meni“.
Navedena misao hranila je razvoj i ustroj pokreta. Renata Patti se prisjeća svojeg djetinjstva kada su joj pokazivali fotografiju utemeljiteljice govoreći: “Vi postajete jedno s onom koja govori, potpuno izgubljeni u njoj”. Ili: “Tko vidi Chiaru, vidi Oca”. I autorica nastavlja: “Naši poglavari su nas učili da u sebi razvijamo stav divljenja prema Chiari Lubich i prema svakom autoritetu kojega bi imenovala unutar struktura Djela. U pogovoru knjige otac Pierre Vignon piše: “Ponavljam: ne radi se samo o njezinom osobnom nesretnom iskustvu, nego o sustavu s kojim je Renata Patti bila suočena. To je doista sustav, čitav pokret koji je u pitanju, budući da su fokolari vođeni za kršćansku tradiciju neprihvatljivom idejom o “zajedničkoj” svetosti, po njihovom uvjerenju o kolektivističkoj svetosti. Oni provode “kolektivno i pojedinačno kloniranje”. A to je u pravom smislu riječi hereza. Ovi ljudi, pod pokroviteljstvom visokih predstavnika Katoličke crkve, to i misle. Za njih spasenje nije u Kristu kojeg im daje Crkva, nego su oni ti koji u svojoj duhovnoj oholosti spašavaju Crkvu.
Olivier le Gendre, Ispovijedi jednog kardinala
Ali netko je već postavio ovo pitanje! U svojoj knjizi Ispovijedi jednog kardinala (Olivier le Gendre, Confessions d’un cardinal, izdavač J.-C. Lattes, 2007., 410 str.), objavljenoj 2007. za vrijeme pontifikata Benedikta XVI., Olivier le Gendre stavlja u usta svojem kardinalu optužbe za sektaško zastranjivanje koje se odnose na četiri velika pokreta: Fokolari, Neokatekumeni, Opus Dei i Kristovi legionari.
Prema riječima iz spomenute knjige, kardinal kaže: “Pojedini pokreti od svojih članova traže jako puno: poslušnost, raspoloživost, ekskluzivnost, značajnu financijsku potporu, divljenje prema utemeljitelju i poglavarima. U odnosu na ove zahtjeve, možete doći do dva zaključka. Prvi je da se divite velikodušnosti ovih kršćana koji žele živjeti svoju vjeru dajući sve od sebe. Drugi je da se pitate ne idu li ti zahtjevi ipak predaleko, nemaju li od njih koristi isključivo oni koji su na vlasti, inzistrira li se previše na tim zahtjevima, nisu li nametnuti pod velikim mentalnim pritiskom”. Inzistirao je da se optužbe protiv takvih devijacija ne prikrivaju, da je potrebno što prije pokrenuti istragu kako bi se ustanovilo što se u stvarnosti događa. Govoreći o tome, rekao je da je s drugima (kardinalima Martinijem i Danneelsom, s francuskim i američkim biskupima…) upozorio Papu, državnog tajnika kao i Papinsko vijeće za laike…
Ujedinjeni u istom “santo subito“
Dvadesetak godina ranije, 19. kolovoza 1984., Papa Ivan Pavao II. posjetio je Chiaru Lubich u Rocca di Papa, glavnom sjedištu Pokreta. “Vi ste Crkva u malom…” Autorica knjige postavlja pitanje: “Ova ‘Crkva u malom’, nije li to paralelna Crkva? Danas, nakon objave mojeg svjedočanstva, smatram da vrijedi postaviti ovo pitanje”.
Ovo su dijelovi izvještaja iznesenog u knjizi De l’emprise à la liberté (Godine 2017. nastala je knjiga pod vodstvom Vincenta Hanssensa, psiho-sociologa, umirovljenog profesora Katoličkog fakulteta u Louvainu, koja je na multidisciplinarni način istraživala iskustvo Renate Patti: De l’emprise à la liberté – Od pokornosti do slobode, izdanje Mols 2017.) Sjećamo se da su se na sprovodu Ivana Pavla II., 8. travnja 2005. iznenada, iz mase, pojavili veliki transparenti na kojima je pisalo “santo subito”, zahtjev za trenutnu kanonizaciju pape Poljaka. Bila je to inicijativa fokolara koji mu duguju jako puno. I koji danas očekuju od njegovog nasljednika Franje beatifikaciju njihove utemeljiteljice. Kako bi se ostvarila njezina želja: “Jednog dana, Crkva će otkriti da je fokolarinska”.
Iz iskustva znam na kakve sve optužbe mogu naići ovakve knjige kao i recenzije koje se o njima pišu: namjera da se Crkvu oslabi i oblati, da se naškodi ugledu “novih zajednica”, uspomeni jedne žene s velikom karizmom, Chiari Lubich, čak i uspomeni jednog izuzetnog pape, Ivana Pavla II. čiju je svetost Crkva priznala. Iako je izričita želja autorice “da zdravi dio fokolarskog pokreta progovori i poduzme što je potrebno kako se ono što se dogodilo meni, ne bi više događalo”. Dakle, knjiga je u službi samog pokreta i Crkve, u duhu istine.
P. S. Slučajno se dogodilo da ovu recenziju objavljujem u trenutku u kojem se održava Generalna skupština Fokolara (2021.). I evo, iz usta sadašnje predsjednice na kraju mandata, Marie Voce, čujemo isti poziv na “zajedničku svetost” kojom se pokret vodi, a koja ostaje sporna… osim ako se ne uzimaju za Crkvu.
Post scriptum
U subotu, 6. veljače 2021., papa Franjo primio je u privatnu audijenciju koju je prenosila vatikanska televizija, delegate Generalne skupštine fokolara koja se održavala u Rimu prethodnih dana. Isplati se poslušati čitav govor, uključujući i dosjetku na završetku obraćanja o četiri stvari koje Bog ne zna, mnogo suptilniju nego što se čini na prvi pogled…
Nekoliko izvadaka iz Papinog govora 6. veljače 2021.:
“Treba se čuvati zatvorenosti u sebe koja ide za tim da uvijek brani instituciju na uštrb osoba. I koja isto tako može opravdavati ili prikrivati različite oblike zlostavljanja. I mnogo patnje. Mi smo to proživjeli. Posljednjih godina smo to otkrili. Autoreferencijalnost nas priječi da vidimo pogreške i nedostatke, stvara zapreke na putu, sprječava otvoreno provjeravanje institucionalnih procesa i stilova upravljanja. Naprotiv, bolje je biti hrabar i istinski se suočiti s problemima. Prema uputama Crkve koja je majka, prava majka. (…)
Ne može se živjeti bez kriza. Krize su blagoslov. One su isto tako važne i u životu institucija. Uvijek postoji napast da se kriza pretvori u sukob. Svaka kriza je poziv na veću zrelost. (…)
Naša je dužnost, kada imamo zadaću upravljanja, da iznalazimo najbolji, najkonstruktivniji način za suočavanje s krizama zajednice i načina organizacije. Naprotiv, duhovne krize pojedinaca koje se tiču vrlo osobnih stvari i savjesti, zahtijevaju da se s njima oprezno bave oni koji unutar pokreta nemaju službe upravljanja na svim razinama. To je oduvijek bilo mudro pravilo Crkve. Mudro razlikovanje između unutarnjeg zamka duše i onog vanjskog. Miješanje između domene upravljanja i domene savjesti otvara prostor za zlouporabu moći i druge zlouporabe kojima smo svjedočili kao i svim ostalim problemima, kada smo s lonca odigli poklopac”.
Ne treba biti veliki poznavatelj papinske misli, niti član kardinalskog zbora da bi se u Papinim riječima prepoznao odjek znatnog broja pritužbi izrečenih u nedavno objavljenoj knjizi Renate Patti, a napose u posljednjem, zajedničkom djelu Od pokornosti do slobode koja daje riječ i drugim “žrtvama” fokolara, kao i stručnjacima za ova područja zastranjivanja… I bi li im papa Franjo posvetio toliko pažnje u svojem govoru na kraju Generalne skupštine pokreta, kada bi se to odnosilo tek na pojedinačna nesretna iskustva nekolicine članova?
Što se tiče pošalice na kraju, imajmo povjerenja u suptilnost pape isusovca i odvažimo se čitati između redova. Postoje “četiri stvari koje ni sam Bog ne zna”: što misle isusovci, koliko novca imaju salezijanci, koliko ima ženskih redova i čemu se smješkaju fokolari (René Poujol – Cath’ libre; renepoujol.fr).