Zar se u ratu može boriti oružjem nježnosti i krhkosti? Da! Tako to čine štićenici doma Al Safina u Damasku, jedne od mnogih zajednica Arke, velike obitelji koja se brine za osobe s invaliditetom. Unatoč ranjivosti, otvorili su vrata svog doma u starom gradu sirijske prijestolnice, a tijekom rata prihvatili su mnoge raseljene osobe i siromašne iz okolnih sela. Danas svoju voljenu Siriju obnavljaju djelima nježnosti i ljubavi, počevši od srdaca posljednjih.
Daniele Rocchi
Al Safina, na arapskom znači “brod”, a to ime uz stiliziranu sliku arke s tri osobe na njoj, istaknuto je u velikom logotipu na ulazu u nekoliko starih kuća naslonjenih jedna na drugu, u srcu starog Damaska duž starorimske Via Recta (Ravne ulice), citirane u Djelima apostolskim gdje se opisuje obraćenje svetog Pavla. Al Safina sirijska je podružnica Arke, velike obitelji zajednica koje prihvaćaju osobe s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, a koju je početkom 1960-ih osnovao Jean Vanier. Nedaleko odavde nalazi se Bab Touma, trg s vratima apostola Tome, jedno od mjesta koje je tijekom rata najviše stradalo od raketa i minobacača. Danas su ta vrata prekrivena fotografijama sirijskih vojnika koji su izgubili živote u borbi. Vojni kontrolni punkt nadzire i kontrolira svaki automobil koji prolazi – stoji u reportaži talijanske agencije SIR.
Sjećanja na rat. “Na zidovima kuće nemamo nikakvih vidljivih znakova rata, ali naravno u umovima i srcima svih nas postoje oni nevidljivi znakovi”, objašnjava upraviteljica Al Safine gđa Ghada Touma dok poziva osam gostiju kuće otvorene 1995. godine. Prvi su stigli Randa, Gaby, Karim i Imad. Svi s teškim tjelesnim i intelektualnim teškoćama. S njima su dva djelatnika: Ashraf i Fadi. Ponovno se bude sjećanja na najteže ratne godine, na bombe i minobacače: “Situacija se definitivno popravila od travnja prošle godine”.
Nema više pucnjave, ali strah je još uvijek prisutan
“Svaki put kad bi padale bombe i rakete, ovdje je se osjetio strašna tutnjava i buka. Stakla su se tresla. Kako bismo odvratili pažnju naše djece pojačali bismo glasnoću glazbe i pokušavali smo nastaviti igrati se. A kada su sukobi bili još jači svi bismo se okupili u unutarnjoj najzaštićenijoj prostoriji kuće ili u jednom malom podzemnom bunkeru gdje je bilo dovoljno hrane i lijekova za tri tjedna. Mislili smo čak i premjestiti naše goste u drugu kuću u Libanonu, ali ipak smo donijeli odluku tijekom cijelog rata ostati u Damasku i boriti se Jean Vanierovim oružjem: ljubavlju, nježnošću i prijateljstvom”.
“Odlučili smo odgovoriti na bombe najmoćnijim oružjem kojeg imamo: krhkošću“
Kuća je to otvorena za sve. “Od tog trenutka pa nadalje otvorili smo vrata naše kuće svima koji su je trebali no prije svega otišli smo ih sami potražiti”. Tako su se mnoge osobe s invaliditetom ukrcale na brod Al Safina, a mnoge od njih su interno raseljeni u logorima oko Damaska i marginalizirani iz najsiromašnijih ruralnih područja glavnog grada. Tako je iskustvo Jean Vaniera – “sveca susjednih vrata”, kako ga je definirao papa Franjo u svojoj poruci za Dan siromašnih (17. studenog 2019.) – dalo “ljubav i vratilo osmijeh tolikim slabim i krhkim osobama nudeći im pravu arku spasenja od marginalizacije i usamljenosti”. “Otišli smo među šatore i tamo smo svi proživljavali trenutke animacije i igre. I sada kada su logori zatvoreni – kaže Touma – mnogi od tih osoba s invaliditetom dolaze nas posjetiti ovdje u našoj kući. Na radionicama sudjeluju 32 osobe tri puta tjedno po tri sata. Prate ih mame. Za to vrijeme, prema svojim sposobnostima i mogućnostima, bave se dizajnom, recikliranjem papira, pletenjem, vezom, proizvodnjom čokolade i likera te izradom malog nakita. Sve proizvode krajem godine prodajemo na dvodnevnoj izložbi kako bismo mogli sami financirati naše aktivnosti.”
Nema heroizma. Ali postoji jedna stvar na koju su Touma i njeni suradnici iz Al Safine posebno ponosni: to je suradnja s Caritasom u Damasku. “Tijekom tih ratnih godina radili smo s Caritasom na pripremi i distribuciji paketa hrane raseljenim osobama. Biti u stanju pomoći onima koji su u istoj situaciji kao i mi kako bi prevladali teške trenutke bilo je doista važno. Svjesni smo – zaključuje upraviteljica gđa Touma – da su to samo male opeke u obnovi Sirije, ali na tom putu nas vode riječi Jean Vaniera:
‘Ljubav ne znači činiti izvanredne ili herojske stvari, nego redovite stvari činiti s nježnošću’
Pa i u Siriji obilježenoj ratom.
Prijevod: Fratellanza umana (14.06.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.