Od 4. do 29. listopada u Vatikanu je zasjedala XVI. redovna glavna skupština sinode. Okupljeni muškarci i žene na sinodi su promišljali o sinodalnosti: zajedništvu, sudjelovanju i poslanju. Skupština se nastavlja u listopadu 2024.
Branko Jurić
Mnogi sudionici i sudionice s različitim službama u Crkvi kažu da su im novi format i metoda skupštine bili novo i dobro iskustvo: za okruglim stolom raznolika skupina od oko 12 osoba koje vide lica jedni drugima dok slušaju ili govore.
Sinoda o sinodalnosti drugačija je od dosadašnjih, temeljitije je organizirana i počela je lokalno. Božji narod dao se na put otkad je papa Franjo u listopadu 2021. godine sazvao cijelu Crkvu na sinodu. Polazeći od svojih životnih sredina i okruženja, biskupije diljem svijeta pokrenule su savjetovanje s Božjim narodom, polazeći od temeljnog upitnika formuliranog u br. 2 Pripremnog dokumenta: „Kako se ostvaruje danas, na različitim razinama (od mjesne do sveopće) taj zajednički hod koji omogućuje Crkvi naviještati evanđelje u skladu s poslanjem koje joj je povjereno; i koje nas to korake Duh poziva učiniti kako bismo rasli kao sinodalna Crkva?“. Plodovi savjetovanja prikupljeni su na biskupijskoj razini, a zatim su sažeti i poslani biskupskim konferencijama. Svaka je od njih pak izradila sintezu koja je proslijeđena Glavnom tajništvu sinode.
Od sinode biskupa do sinode Crkve
Prvi put na skupštini sinode u Vatikanu bile su i žene s pravom glasa, njih 54. To je velika novost, s obzirom da ranije nije bila nijedna, a žene čine više od polovice Crkve. Također prvi put u povijesti skupštinu je 13. listopada predvodila žena, meksička redovnica Maria de los Dolores Palencia Gomez. Koordinator sadržaja sinode, njezin glavni izvjestitelj kardinal Jean-Claude Hollerich, održao je na početku skupštine gotovo feministički govor. Jasno je dao do znanja pretežno muškim i zaređenim članovima sinode da su žene ravnopravne članice Crkve. Bio je jednako jasan o sudjelovanju laika.
Plan je da sinoda bude ne samo sinoda biskupa, nego sinoda Crkve. Crkva se mora uvijek obnavljati, mijenjati na bolje. „Iznad svega, Crkva našeg vremena ima dužnost slušati, u duhu obraćenja, one koji su bili žrtve zlostavljanja od strane članova crkvenog tijela, te se konkretno i strukturalno obvezati da se to više ne dogodi“ (Sinoda, Pismo Božjem narodu, 25. listopada 2023.).
Upravo je doprinos ženâ ono što „neprestano potiče duhovni dinamizam reforme“ (Maria Ignazia Angelini). Trenutno je ključno da žene budu ozbiljno i ravnopravno uključene u procese donošenja odluka, a kakve će se potom odluke donositi, to će se tek vidjeti.
Resinodalizacija na svim razinama
Pojedine su biskupske konferencije, npr. njemačka i slovenska, izabrale žene za glavne tajnice. Nadat je se da će i kod nas uskoro biti tako, kao i da će laici općenito biti zastupljeniji u vijećima i odborima BK. To je važno, no svijest o tome nažalost nije razvijena, budući da nerijetko prevladava klerikalizam koji je „napast koja stalno vreba svećenike koji tumače službu koju su primili kao moć koju treba vršiti, a ne slobodno i velikodušno služenje koje treba pružati, a to, pak, ima za posljedicu da se drži kako se pripada grupi koja ima sve odgovore i više ne treba slušati i nema što naučiti“ (CV, 98). Zašto primjerice kancelar ili ekonom u našim biskupijama ne bi mogao biti netko od sposobnih laika, muškaraca ili žena (kao npr. u biskupiji Padova)? Na skupštini sinode u listopadu izražena je i hitnost jačanja postojećih struktura poput pastoralnih vijeća. Viša svijest o važnosti otvorenih natječaja za posao u Crkvi, odnosno transparentnost i poštenje pri odabiru odgovornih i sposobnih laika na odgovornim mjestima i službama, donijela bi dobro Crkvi.
Sinodalnost je oblik i stil života i odlučivanja rane Crkve. Stoga je neophodno raditi na njezinoj resinodalizaciji. Neke su biskupije i župe i dosad radile pošteno i dobro, poštujući i Papu i ljude s kojima su razgovarali, pitajući ih za mišljenje, uvažavajući njihove stavove. No u nekim krajevima bilo je žalbi da ljude nitko ništa ne pita, kao da se od njih očekuje ono „pray, pay and obey“. Klerikalizam i lijenost najveći su neprijatelji sinodalnosti. Fr. Timothy Radcliffe, koji je ovo ljeto bio predavač na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu, u jednom je od sinodskih razmatranja istaknuo da „svećenici često teže prihvaćaju sinodski hod. […] Svećenicima je potreban snažan osjećaj identiteta, esprit de corps. Ali tko ćemo mi biti u ovoj Crkvi oslobođenoj klerikalizma? Kako svećenstvo može prigrliti identitet koji nije klerikalni? To je veliki izazov za obnovu Crkve“. Još ako je svećenički klerikalizam poduprt laičkim, onda imamo dva klerikalizma koji se međusobno hrane.
Ne ogovaranju, da sinodalnosti
Zato je potrebno odbaciti prevladavajuću autoviktimizaciju po kojoj su samo Crkva i vjernici ti koji na svijetu pate, kao i religijsku infantilnost s pretkoncilskom ili levitirajućom duhovnošću kojom se populistički zavode mase. U osobnim razgovorima možemo jedni drugima lamentirati o ovim i sličnim problemima, no važno je da se oni izgovaraju naglas, da se govori o dobrim i plemenitim stvarima u našoj Crkvi, ali da se ne šuti ni o problemima. Ne kroz tračeve, nego kroz javne i obazrive rasprave. U borbi protiv ogovaranja, odnosno u razvoju kulture dijaloga i rasprave, može nam pomoći upravo sinodalnost.
Kamo ova sinoda vodi Crkvu? Da smo znali unaprijed ne bi bilo smisla imati je. Dopustimo da nas Duh iznenadi. Sažeto izvješće prvog zasjedanja skupštine i rezultati glasovanja od 28. listopada 2023. daju nadu, jer dobra sinodalnost ima kritički pristup, uključuje slušanje te omogućuje otvorenu i konstruktivnu raspravu o temama koje su važne za Crkvu i društvo, što može dovesti do pozitivnih promjena. Crkva time dopušta da je uvijek iznova mijenjaju poruka i duh evanđelja (zvona-ri.org; vatican news; fratellanza.net).