Foto: KNA, ilustracija
U svojoj novoj knjizi osnivač Zajednice Svetog Egidija objašnjava da kriza dolazi iz unutarnjih razloga i iz odnosa s društvom. “Katolici se moraju boriti protiv irelevantnosti bez težnje za moći”.
Domenico Agasso
“Krizu Crkve ne određuju vanjski čimbenici, poput progona, komunizma. Ona dolazi iz unutarnjih razloga i iz odnosa s društvom. Pravi problem je atraktivnost”. Katoličanstvo “gori”, kao u noći između 15. i 16. travnja 2019., kada je izgorjela katedrala Notre-Dame de Paris. Ta vatra otvara knjigu “La Chiesa brucia. Crisi e futuro del cristianesimo” [“Crkva gori. Kriza i budućnost kršćanstva”], koju je napisao Andrea Riccardi, utemeljitelj zajednice Sant’Egidio, povjesničar suvremenog svijeta, a posebno kršćanstva. Plamen Notre-Dame simbolično predstavlja Crkvu koja se troši: između ravnodušnosti i diskreditacije, kontinuirano se smanjuje vjerska praksa, opadaju zvanja, manja je katolička prisutnost u javnom životu, tu su i pojave pogoršane financijskim skandalima, kuga pedofilije među svećenstvom, borbe za vlast, kraj tradicionalno katoličke stvarnosti kao što je ruralni svijet, poteškoće redovnica i redovnika, prijetnje raskolima s desne i lijeve strane. U Riccardijevoj knjizi analizira se propadanje talijanske i europske Crkve, što otvara raspravu o idejama kako iz toga izaći.
On govori o “vitalnim parametrima koji opasno naginju prema dolje”. Potrebno je prepoznati “simptome malaksalosti – kaže on – i razmisliti o glavnim osima katoličanstva: počevši od evangelizacije koja 50 godina nstoji pronaći uvjerljive i učinkovite oblike”.
Istodobno nas ne smije zavarati trenutni tradicionalizam koji se međusobno hrani s političkim suverenizmima i nacionalizmima: “Tvrditi da nevolje Crkve proizlaze iz Drugoga vatikanskog koncila obmanjuje. I ne čini mi se da su tradicionalističke skupine uvjerljiv odgovor”. Razlog je bez okolišanja ovaj: “Tradicionalisti nisu tradicija. Tradicionalizam je ponovno izmišljanje onoga što se misli da je tradicija. Kad Lefebvre (osnivač bratstva Svetog Pija X., ur.) kaže papi Pavlu VI.: “Ne mogu Vas poslušati jer je to pitanje savjesti”, on ne govori kao tradicionalist, već kao liberal”.
Tu je potom velika tema žena, odnosno “svećenika koji vodi pet župa, u najboljem slučaju, dok su većina aktera u župnom životu – potiho – žene. No uvijek su smještene u strukturu na čijem su vrhu muškarci, odnosno nisu prepoznate po tome što rade i što zaslužuju”.
Irelevantnost Crkve u životu i u društvu “presudna je točka”. Ali Riccardi upozorava na moguću dvosmislenost i zaključuje: “Borba protiv irelevantnosti ne teži moći. Politički intervencionizam pripada dalekim vremenima i ne znam je li imao pastoralnu funkciju okupljanja ljudi”. Pastiri, s druge strane, prate vjernike dajući prostor “poruci Pape Franje: izborom siromašnih može se naći pravi položaj Crkve u društvu”.
Riccardi potom precizira da “pad povijesnog kršćanstva nije kraj religije”. Prečesto se „govorilo o sekularizaciji: pretjerali smo. Odlučujuće su posljednjih 30 godina globalizacije, koje su sve promijenile, a i u ovom globalnom okviru postoji žeđ za religijom”. Dovoljno je uvidjeti “razvoj neoprotestanata, koje se obično naziva sektama, ili potragu za duhovnošću, budizmom. Naše vrijeme nije tako svjetovno”. Sekularizacija je postala “veliko opravdanje katoličke irelevantnosti”. Pretvara se da se ne vidi kako je “stvarni problem privlačnost Crkve. I Benedikt XVI. i Franjo to su snažno izjavili”. Stoga je put prema atraktivnoj obnovi “posvijestiti si krizu i ponovno otkriti komunikativni zanos svoje vjere. A zatim, potaknuti različite oblike kršćanskog života koji kreću na put kroz povijest. Nisu pastoralni modeli ti koje valja primjenjivati: potrebno je pustiti da te klice rastu prirodno. Potrebna nam je sezona ponovnog cvjetanja, što se može dogoditi ako se trudimo, dobro radimo, pa čak i ako griješimo, nije važno”.
A Bergoglio? “On ne može biti vatrogasac koji gasi vatru. Crkva je velika i pluralna, i sada moramo biti oprezni jer nakon postkoncilskog razdoblja riskiramo prosijeđenost/zastarjelost umornih institucija i tromu vladajuću klasu”. U tom smislu Riccardi završava knjigu Turoldovom pjesmom-molitvom: “Liberami dal grigio, dallo spirito di senilità” [“Oslobodi me sivila, duha senilnosti”] (lastampa.it; fratellanza.net).